'Svaki dan živim kao da je posljednji': Suzy Josipović Redžepagić progovorila o kćerima, poslu i životnim mudrostima

Suzy Josipović Redžepagić, magistra ekonomije, poznata po bogatom životnom iskustvu i neiscrpnoj energiji, u utorak je proslavila 60. rođendan, a tim povodom za našu je naslovnicu pozirala s kćerima Sarah, Hannan i Tarom. Tijekom života prošla je mnoge faze, od manekenke i uspješne poslovne žene do majke i bake djeci najstarije kćeri Sarah, a obitelj je i dalje njezin temelj i najveća snaga. U intervjuu otkriva koliko joj znači majčinstvo te kako balansira privatni i poslovni život, sve to dok uspješno nastavlja organizirati festivale i raditi na novim projektima. Iako je prošla izazovno razdoblje vezano za zdravlje, Suzy ističe koliko su joj važne pozitivna energija i zahvalnost za svaki dan.

Kako doživljavate ulazak u šezdesete? Bojite li se starenja?

Znate kako se kaže: “Kaj je, tu je”. Ušla sam u šezdesete i ne mogu to ni zamisliti, jer u glavi sam još uvijek u tridesetima. Da se mogu vratiti vrijeme kad sam bila ‘top mačka’, kada me ništa nije boljelo, kada sam imala najviše energije, stalno bih živjela taj život. Ne bojim se starenja jer ne mogu ništa promijeniti. Sve moje bore odraz su mog proživljenog života, sretna sam što ih imam i što sam doživjela ove godine. Ne mogu se ponašati kao da imam 20, niti to želim. Ne mogu se niti odijevati kao da imam 20 i ne mogu tako niti izgledati, jer imam 60. Treba se znati nositi s godinama. Svaki dan živim kao da je posljednji, ujutro se budim s osmijehom. Volim život, uživam u životu, a najviše na svijetu volim svoj mir, slobodu i samopouzdanje. Izgrađena sam osoba i znam što hoću, a što neću. Najvažnije su ta duhovnost i snaga u meni.

U jednom ste intervjuu otvoreno pričali o menopauzi i svemu što je donijela. Kako danas gledate na to životno razdoblje?

Mogu žene pričati da je menopauza super i da su 50-e i 60-e nove 40-e, ali iskreno, to je velika laž. Nije ugodno kada te nešto boli od starosti i nevježbanja. Nekako se nosim s tim, ali da je lijepo - nije. Osim glave. Ova je pamet najbolja jer znaš što hoćeš. Doduše, počinješ pomalo zaboravljati, što je možda i dobro - postaješ površan, ne daš se inkomodirati i zaboravljaš stvari koje i treba zaboraviti.

Koje ste promjene na sebi primijetili u menopauzi? Koje su vas osobito iznenadile i kako ste ih naučili prihvatiti?

Suprug mi je poslao jedan video žene koja maše, vruće joj je, skida se, a minutu kasnije zima joj je, trese se… (smijeh) Ti valunzi, promjene raspoloženja… Srećom, sve prođe.

Kako održavate vitalnost i energiju u ovom razdoblju života?

Kod mene vrijedi ono ‘o tome ću misliti sutra’. Sve je sutra. A onda kad napokon počnem vježbati, zašteka mi desna ruka, ode mi koljeno, pa me bole leđa… Ali ne stajem. U pokretu sam od jutra. Imam jako puno energije, volim plesati, pjevati, družiti se. Aktivna sam, stalno nešto pripremam, pišem… Nekad sam plesala moderni balet pa sam i dalje dosta fleksibilna. Još uvijek mogu napraviti špagu, tijelo pamti.

Imate tri prekrasne kćeri - Sarah, Hannan i Taru. Možete li nam otkriti čime se danas svaka od njih bavi?

