Umro je glumac Björn Andrésen, najpoznatiji po ulozi u filmu Luchina Viscontija 'Smrt u Veneciji'. U trenutku smrti imao je 70 godina.
Tada 15-godišnji Šveđanin sedamdesetih je godina glumio poljskog dječaka u mornarskom odijelu po imenu Tadzio u filmu 'Smrt u Veneciji'.
Visconti je za tu ulogu tražio nekoga tko će imati zanosan izgled kako bi publika mogla povjerovati da bi samo njegova ljepota bila dovoljna da odvuče pažnju Dirka Bogardea, bolesnog i ostarjelog skladatelja. Tražio je dječaka adolescenta i sve ono što je tražio našao je u Björnu.
Godinu dana kasnije, za svjetsku premijeru filma u Londonu, pred kraljicom i princezom Anne Visconti je proglasio Andrésena 'najljepšim dječakom na svijetu'. Zbog toga su ga neki filmski kritičari svrstali u rang s Michelangelovim Davidom. Björn je postao zvijezda, no njegova slava uskoro mu je postala noćna mora.
U dokumentarnom filmu 'Najljepši dječak na svijetu' otkriveno je kako bi Andrésen bio puno sretniji da nikada nije upoznao Viscontija, kojeg opisuje kao 'kulturnog grabežljivca' koji je cinično iskorištavao i objektivizirao njegovu mladost i izgled. Dokumentarni film uključuje snimke Viscontija koji odmjerava dječake koji su se prijavili na audiciju tijekom europske potrage za Tadzijem koja je trajala godinama.
Film postavlja pitanja o etičnosti snimanja filma koji je postao kultni gej film. Visconti je, poput drugog glumca, Bogarda, otvoreno govorio da je homoseksualan te svojedobno rekao da su mu među muškim ljubavnicima bili i talijanski redatelj Franco Zeffirelli i Umberto II., posljednji talijanski kralj.
U dokumentarnom filmu kaže da je bio premlad da bi ga pretvorili u seksualni objekt. Visconti ga je odveo u brojne noćne klubove, a on je postao trofej za bogate i moćne Parižane koji su ga zasipali draguljima samo kako bi s njim mogli paradirati gradom. Postao je poznat po cijelom svijetu i svakodnevno je dobivao vreće pisama od obožavatelja.
Osim toga, bio je siroče i sramežljivo dijete čija je baka postala ovisna o njegovoj slavi i zbog čega joj se nije trebalo vjerovati da ga uistinu štiti. Andrésen je proveo godine u borbi s alkoholizmom i depresijom.
U vrijeme snimanja dokumentarca pisalo se da izgledom podsjeća na mršavog čarobnjaka, s bradom požutjelom od nikotina i bijelom kosom koja mu se spušta do pola leđa.
