Jarun će 26. i 27. rujna postati poprište jednog od najposebnijih događaja godine - humanitarne akcije 'Hodajmo za one koji ne mogu - 100 kilometara u 24 sata'. Ovdje nije riječ samo o kilometrima, već o više od 640.000 osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, od čega je 73.260 djece.
Cilj je prikupiti sredstva za kupnju ortopedskih i protetskih pomagala za djecu i odrasle osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, a projekt ima podršku institucija poput Ministarstva turizma i sporta, Hrvatskog paraolimpijskog saveza, Kluba olimpijaca, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, a odnedavno i Hrvatskog nogometnog saveza. Iza svega stoji Danijela Lončarić, poduzetnica, certificirana EMCC mentorica i trenerica, ali prije svega žena koja djelima mijenja društvo. S njom smo razgovarali ne samo o nadolazećem događaju već i o njezinom osobnom putu od korporacije do ‘coachinga’, o važnosti psihičke i fizičke otpornosti te o tome zašto je hodanje, u njezinom slučaju, postalo životna misija.
Što vama znači održati završnicu ovog projekta baš na Jarunu, u srcu Zagreba?
Ovdje ne govorimo samo o hodu, nego o nečemu većem - o podizanju svijesti, raspoloženja, zajedništva i solidarnosti. Jarun je mjesto koje simbolizira inkluziju i slobodu. To je prostor u kojem svatko može pronaći sebe, bez obzira na dob, mogućnosti ili ograničenja. Jarun nudi prilagođene staze, različite sportove, sigurno okruženje - a kad se čovjek osjeća sigurno, tada nestaju granice. Tada možemo rasti, napredovati i otkrivati vlastite, beskonačne mogućnosti. Za mene osobno, Jarun je spoj prirode i grada, žila kucavica Zagreba. Tu se spajaju svi elementi – voda, zemlja, zrak - i stvaraju savršen ambijent u kojem osjetiš koliko smo svi međusobno povezani.
Mnogi će reći da je ovo ekstreman izazov. Kako objašnjavate simboliku iza te brojke, zašto baš 100 kilometara u 24 sata?
Da, ovo jest ekstreman izazov, i baš zato nosi posebnu simboliku. Hodati 100 kilometara u 24 sata znači pomaknuti vlastite granice, pobijediti samog sebe i dokazati da smo sposobni za ono što često mislimo da je nemoguće. Meni ta brojka simbolizira svakodnevicu osoba s invaliditetom. Njihov je svaki dan hod kroz prepreke, a naš hod ovdje čin je solidarnosti i podrške, poruka da nisu sami.
Tko se sve može prijaviti za hodanje na Jarunu? Mora li sudionik prijeći svih 100 km ili je moguće sudjelovati i djelomično?
Pridružiti se može svatko - građani, sportaši, planinari, rekreativci, udruge, tvrtke, škole, studenti, pa čak i djeca. Nije važno hoćete li prohodati cijelu dionicu, jedan krug ili samo jedan kilometar - važno je da hodate s nama. Prijave otvaramo 26. rujna u 15 sati, a start je u 18 sati. Kotizacija je simboličnih 10 eura, a cjelokupan prihod ide u fond za kupnju protetičkih i ortopedskih pomagala za djecu s invaliditetom koja žele trenirati i baviti se sportom.
U kojoj je fazi prikupljanje sredstava i što će konkretno biti omogućeno djeci s invaliditetom zahvaljujući ovom događaju?
Prikupljanje sredstava započelo je odmah nakon press konferencije u lipnju kroz kotizacije i donacije, a cilj nam je do završnice na Jarunu prikupiti 100.000 eura. Sav prihod koji dođe od kotizacija, koje se mogu nabaviti preko sustava Entrio.hr, ide na podračun Udruge amputiraca grada Zagreba i Zagrebačke Županije, iz kojeg će se kupovati protetička i ortopedska pomagala za djecu s invaliditetom koja žele trenirati i baviti se sportom. Ujedno svi koji žele donirati mogu napraviti direktnu uplatu na račun UAZ-a, Iban: HR38 2360 0001 5036 2326 4. Možda će upravo to kupljeno pomagalo omogućiti da neko dijete prvi put potrči s vršnjacima na školskom igralištu. U udruzi imamo primjer dječaka Ivana. Ivano je bez noge, no njegovi roditelji uspjeli su nabaviti kvalitetno protetičko pomagalo zahvaljujući kojem on danas igra nogomet, pliva, skače i živi djetinjstvo punim plućima.
