Planinariti obožava 53-godišnji glumac i redatelj Kristijan Ugrina, a na jednoj planini doznao je i divnu vijest da je postao djed. Pješačio je Klekom kada je na svijet došla njegova unuka Luna početkom lipnja, a djed uživa u novoj ulozi. Član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih otkriva je li ona lakša od one oca kćeri Korane i Marijete te sina Koste Kaija, za kojeg kroz smijeh govori kako se jedini ‘spasio’. Tijekom razgovora dotakli smo se i toga što je za njega najveća besmislica, ali i kakvo je danas njegovo financijsko stanje. Naime, prije par godina opisao je ono što muči brojne Hrvate, pao je u dužničko ropstvo nakon što je osoba kojoj je bio jamac prestala otplaćivati kredit.
Ljeto je završilo, kiša i jesen vratili su se u grad. Jeste li se odmorili na Hvaru, napunili baterije za dalje?
Punim i praznim baterije svugdje i stalno jer ne znam dokoličariti. Ne znam kako bi to bilo dva-tri mjeseca ništa ne raditi. Ima više od 15 godina otkad sam na Hvaru osmislio sve festivale dječjeg stvaralaštva ‘Mali grad Faros’ u Starom Gradu, ‘Mali grad Jolha’ na Jelsi, ‘Mali grad Vallum’ na Bolu i tamo s djecom radim predstave, slikovnice i filmove. Tako je bilo i ovo ljeto.
Znači nema odmora?
Radno je, ali imam sreću da radim ono što volim, što me ispunjava. Čak to ne doživljavam radom već ugodno vrijeme provodim s djecom i još uspijem namaknuti neka sredstva za obitelj, koja onda obilno koristim u vidu hrane i pića.
Na Hvaru se okupe vaša djeca, cijela obitelj?
Naravno. Ne samo djeca, i unuka mi je bila ove godine. Dolaze i prijatelji, a ovog mi je ljeta kroz kuću prodefiliralo i pet pasa.
Kako je biti djed?
Super! Nemam ni obaveza ni zadataka, samo guštanje. Njezini roditelji odlično se snalaze oko svega i siguran sam da će Lunica imati jedno prekrasno djetinjstvo.
Lakše je biti djed nego otac?
Naravno. Kada si djed ne moraš paziti. ‘Želiš čokoladu prije ručka? Želiš još jednu čokoladicu prije ručka?’ Može! A kada si tata, moraš biti tata.
Strog?
Pa ne baš strog, ali moraš im postaviti neka pravila, naučiti ih kako bi oni sada mogli učiti svoju djecu.
Je li vas rođenje unuke možda ponovno povezalo s bivšom suprugom Ksenijom Marinković, vratilo u vrijeme kada ste postali roditelji?
Nakon što smo se Ksenija i ja razišli, nismo imali previše kontakta osim oko djece, a sada imamo oko unučice. Ona me zvala kada je Korana ostala u bolnici, kada je dobila epiduralnu i s njom sam bio u kontaktu oko svega da svi ne zivkamo Koranu. Ksenija je bila veza s bolnicom i baš taj dan kada je Korana rađala bio sam u Ogulinu na Festivalu bajke gdje sam imao radionice, pa sam cijeli dan nekako treperio. Morao sam ostati u Ogulinu jer sam i drugi dan imao obveze, pa sam obukao gojzerice, sjeo u auto i s prijateljicom otišao na Klek i tamo dočekao Lunino rođenje. Čim bude mogla, odvest ću je tamo da vidi gdje je djed bio dok se rađala. Tamo je i Regoč koji leži na leđima, klečke vještice, sve je povezano s bajkama Ivane Brlić Mažuranić i ja sam jedan ozbiljan bajker. Volim bajke.
Mislite li da će i ona sudjelovati u vašim radionicama?
Teško da će je to mimoići. Ali nadam se da će u tom trenutku to voljeti i preuzeti njezini mama i tata, a deda će doma samo kuhati i skidati zaperke s rajčica.
Koje specijalitete kuhate?
Kuham gotovo svakodnevno i stvarno sve. Ali ako me se pita što najviše volim jesti onda su to goveđe pečenje, pašticada, biftek, roštilj... Sve se vrti oko mesa. A osim soli, iz mora najviše volim rakove, školjke, mekušce i tek onda ribe. Ali ne postoji hrana koju ne jedem i sve to kuham. Ne bojim se pokušati i ako ne znam - probam, pa ako zeznem prvi put, neću drugi.
Korana i Marijeta krenule su vašim umjetničkim stopama...