To su moje tri zvijezde Danice, moje tri srećice i obožavam ih. Živim za njih, dajem se maksimalno i uživam u njima. Jako sam ponosna na sve tri, magistrirale su ekonomiju, smjer marketing, na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, baš kao i njihova mama nekada davno. Najmlađa prije dva tjedna. Sarah ima 38 godina, rodila sam je mlada, imala sam samo 21 godinu. Hannan ima 27, a Tara 25 godina. I sve tri naslijedile su moj posao, bave se organizacijom događaja, čime se i ja bavim cijeli život. Rade svoje festivale, Tara i Hannan rade ‘Beats&Bites’ i Food Film Festival, a Sarah ‘PLACe Market’ na Dolcu i ‘Split Spring’. Osim što im pomažem, radim i Šibenik Spring Festival, najslađi festival kojem se svake godine jako veselim. Najsretnija sam i najponosnija majka.

Kako biste opisali svoj odnos s njima danas?

Govorili su mi da sam majka orao, da ih imam pod svojim krilima. Brinem se, strepim. Odrasle su, ali one su i dalje moja djeca i uvijek će to biti. Uvijek uskačem kad im treba bilo što - od čuvanja djece do toga da im treba nešto napraviti, nazvati nekoga… Odnos je prekrasan, i dalje smo jako privržene. Voljela bih da mi sve pričaju, da sve znam i sudjelujem u svemu, iako to danas nije kao nekada… Ja sam svojoj mami sve pričala, ona je bila moja najbolja prijateljica i sve je znala - gdje sam bila, što sam radila, koji se dečko zaljubio u mene… Tako sam odgajala i svoju djecu. Sretna sam kad vidim da imam njihovo povjerenje i da mi žele nešto ispričati. Možda puno tražim, možda ne bih niti trebala znati sve. Ali i ja njima mogu sve ispričati. Odgajam ih tako da nemamo tajni, da nema tabu-tema. Tako želim biti povezana i sa svojim unucima koji su mi danas centar svijeta.

Kako uspijevate održavati bliskost i povezanost s kćerima usprkos njihovim obavezama i novim životnim putevima?

Nekad sam imala punu kuću djece, no sada se i najmlađa kći odselila. Nakon što je Tara zatvorila vrata, krenule su mi suze. Taj osjećaj ne mogu riječima opisati. Četrdeset si godina davao sebe, bile su mi puno važnije od mene same, cijeli život živjela sam za njih i odjedanput ostaneš sam - čudan osjećaj. Sad se odjednom trebam puno posvetiti sebi i suprugu, sad jedno drugome moramo postati centar svijeta. A nikada si nismo bili prvi - prva su bila djeca, pa posao, pa roditelji… Sve ti je uvijek bitnije od sebe same. Srećom, i nakon 30 godina braka funkcioniramo kao jedna osoba, što mi daje energiju za dalje.

Koje njihove osobine posebno volite i cijenite?

Svaka je svoja. Imaju jako puno samopouzdanja. Manekenke sam tijekom 15 godina svoje škole učila kako da imaju samopouzdanja i budu svoje, a tako sam očito i svojoj djeci davala snagu, govorila im da mogu sve. Najsretnija sam kad vidim da su snalažljive, da nisu naivne, ne daju na sebe, ispunjene su. Najbitnije je da znaju prave vrijednosti, da znaju što je dobro, a što ne. I da su sretne. Nikada nisam trebala znati kad im je ispit, što uče, nikad s njima nisam imala problema - ne puše, ne drogiraju se, ne piju… Mislim da su dobro odgojene.

Kako je bilo odgajati tri djevojčice i istovremeno graditi karijeru?

Mama Nada puno mi je pomogla u odgoju i zato sam i mogla raditi toliko poslova sa strane - ‘Brodove ljepote’, ‘Fashion Weekove’… Kad sam radila kao manekenka, vodila sam Sarah na snimanja, dojila je u garderobi… Kad sam radila ‘Brod ljepote’, roditelji su mi čuvali djecu i pratili me iz grada u grad. Mama mi je nažalost preminula 2007., tata je još uvijek živ i odlično se drži s 82 godine. Kad nije bilo mame, tu je teta Iva koja je uvijek uskakala. Teško je kvalitetno odgajati djecu i istovremeno biti poslovna žena ako nemaš pomoć.

A odnos s unucima? Koliko se on razlikuje od majčinstva?

