Vodeći lanac drogerija – dm, udruga P.I.N.K. – life i magazin Story i ovog listopada, već sedmu godinu zaredom, organiziraju projekt kojim osvještavaju javnost o važnosti borbe protiv karcinoma dojke. Tim smo povodom razgovarali s Majom Ferenec Kuća, koja je s nama podijelila svoje iskustvo s opakom bolesti.
Maja se s teškom dijagnozom suočila sa samo 34 godine, a iako je redovito odlazila na preglede, ovaj je put došla u posljednji čas.
'Ja sam oduvijek imala svijest o tome da je moguće da dobijem rak dojke zato što mi je baka, od moje mame mama, imala rak dojke otprilike u istoj dobi kao i ja, s nekih 40-ak godina. Uvijek je ta svijest tinjala u meni, samo kad si mlađi ne razmišljaš o raku i to je ono što se uvijek događa nekom drugom. No, prije tri godine sam rodila, tad je ta svijest o tome da bi mogla imati rak dojke i da moram svake godine biti redovita na pregledima porasla na najviši nivo, to je bilo ono što je mene kopkalo u tom trenutku', započinje Maja svoju priču, ističući kako je cijeli život relativno zdrava i izuzetno aktivna osoba.
Bavi se planinarenjem, trči i šeta s psima više puta dnevno, pazi i na prehranu te je zadnjih 12 godina vegetarijanka.
'Svake godine sam išla redovito na ultrazvuk, zadnji mi je bio u kolovozu 2024. i bio je uredan.A u siječnju 2025. sam sebi sama napipala kvržicu i to slučajno preko robe, nije bio samopregled. Znala sam da nešto nije u redu jer je ta kvržica bila tvrda, nepomična i nije boljela. Tu počinje cijeli taj show s otkrivanjem i dijagnozom', kaže.
Nakon što je 26. siječnja napipala kvržicu, prvo je otišla kod doktora opće prakse, koji nije mislio da se radi o nečem ozbiljnom i u bolnici su joj ponudili da dođe na ultrazvuk za godinu dana.
'To je bilo u Općoj bolnici Varaždin. Onda sam otišla kod kolege u Čakovec i objasnila mu situaciju, dogovorio mi je ultrazvuk za 10. veljače. 11. veljače sam već bila na biopsiji širokom iglom, gdje baš uzimaju cijelo tkivo, iako mi je i radiolog rekao da to nije ništa, da izgleda vrlo benigno, da tako izgledaju fibroadenomi i da se ne brinem. Ipak je zbog obiteljske anamneze zatražio da odmah drugi dan dođem na biopsiju', objašnjava Maja, čija se baka uspješno izliječila od raka dojke početkom 90-ih i danas je zdrava i vitalna.
Nalaze biopsije je čekala dva tjedna i nije nikome ništa govorila, osim suprugu, koji je bio uvjeren da joj nije ništa, zbog njenog dotadašnjeg načina života.
'Ja sam već zaboravila na to i jedan dan zove me kolega iz bolnice i kaže: 'Majo, gotov ti je nalaz'. Ništa više nije rekao, znala sam da to nije dobro. Poslao mi ga je na mail. To je onaj moment koji je jako čudan, jer obično takvu informaciju dobijete od doktora, a ja sam je dobila ovako u autu, na parkiralištu. Najgore što sam mogla u tom trenutku napraviti, a ne možete pobjeći od toga - išla sam guglat', prisjeća se.
Na nalazu je pisalo invazivni karcinom dojke.
'Ja sam se izbezumila. Kako je to moguće? Bila sam već gotovo uvjerena da nije ništa. I onda sam zapravo otkrila da je to trostruko negativni rak dojke, da je dosta rijedak tip, a najagresivniji od svih ostalih vrsta tog karcinoma. Mozak mi je bio preopterećen. Ako to guglate dobit ćete apsolutno sve najgore moguće informacije. I ja to sve radim u autu i šaljem mužu. On je trebao na put taj dan, nije išao. Dođem doma i prvo smo plakali, i on i ja, dosta dugo. On je osoba koja nikad ne plače, a onda ga čujem da rida u kupaoni noćima i razmišljam događa li se to stvarno meni', priča Maja, kojoj je najteže od svega bilo reći svojim roditeljima da ima rak.