Možete li nam objasniti što vas je inspiriralo da započnete humanitarnu inicijativu ‘Hodajmo za one koji ne mogu’?
Nakon više od dvadeset godina u korporativnom svijetu, donijela sam odluku koja mi je promijenila život - dala sam otkaz i odlučila krenuti putem srca. Prva stvar koju sam napravila bila je kupnja avionske karte za Camino Francés. Znala sam da moram krenuti na put dug tisuću kilometara i prošla sam ga u 28 dana. Taj me hod oblikovao, naučio i transformirao više nego bilo što do tada. Na Caminu sam naučila da granice nisu tamo gdje ih tijelo postavlja, nego tamo gdje ih um stvori. Tri mjeseca nakon povratka iskušala sam još jedan izazov - 100 kilometara u 22 sata. Taj hod bio je moja unutarnja prekretnica, trenutak u kojem sam shvatila da kada jednom pomaknemo vlastite granice, ništa više ne izgleda nemoguće. Iz tog iskustva rodila se ideja za ‘Hodajmo za one koji ne mogu’. Moj osobni izazov postao je simbol solidarnosti i podrške osobama s invaliditetom. Jer njihov je svaki dan hod kroz prepreke. Moj hod postao je njihov glas, moj izazov njihova prilika. Hodajući za sebe, pronašla sam svoju snagu, a hodajući za njih, pronašla sam svoj poziv.
Živimo u vremenima kada ljudi uglavnom sjede u automobilima i u uredima. Kada ste se i kako vi okrenuli hodanju?
I ja sam godinama bila ta osoba koja je većinu vremena provodila u automobilu ili uredu. Vodila sam pet tržišta na Balkanu - prvo u kozmetičkoj branši, zatim u medijima i kasnije u modnoj industriji - i moj život bio je stalno putovanje s jednog kraja regije na drugi. No priroda je za mene oduvijek bila mjesto mira, prostor u kojem sam se mogla ponovno sastaviti sa sobom. Još u ranim tridesetima hodanje je bilo moj način da pronađem unutarnju ravnotežu nakon zahtjevnih poslovnih dana. Unatrag deset godina to je postalo sve intenzivnije - tijelo mi je tada već slalo signale da želi izaći iz tog ubrzanog sustava, iako to tada nisam znala prepoznati. Krenulo je s 4-5 kilometara dnevno, pa prešlo na 5-10 kilometara, a posljednje dvije-tri godine postalo je puno više. Nedavno sam pogledala podatke na mobitelu i shvatila da sam u zadnjih 10 mjeseci napravila oko 3,5 milijuna koraka, što je otprilike dvije i pol do tri tisuće kilometara. Za mene svaki korak nije samo fizičko kretanje. On simbolizira promjenu - emotivnu, kognitivnu, fizičku, duhovnu i mentalnu. Kada napravim korak, to znači da nisam statična, nego idem naprijed, razvijam se.
Osim što ste humanitarka i poduzetnica, certificirana ste EMCC mentorica i trenerica. Kako je ‘coaching’ ušao u vaš život, je li bio rezultat osobne potrebe ili profesionalne znatiželje?
‘Coaching’ je u moj život ušao na zanimljiv način - ponajprije iz profesionalne potrebe, da pomognem drugima, a na tom putu učenja shvatila sam da najviše pomažem sebi. U to vrijeme još sam bila u korporacijama i vodila brojne timove. Upravljala sam velikim brojem ljudi, različitim osobnostima i karakterima, i trebali su mi alati koji će mi pomoći da ih bolje razumijem, da izgradimo kvalitetniju komunikaciju i da zajedno postižemo bolje rezultate. ‘Coaching’ se u tom smislu pokazao kao logičan slijed mog profesionalnog puta. Bio je to most između onoga što sam radila i onoga što sam osjećala da je moj pravi poziv - rad s ljudima na njihovom razvoju. Učila sam tehnike, metode i postavljala pitanja drugima, ali i sebi. Uz ‘coaching’, postajala sam svjesnija vlastitih obrazaca, svojih snaga i slabosti, i počela sam rasti ne samo kao menadžer, nego i kao osoba. Danas mogu reći da je ‘coaching’ za mene puno više od profesije. On je način života - alat koji mi pomaže da bolje razumijem druge, ali i da ih osnažim da sami pronađu odgovore u sebi. I upravo me to najviše ispunjava.
