Nogometni golman Karlo Letica (28) već nekoliko godina gradi karijeru u Švicarskoj, gdje s puno uspjeha brani za Lausanne. Da mu je život poput dijamanta, vještom rukom izbrušen, najbolje pokazuje pretpoziv za reprezentaciju koji mu je uputio izbornik Zlatko Dalić. Baš je zato šarmantni Karlo u centru nogometnih zbivanja posljednjih dana, a uz bok bivšem Hajdukovcu stoji jedna ljupka dama i njegov je vjetar u leđa. Ovog ljeta, 22. lipnja, oženio se dugogodišnjom partnericomMonikom, uspješnom 28-godišnjom pravnicom koja je studirala u Zagrebu i Fribourgu i danas radi u međunarodnom okruženju. Karlo i Monika dijele ljubav prema jezicima, zajedno 'pokrivaju' gotovo cijelu Europu, a njihov svakodnevni život obogaćuje i Amelie, osmogodišnja udomljena mješanka zlatnog retrivera i planinskog pirinejskog psa, koja je, kako Letica kaže, više od kućnog ljubimca - pravi član obitelji.
Ljeta provode u Dalmaciji, na moru koje Karlo opisuje kao svoj mir i nepresušan izvor energije. Kad nije na travnjaku, pronaći ćete ga na gumenjaku, u ribolovu ili u jednostavnom guštanju u kupanju i ronjenju. U iskrenom razgovoru za Story govori o ljubavi, podršci koju supruga i obitelj znače za njegovu karijeru, kako se priviknuo na život u Švicarskoj, ali i zašto ga Jadransko more uvijek vuče natrag kući.
Nedavno ste se vjenčali. Kako je izgledalo slavlje i jeste li uspjeli ‘isključiti nogomet’ barem na taj dan?
Da, vjenčali smo se 22. lipnja ove godine. Bilo je jako lijepo, baš taman. Namjerno smo izabrali datum u toj pauzi kako bismo sve mogli organizirati i proslaviti u miru, bez nogometa. Za organizaciju vjenčanja stvarno treba puno vremena i energije pa nam je ta pauza dobro došla.
Vaša supruga Monika vrlo je uspješna - magistrirala je pravo u Zagrebu i Fribourgu s najvišim ocjenama, a danas radi u međunarodnoj kompaniji. Koliko vas inspiriraju njezina upornost i karijera?
Naravno, jako. Završila je Pravni fakultet u Zagrebu, a u Fribourgu diplomirala međunarodno poslovno pravo. To mi puno znači, jer ako je njoj važno, i mene to usrećuje. Što se upornosti tiče, oboje smo isti tipovi, vrlo uporni. Kad nešto odlučimo, podredimo se tome i damo sve od sebe da to ostvarimo. Monika me jako inspirira i motivira da i ja budem bolji, i poslovno i privatno. Također mi je važno da ima svoj svijet izvan nogometa, da je ostvarena, jer nitko ne može biti sretan u braku ako nije najprije sretan sam sa sobom.
Monika govori više jezika, a i vi također. Na kojem jeziku najčešće razgovarate kod kuće?
Mijenjamo, malo francuski, malo engleski… Šalim se, kod kuće je uvijek hrvatski. Nekako smo se i podijelili: ja govorim talijanski, francuski i engleski, a Monika španjolski, francuski, njemački i engleski. Zajedno pokrivamo gotovo cijelu Europu.
Ona je iz svijeta prava i poslovne ozbiljnosti, vi iz sporta - koliko se međusobno nadopunjujete?
Jako. Na kraju krajeva, tražimo jedno drugo upravo u tim različitim svjetovima. Ja nju u sportu, ona mene u pravnom svijetu. Često mi treba pravna pomoć, a njoj odmor od papira i računala. Naš svećenik, prijatelj, lijepo je rekao: 'Sve što nedostaje jednom sportašu jest žena pravnica' (smijeh).
Kaže da ste joj najveća podrška. Koliko je ona vama bila važna u trenucima kad ste mijenjali klubove i države?
Podjednako smo jedno drugome najveća podrška. Nisam ja sam mijenjao klubove i države, već i ona sa mnom. To je naš zajednički križ, kako ja kažem. Moj 'ćaća' zna se našaliti da sam se trebao prije oženiti, mislim da to dovoljno govori. Monika prati svaku moju utakmicu, a meni je najveća motivacija raditi i truditi se za obitelj, imati neki viši cilj. Lakše je kad nisi sam, a pogotovo kad u supružniku pronađeš i najboljeg prijatelja.
Lausanne je vaš dom već neko vrijeme. Što vam se najviše sviđa u Švicarskoj, a što vam nedostaje iz Dalmacije?
Najviše mi nedostaje more. A što nam se sviđa u Švicarskoj? Mnogo toga. Urednost, disciplina, sve funkcionira kako treba. Mentalitet i radna etika ovdje mi jako odgovaraju, iako bih ponekad volio da je atmosfera malo opuštenija. Sve u svemu, super smo se prilagodili i život nam je ugodan. Lausanne ima i jako lijepu klimu - puno sunca, a malo snijega, što nam paše.
Jeste li vi i Monika već pronašli svoja 'mjesta za dušu' u Lausanneu?
Jesmo, naravno. Imamo svoje male rituale, šetnje na suncu, prirodu, konje, obilazak mjesta koja nas opuštaju. Najviše volimo šetnje kroz prirodu. A što se tiče kafića i restorana, imamo svoje favorite, ali volimo i istraživati nova mjesta.
Planirate li uskoro proširiti obitelj ili zasad uživate u mirnijem životu udvoje i sa psom?