'Mami je dan danas knedla u grlu, 7 mjeseci nakon toga. Onda to polako otkrivate svima, ali ništa nije toliki šok kao otkriti dijagnozu mami i tati', govori, a i danas joj, prisjećajući tog trenutka, naviru suze na oči.
'I onda dođete doma, vidite to svoje malo dijete, i onda prestanete plakati. Jer što ću sad, imam 34 godine, čeka me očito pakao, a imate malo dijete koje ne možete ostaviti. Mislila sam još djece imati, taman mi se sve nekako posložilo u životu, pa hajmo to riješiti. Nije to nešto što ne možete pobijediti, samo što osjećate da će biti teško, što je i bilo, ali ima i težih stvari u životu, samo se sad ne mogu točno sjetiti koja bi bila to teža stvar u životu', priznaje.
Uz dijete, motivacija joj je bio i život.
'Jer volim život. Volim svoje pse, volim šetnje, planinarenja, i rekla sam da ću sve to opet raditi, i vjerojatno hoću. Sad ne mogu, ali to je bila neka motivacija za nastaviti', ističe.
Uslijedile su kemoterapije kojih je ukupno imala 16. Na prvih 12 odlazila je svaki tjedan i bile su intenzivne, ali ne toliko agresivne. Zadnje četiri su bile agresivne, ali ne i intenzivne, jer ih je primala u razmaku od tri tjedna. Kosa joj nije odmah otpala, no s gorčinom se prisjeća trenutka kad ju je morala ošišati.
'Imala sam dugu plavu kosu. Koliko god svi govorili da će kosa i obrve narasti, naravno da hoće, ali to nije baš tako. Plakala sam kad me muž ošišao. To je psihički dosta teško, iako je od svih nuspojava najmanja stvar. Ali tu rak postane vidljiv', objašnjava i dodaje: 'I moram priznati da mi je u toj ćelavosti najviše smetalo što ljudi bulje.'
U Majinom slučaju kemoterapija se pokazala izrazito uspješnom jer je potpuno uništila tumor, ali ističe i da je to vrlo individualno.
'Ja sam kroz taj period kemoterapije, za koju kažu da je odvratna i doista jest odvratna, prošla doista kao da mi ništa nije, možda je to neka vrsta dokazivanja sebi, nemam pojma. Svi su bili više-manje začuđeni kako ja izgledam, a hodam na kemoterapije. Nisam nijednom povraćala, čega se ljudi najviše boje. Točno se sjećam da sam nakon prve kemoterapije došla doma, sjedila i čekala nuspojave, ali nije ih bilo. Nuspojava kemoterapije koja mi i dan danas traje jest ta da sam jako umorna', kaže.
Priznaje i da ju je ispočetka jedna stvar jako mučila.
'Najveći problem mi je bio što ne postoji privatna prostorija u kojoj možeš u miru primati kemoterapiju. Kasnije su mi objasnili da postoje razlozi za to. Prvi je što je definitivno previše ljudi i nemaju prostorije za to, a drugi taj što uvijek morate biti na oku medicinskim sestrama. To je polukružno, da one vide sve', objašnjava.
Nakon kemoterapije, išla je na poštednu operaciju, a riječ je o zahvatu kojim se čisti samo dio gdje je bio tumor.
'Mogla sam birati između mastektomije s rekonstrukcijom, ali nalaz magneta mi je promijenio mišljenje. Testirali su me na genetski rak, ali to je došlo negativno pa se nadam da se neće vratiti. Ako se vrati, onda ću je odrezati', kaže.
Poslije operacije, slijedi zračenje.
'Problem je sa zračenjem u Hrvatskoj što nema tih uređaja i vrlo teško ćete dobiti terminu državnoj bolnici. Ja sam se odlučila ići privatno na zračenje, to poprilično košta. Rok je šest mjeseci nakon operacije', ističe Maja.