Korana je diplomirala glumu, a Marijeta u ZKM-u igra u predstavi ‘U koga se uvrglo ovo dijete’, glumila je u mojoj predstavi ‘Zdrav i čisti dom, to je baš po mom’, snimila je spot za Petra Grašu, sinkronizirala je crtić ‘Crvenu pandu’ i od tog honorara kupila si je laptop. Snima više od mene... ja snimam pluća (smijeh).
A Kosta Kai? Je li i on umjetnik?
On nam se jedini spasio, programer je i početkom siječnja sa suprugom se preselio u Kopenhagen i baš ga Marijeta i ja idemo posjetiti na desetak dana. Baš glupo da nikada nisam bio u Christianiji, a zovem se Kristijan, ali nikada nije kasno.
Što sve planirate vidjeti?
On će nam biti turistički vodič i rekli smo da nam je u redu da okolo idemo gradskim biciklima. To je inače danski đir. Volim bicikle, ali otkad imam Fifi ne vozim se toliko, a na Hvaru je vruće i ako sam na biciklu moram svakih deset metara stati i pričekati je, pa onda radije idem pješke.
Je li vam drago da su kćeri krenule vašim umjetničkim stopama?
Ne znam je li mi drago ili ne. Nažalost, čini mi se da su komunalna kazališta, kako ih nazivam, pred umiranjem, ali i da nisu, toliko je puno glumaca, a toliko malo radnih mjesta da je to vrlo nesigurna zona. Ne usuđujem se ni pomisliti što će nam se svima, a pogotovo nama umjetnicima, danas-sutra dogoditi s umjetnom inteligencijom. Nekako sam najmirniji s Kostinim odabirom zanimanja. A ja ću se preseliti na Hvar, otvoriti OPG i živjet ćemo od toga.
Na otvaranju nove sezone, u ZKM-u je pročitana misija i dužnost borbe za kazalište kao prostor istine i slobode, kritičko razmišljanje i preispitivanje društvenih i političkih kretanja. Kako gledate na sve što se posljednjih tjedana događa?
Na zabranitelje gledam zabraniteljski. Zabranio bih njih i njihovo usko shvaćanje svega što se ne slaže s njihovim miljeom. Došlo je do tolikog apsurda da je ‘Alan Ford’ med i mlijeko prema tome što oni rade. Kada zabranjuju nešto o čemu ništa ne znaju, jer im je to netko rekao. A i taj koji im je rekao ne zna ništa o tome, već je negdje čuo. Što očekivati od ljudi koje veličaju ustaštvo? Ustaše su poklonili pola Hrvatske, Dalmaciju, koja je po meni najljepši dio, Italiji, a ostalo je bilo za Njemačku. Dragi moji sunarodnjaci ustaše, ako vam se to sviđa idite u Njemačku ili Italiju, a nama pravim Hrvatima ostavite da živimo u Hrvatskoj.
Potiče li vas to na neki radikalniji umjetnički rad?
Nisam nikada volio brkati kazalište s politikom, što ne mislim da je loše. Mislim da Oliver Frljić to jako dobro radi, a čak je i kada smo radili ‘Gulliverova putovanja’ djeci gurao političke konotacije. Jonathan Swift to je tako napisao, ali mi je nekako ipak bilo previše. Kako bi rekao Meštar u ‘Velom mistu’: „Neću politiku u moju butigu”. Tako bi i kazalište ostavio čistim. Dovoljno je napraviti ‘Julija Cezara’ gdje se vidi sva surovost politike.
Što vas čeka u novoj sezoni ZKM-a?
Čeka me jedna vrlo mirna sezona, nisam baš u podjelama, a i dobar dio starih predstava skinut je s repertoara. Kako smo imali hiper produkciju i puno je izlazilo novih naslova, naprosto nisu svi u svim predstavama, pa onda odeš na Hvar. U idućoj sezoni 2026./2027. ponovno ću u ZKM-u režirati jednu dječju predstavu.
Vi ste kao desetogodišnjak 1982. došli u ZKM. To je vaš dom?
Da. Prvi je bio još u Preradovićevoj ulici, prije nego se kazalište preselilo u Teslinu. Zvjezdana Ladika kazališna mi je mama i mi smo tada igrali predstavu ‘Na koga se uvrglo ovo dijete’, u kojoj sada glumi mlađa kći.
Osjećate li danas istu strast prema glumi i kazalištu kao na početku?
Osjećam istu strast, ali na jedan drugačiji način. Zreliji. Već sam dosta toga napisao, režirao i kazalište sam nekako dublje prožeo kroz sebe i sada glumu doživljavam kao jedan od vidova kazališnog djelovanja, dok mi je prije bilo jedino što sam znao i htio raditi.
Taj odnos sazre kao i ljubavni?