Čekamo. Budući da mi je ovo zadnja godina ugovora, odlučili smo pričekati novu sredinu i novi klub. Nakon toga razmišljat ćemo o proširenju obitelji. Za sada smo nas dvoje i Monikin pas.
Recite nam nešto o svom psu - je li već postao treći član tima Letica?
Amelie je udomljena mješanka zlatnog retrivera i pirinejskog planinskog psa. Ona je Monikin pas, ali osvojila je sve nas. Ima osam godina, ali prava je mlada dama. Ljeta provodi s nama u Dalmaciji na gumenjaku, obožava more i kupanje. Zimi je s Monikinom obitelji u Zagrebu jer su putovanja s velikim psom teška. Uživa u svom svijetu, krade mrkve, nosi kruške iz vrta za keksić, ima svoje frizerske salone gdje tijekom šetnje uvijek dobije slasticu i susjede koji je obožavaju. Monikina joj je sestra kao drugi roditelj. Ukratko, Amelie je punopravna članica obitelji.
Koliko se zajedno opuštate u kuhinji - tko je bolji kuhar?
Ja obožavam kuhati i rekao bih da sam bolji u pripremi slanih jela - pašta, predjela i glavna jela. Monika prednjači u desertima i tijestima. Tako da smo se i tu lijepo podijelili.
Ribolov vam je velika strast. Najveći ulov bila je sabljarka od 70 kilograma. Možete li opisati taj trenutak?
Zaljubljenik sam u morski ribolov i svaki slobodan trenutak koristim da unaprijedim svoje tehnike i taktike. Nažalost, živim u zemlji bez mora pa to nije često. Najveća sabljarka imala je oko 70 kila - to je doživljaj koji se ne može usporediti ni s čim. Taj adrenalin, kad znaš da se sat vremena moraš boriti s velikom ribom, jedino je po intenzitetu sličan penalima u 90. minuti.
Kada dođete u Split, koje su prve tri stvari koje morate napraviti da biste se resetirali?
Ribolov, ronjenje na dah i svakodnevno kupanje s broda, obavezno sa sendvičem od domaćeg pršuta.
Kao dijete, ljeta ste provodili na brodu. Maštate li danas o jahti ili vas i dalje veseli mali kaić?
I dalje imam svoj brod - gumenjak od sedam metara i svaki slobodan trenutak provodim na njemu. To mi je zasad najbolja opcija jer nemam vremena za nešto veće. Zadovoljan sam, ali u planu je jednog dana i mala jahta, kad budemo imali više slobodnog vremena, da cijela obitelj može uživati na moru.
U karijeri ste prošli puno - od Hajduka do Cluba Bruggea, Italije, Rumunjske i sada Švicarske. Koja je etapa bila najteža, a koja najljepša?
Najteže je bilo u Belgiji - prvi odlazak van, problemi s trenerom, odnos u klubu, samoća, mladost… Najljepše je dolazak u Švicarsku. Ove sezone koje sam ovdje proveo bile su na visokoj razini, i u nogometu i u privatnom životu.
Vaš put u Švicarsku otvorili su Ivan Klasnić i Maks Kovačević. Je li posao prerastao u prijateljstvo?
Da, istina. Oni su posredovali u transferu, a na kraju smo postali prijatelji. I dalje se čujemo i družimo koliko nam život to dopušta. Mogu reći da su stvarno dobri ljudi.
U medijima se nekad spominjao i Real Madrid. Razmišljate li ikad ‘što bi bilo da je bilo’?
Nisam pobornik toga. Sve što se dogodilo donijelo mi je iskustvo i pomoglo da sazrem. Naučio sam gledati naprijed i svaku novu priliku prihvatiti kao šansu za napredak.
Dobivate pretpozive za reprezentaciju i sanjate SP 2026. Osjećate li da ste sada u najboljoj formi karijere?
Naravno. Mislim da je svakom Hrvatu i nogometašu san otići na Svjetsko prvenstvo. Radim sve što je u mojoj moći da se to ostvari. Nakon svih turbulencija, danas osjećam da sam kompletan - kao igrač, golman i osoba.
Koliko pratite HNL, posebno Hajduk?
Pratim, najviše Hajduk i derbije, ali i hrvatske klubove u Europi. To je jedan predivan period mog života i uvijek će ostati u sjećanju. Naravno da mi fali, ali nikad ne reci nikad.
Koji vas je hrvatski vratar najviše inspirirao dok ste odrastali?
Vedran Runje, dok je branio za Marseille, Lens, Standard Liege i Beşiktaş. Od stranih - Buffon. Imao sam priliku upoznati ga i oduševio me pristupačnošću. Čak je on mene pitao za dres, a ja sam se sramio pitati njega - to dovoljno govori.
Kad niste na terenu, što vas najviše veseli?
U Švicarskoj - mir, odmor, priprema za utakmice i kuhanje. U Hrvatskoj - more, brod, ronjenje i ribolov. Svaki trenutak koristim za to, to me puni energijom.
Kakvu glazbu najčešće slušate?
Nisam veliki ljubitelj, uglavnom slušam što pusti žena. Ali ako trebam izdvojiti - Oliver, Eros Ramazzotti, Andrea Bocelli, Adi Šoše i mladi Jakov Jozinović, koji ima nevjerojatan glas.
Koliko vam je važan stil izvan travnjaka - više trenirka ili odijelo?
Važan mi je stil. Više sportska elegancija - elegantno, ali ne nužno odijelo. Svakako više od trenirke.
Kako zamišljate sebe i Moniku za deset godina?
Nadam se da ću još igrati nogomet, možda u zalasku karijere. Gdje ćemo živjeti - to ćemo ostaviti za kraj. A ako nam Bog da obitelj, onda svakako s obitelji kojoj se nadamo.