Biti baka nešto je najljepše što se može dogoditi. Kad imaš djecu, tada radiš i baviš se s puno stvari, gradiš život. Mladi ne stignu uživati u svojoj djeci, a ja sada uživam u unucima punim plućima. Dobiti unuke na čuvanje na dva sata, dva dana ili dva tjedna je predivno… Sarah stalno govorim da uživa u djeci, jer samo sada su mali i najslađi na svijetu. To jako brzo prođe. Kada Mak i Leni dođu k meni, ništa drugo nije bitno. Igramo se, kuhamo, peremo, crtamo, kiparimo… Kvalitetno provedemo vrijeme. Obožavam ih. Mala Leni je ista Sarah kada je bila mala. Mak je mali muškarac, lijep kao slika, inteligentan… Oni su moj svijet i luda sam za njima.

Kako izgleda tipičan obiteljski ručak kod vas, tko je glavni u kuhinji?

Još sam uvijek zlatna ribica koja svima ispunjava želje. Ja kuham i sretna sam kad oni barem suđe stave u mašinu. Moj suprug ne kuha, mama mu je kuhala i servirala mu i tako je ostalo do danas, preuzela sam njezinu funkciju pa on niti ne ulazi u kuhinju. Kćeri, sada kada su se osamostalile, kuhaju po maminoj kuharici. To je bila i ideja pisanja kuharice - da im sve piše na jednom mjestu, da me što manje zovu. Tara super kuha, kako je godinu dana studirala u Madridu naučila je fenomenalno kuhati. Hannan živi s dečkom i isto super kuha. A Sarah, tu možda više kuha Jan, ali i ona će to savladati.

Vaša prva kuharica ‘Mama zna’ danas je svojevrsni brend. Jeste li očekivali takav uspjeh? U čemu je tajna uspjeha vaših recepata - jednostavnost, tradicija ili ljubav prema hrani?

Već je gotovo prodano i novo, treće izdanje ove zadnje kuharice, a upravo završavam i slatku kuharicu koja izlazi iduće godine. Drago mi je da je polučila takav uspjeh. Mislim da je to zato što su ju moje cure iščitavale prije objave i upozorile me na neke stvari koje ne razumiju pa je napisana i za one koji nikada nisu kuhali. Lagano je pisana. Svi su ti recepti provjereni, u najvećem djelu to su recepti moje mame, mojih baka, obje su bile kuharice i odlično kuhale. Moj tata i danas odlično kuha, moja sestra kuha isto kao ja… Drago mi je jer sam ju prvenstveno pisala za kćeri, a onda je Sarah došla na ideju da je izdam i za drugu djecu. A tajna? Nema kuhanja bez ljubavi.

Vaš otac Zdravko Josipović osnovao je diskografsku kuću ‘Suzy’ i nazvao je upravo po vama. Kako je bilo odrastati u tako kreativnom okruženju?

Rođena sam na uglu Smičiklasove i Martićeve u centru Zagreba, a zatim smo se odselili na Borongaj u prve ‘limenke’. A od trećeg razreda osnovne škole živjela sam na Savici i imala lijepo djetinjstvo. Vozili smo bicikle, penjali se po trešnji, krali voće po kućama, igrali gumi-gumi, rolali se… Djetinjstvo mi je bilo san i žao mi je što ga današnje generacije nemaju. Više su na mobitelima i glume život nego što ga žive. I onda su nesretni. Ali da, u to su nam vrijeme svi pjevači, od Mate Kovača, Duška Lokina, Čobija, do Đorđa Novkovića, dolazili doma i to mi je bilo normalno. Zato danas nemam strah od javnog nastupa ili tremu pred poznatim osobama jer sve su to normalni ljudi od krvi i mesa sa svojim životima.

Počeli ste se baviti manekenstvom već kao dijete. Po čemu najviše pamtite to razdoblje bivše Jugoslavije kada ste kao manekenka reklamirali Jugoplastiku i radili kataloge za Namu?