Pa da. Prvo ste cura i dečko, onda ste muž i žena i na kraju brat i sestra. Tako smo kazalište i ja sada brat i sestra.
Prije par godina otvoreno ste pričali o financijskim problemima u koje ste upali krivnjom drugih, kada ste bili jamac za kredit.
Kada sam bio u toj situaciji, toliko mi je ljudi reklo: “A, i ti si”. To je hrvatska realnost.
To je sada iza vas, sve je riješeno?
Da, gotovo je i zahvaljujući toj gospođi koja se sama ponudila, budući da je bila dobra s gospođom koja me uvukla u situaciju. Napravila je tu akciju na Facebooku, otvorila račun u banci i u manje od 24 sata prikupio se novac. Baš sam bio ponosan da me ljudi toliko gotive.
Koju ste pouku iz svega toga izvukli?
Nisam izvukao pouku da ne bih ponovno nekome pomogao ako me pita. Nisam zato izgubio vjeru u ljude. Svašta su mi radili razni ljudi, svašta mi se događalo, ali svejedno nisam izgubio vjeru ni u ljude ni u ljubav. Jer inače bih izgubio sebe.
Tko vam je tada bio najveća podrška?
Nisam o tome baš pričao. Znao je samo jako, jako uski krug, moja supruga i možda dvije-tri osobe. Kada sam s time izašao u javnost pitali su me kako nitko nije ništa znao, a trajalo je godinama. Nisam nikoga htio s time opterećivati jer svi imaju neke probleme.
U javnosti znaju vladati stereotip da su glumci umjetnici i boemi koji ponekad žive s glavom u oblacima. Ima li u tome istine?
Gluma je jedan vrlo ozbiljan i zahtjevan posao i za svaku se ulogu moraš pripremati. Sada s jednom dragom ekipom u privatnoj produkciji radimo Harmsa i to je takvo čeprkanje po primozgu. To nije naučiti pjesmicu, već puno dublji posao i puno je ozbiljnije nego što to ljudi zapravo mogu vidjeti kada dođu u kazalište. I ne bi trebali vidjeti sve to, naš proces, već doći i uživati. Prije svake probe prvo je pola sata zagrijavanja tijela i glasa kako bi se uopće mogao početi s probom koja traje satima. A navečer imaš predstavu za koju moraš biti u fizičkoj i psihičkoj kondiciji. Ni snimanja nisu previše zabavna stvar. Kombi dolazi po vas oko 5 sati ujutro jer vas šminkaju i odijevaju dok je vani mrak kako bi bili spremni čim svane dan. A i kada snimate na zatvorenom setu, isto ste do 6 ujutro spremni kako bi se stiglo što više toga snimiti u danu. Prvu kavu pijete u 6:15, s nogu između šminke i garderobe i pritom učite tekst.
Koliko prije predstave, probe ili snimanja morate biti čiste glave? Možete li, primjerice, popiti gemišt s kolegama?
To je individualno. Ja možda mogu popiti tri, a netko ni pola čaše. Zato se poslije predstave obično malo sjedne. Znaju reći da glumci piju, pa normalno da pijemo jer toliko se adrenalina skupi u meni za vrijeme predstave da treba to smiriti. Mi smo svi ovisnici o adrenalinu.
Gdje vam još raste adrenalin?
Na planinama. Jako ih volim. Velebit, Mosor, Klek... Sljeme mi je normalna šetnjica, a s Fifi sam stalno na Tuškancu i Cmroku.
Biste li kao glumački kolega Vedran Mlikota išli u osvajanja svjetskih vrhova?
Bih, ali nemam para. To su malo skuplji izleti. Ali i nije to ‘samo’ otići na Himalaju, prije toga potrebne su probe i moraš se dosta nahodati da bi bio spreman za nešto takvo.
Spomenuli ste Harmsa, kada je premijera?
S Andreom Baković i Ljubom Korajem, u režiji Ivane Peroš, počeo sam prošle godine raditi ‘Garderobijera’, ali kako mi umjetnici nekada nemamo puno veze sa stvarnim životom, nije nam palo na pamet da nam trebaju autorska prava. Nismo ih uspjeli dobiti i sada smo se prebacili na Daniila Harmsa koji je mrtav više od 70 godina i radimo njegovu komediju apsurda ‘Sasvim obične besmislice’. Obožavam ga i na primjerni za Akademiju išao sam s njegovim monologom, a scenski govor diplomirao sam s njegovim književnim anegdotama. A premijera? Nezavisni smo, moramo se negdje skučiti i voljeli bismo da je premijera u siječnju da možemo u miru iznjedriti kvalitetan proizvod, a za dalje ćemo vidjeti.
Što je za vas potpuna besmislica?
Zabranitelji.