Posljednji korak u liječenju su imunoterapije, koje se primaju godinu dana.
'To je takozvani pametni lijek, ali on ovisi o nalazu. Ako patohistološki nalaz ne bude čist, dakle ako se pokaže da je još ostalo nešto od tumora, onda ću morati uzeti kemoterapiju tabletama, a ako je nalaz čist, onda ću ići na imunoterapiju. I onda bi trebalo biti gotovo', govori s nadom.
Tijekom borbe s opakom bolesti, puno su joj pomogli i razgovori sa psihologinjom: 'Pomogla mi je prevladati strah i anksioznost.'
Maja se cijelo vrijeme trudila nastaviti živjeti normalnim životom, koliko god joj je to zdravlje dopuštalo. Veseli se trenutku kada će opet moći raditi sve isto kao prije, no od jednoga strahuje.
'Kad ste u liječenju, onda znate točno što raditi. Kad to završi i dođu česti pregledi, pa strepnja od nalaza, ja se sad toga bojim. Bojim se recidiva, povratka bolesti i mislim da se neću moći ostaviti te misli. U zadnje vrijeme me to dosta muči', priznaje.
Ipak, kaže i da su je liječnici malo utješili.
'Rekli su mi da je dobra stvar kod agresivnog tipa tumora to što, ako se ne vrati u dvije godine, vrlo vjerojatno se neće vratiti, a nakon 5pet godina se šanse da ga dobijem svode na minimum', kaže, no napominje da su dvije godine jako dug period za mentalno zdravlje.
Osvrćući se na sve kroz što je prošla, ima i važnu poruku za sve koji trenutačno to prolaze ili će tek proći.
'Kad sam dobila dijagnozu ja sam prvo razmišljala što sam krivo radila. Prvo imate osjećaj krivnje. Ja sam sumanuto pokušavala tražiti razloge zašto sam to dobila. Bitno je da žene koje imaju rak dojke osvijeste da nisu one krive, da nisu ništa krivo radile', poručuje.
Također, želi svojim primjerom upozoriti sve na važnost redovitih odlazaka na preglede, ali i na ono najmanje što svatko može napraviti, a to je samopregled.
'Treba pipati grudi i pazuhe, to je najmanje što možemo napraviti i nešto što možemo napraviti svaki dan bilo gdje. Ja sam to napipala kad sam bila na karminama, za stolom, slučajno', ističe.
Maja, inače, predaje hrvatski jezik u osnovnoj školi i vratila se na posao prije zadnje kemoterapije.
'Ja sam 25.8 bila na sjednici, a 1.9. me još čekala zadnja terapija. 8.9. sam došla na prvi sat, sad ću morati uzeti bolovanje, pa ću se vratiti čim budem mogla. Ali tijelo je mlado, tako da lakše to sve podnosi', govori.
Osim što je magistrirala Hrvatski jezik i književnost, također je i doktorirala filozofiju, i to za vrijeme kemoterapije jer nije htjela to odgađati i trudila se što je više moguće živjeti jednako kao i prije bolesti.
'Ja sam pokušavala biti apsolutno najnormalnija, jer to puno znači. Mislim da bi mi bilo gore da sam sjedila doma i da nisam nigdje izlazila, iako se to preporučuje zbog imuniteta, ali mene to nikad nije brinulo. Trebalo mi je za duh da radim isto što i prije. Meni je to i zdravlje dopuštalo i jako sam sretna zbog toga', kaže.
Svoje trenutačno stanje opisuje kao 'nepodnošljivu lakoću postojanja' i to ističe kao pozitivnu stranu ovog strašnog iskustva.
'Kad dobijete tu dijagnozu, kad se fokusirate da morate to riješiti, više vas ništa ne može šokirati, nemate stresa. Optimističniji ste i ojačate, vesele vas male stvari, više se ne stresirate oko gluposti, prioriteti se promijene', zaključuje.