Mama je nekad radila u Nami na Kvaternikovom trgu i trebali su male manekene za prvi katalog u Jugoslaviji. Došli su Mendo i Slavica koji su nekad zabavljali djecu pa sam s njima bila mala manekenka, izvlačila kupone, proglašavala pobjednike, nosila revije, snimala… Govorila sam da sam mala manekenka Tudy, jer nisam znala reći Suzy. A onda sam s 18 godina otišla s prijateljicom na audiciju, zapazili su me i tako sam se počela baviti manekenstvom. Naravno, uz školu i studiranje. To je bio super hobi na kojem sam zaradila dosta novca i čak kupila prvi auto, Yugo 45, proputovala cijelu bivšu Jugoslaviju… Uvijek sam bila dobar organizator pa sam dosta snimanja i revija i sama organizirala. Prekrasno vrijeme.

Osnovali ste prvu privatnu modnu agenciju u Hrvatskoj. Kasnije ste bili uključeni u organiziranje brojnih modnih događaja u Hrvatskoj. Što vas je navelo na to da iz svijeta mode zakoračite u svijet gastronomije?

Drago mi je što sam radila ‘Fashion Week Zagreb’, to je moj brend, bilo je tu dosta dizajnera, gostiju kao što su Missoni, Gai Mattiolo, Versace, Renato Balestra, Santos Versaci, Agatha Ruiz de la Prada… Radila sam prvi izbor za Miss Hrvatske i Miss Universe i neki sponzori koje sam tada našla još uvijek prate taj izbor. Radila sam i izbor za Miss Globusa, Kraljicu Hrvatske… Ali to se može raditi s 20 ili 30 godina. Moda me više ne zanima u toj mjeri, tako da ne čudi što sam otišla u gastronomiju. Uvijek sam voljela kuhati. Primjerice, jednom smo na ‘Brodu ljepote’ ostali bez kuhara i onda sam ja kuhala za 35 ljudi.

‘U kuhinji kod Suzy’ naziv je rubrike u HTV-ovoj emisiji ‘Kod nas doma’ u kojoj dijelite recepte s gledateljima. Postoji li neka anegdota sa snimanja koja vam je posebno ostala u sjećanju?

Ima ih puno, kad sam radila krafne prve tri ispale su mi dobro, a ostale ne onako kako su trebale. Što se dogodilo ni dan-danas ne znam, vjerojatno propuh! Naravno, svakome se može dogoditi da mu jelo ne uspije. A najveći mi je kompliment što svi iza kamere pojedu sve što skuham.

Prošli ste i zdravstveno zahtjevno razdoblje - tumor u ruci, operaciju, oporavak. Kako ste se nosili s tim i što vam je pomoglo da ostanete pozitivni?

Sve je dobro što se dobro svrši. Dva ili tri mjeseca nisam znala je li tumor dobroćudan ili zloćudan. Sve pohvale doktoru Tadiji Petroviću, on je moj heroj. Sve žene koje se bore s tumorom znaju da strah postoji, ali uvijek sam bila pozitivna, vjerovala da sam dijete sreće. Ništa ne gledam negativno, ako se nešto loše i dogodi, onda ću u tom trenutku razmišljati o tome.

Vaša majka preminula je od raka dojke. Kako vas je to iskustvo oblikovalo i utjecalo na vaš pogled na život i zdravlje?

Kad je mama oboljela, dane i noći provodila sam proučavajući sve, nastojeći vidjeti kako da joj pomognem da ostane živa. Bila je najbolja mama na svijetu, svu snagu i moć dala mi je ona. Nije postojao problem koji ne mogu riješiti, sve zahvaljujući njoj. Ali nažalost nismo dobili tu bitku. Bio je to invazivni duktalni karcinom i preminula je za nekoliko godina. Godinu dana ležala je nepomična u krevetu, tada sam se znala zatvoriti u saunu i vrištati jer nisam znala kako joj pomoći. Grozan je taj osjećaj bespomoćnosti, ali mogu reći da je ona i dalje tu, sa mnom i u meni. Danas redovito idem na kontrolu i na mamografiju. Nadam se da neću oboljeti, ali nikad se ne zna.

Rekli ste da sanjate o tome da starost provedete na moru. Jeste li već pronašli svoju lokaciju i kućicu iz snova?

Veliki dio godine provodim na moru, djed mi je iz Novog Vinodolskog tako da imam primorske krvi, no nažalost nemam svoju kućicu iz snova. Nadam se da ću je imati. More mi je lijek, snaga, ljubav...

Više fotografija pogledajte u galeriji: