Nakon godinu i pol dana tišine, povratak Nine Slišković Goleš u eter bio je trenutak pun emocija. Poznata voditeljica, čiji je glas godinama bio neizostavan dio svakodnevnice slušatelja, ponovno je zauzela svoje mjesto iza mikrofona - i to na novom radnom mjestu.
U razgovoru za Story otkriva kako sad izgleda njezina svakodnevica i zašto je bilo teže vratiti se s drugogo roditeljskog dopusta nego s prvog, što ju je vratilo radiju, kako izgleda život s dva sina - i zašto je nekih dana dovoljno samo preživjeti.
Prvo javljanje u eteru radija bravo! bilo je jako emotivno. Kako je bilo vratiti se na posao nakon godinu i pola pauze? Je li ovaj put bilo teže nego nakon povratka s prvog roditeljskog dopusta?
Nakon prvog roditeljskog dopusta sam kući ostavila jedno dijete, nakon drugog njih dvojicu, tako da je bilo točno duplo teže vratiti se! Malo se priča o tome koliko je snage potrebno majkama za napraviti tu tranziciju natrag na posao. Nije lako pronaći savršeni balans između poslovnog i privatnog u ovom aspektu, ali osjetila sam da je pravi trenutak, da mi počinje nedostajati i taj dio mene, zaželjela sam se radija koji mi je druga kuća već petnaest godina i pružila mi se prilika koju nisam htjela propustiti. Sve te misli i razlozi su mi sjeli na dušu pri prvom javljanju u eter bravo! radija, pa je zato bilo toliko emotivno. Zahvalna sam što su slušatelji osjetili tu iskrenu emociju i pozdravili je od srca.
Kako je došlo do vašeg radijskog transfera?
Pa ja bih rekla prirodno. Puno stepenica je prethodilo mom dolasku na bravo!, puno truda, rada i potiho sanjanja baš tog scenarija. Svaka redakcija koje sam prije bila dio je bila divna na svoj način, u svakoj sam bila sretna, okružena sjajnim kolegama, slušateljima i profesionalcima od kojih sam puno učila i s kojima sam rasla u profesionalnom pogledu. Ne bih mijenjala ništa na tom putu. Istina je da je bravo! dugo u mojim mislima bio cilj do kojeg želim stići i evo, sad sam tu, zahvalna svima koji su prepoznali potencijal u meni, osjetili da je pravi trenutak i pružili mi ovu priliku.
Unatoč velikom iskustvu u eteru, priznali ste da ste imali tremu. Kako se nosite s njom?
Uvijek kažem da je trema u redu, jer to je znak da mi je stalo. Udahnem duboko, prođem u glavi još jednom sve korake, kao i onaj 'što je najgore što se može dogoditi'. Kad se suočim s tim najgorim scenarijem, shvatim da ni on nije toliko nepopravljiv i strašan, pa samo krenem…
Kako sada izgleda jedan radni dan u vašem životu, kako ste se uspjeli organizirati da sve uspijete obaviti?
Još se uvijek uhodavam u novi ritam, i da ne držim nikoga u zabludi - ne stižem ni približno sve. Jutra su, koliko god se pripremala večer prije, klasično blago kaotična, odvedem starijeg sina u vrtić i odlazim na radio, gdje sam do 17 sati. U onih preostalih par sati u danu pokušam ubaciti što više vremena s obitelji, ali i sve one druge obaveze koje imam, što poslovno, što privatno. Izazovno je, ali vjerujem da je to sada jedan prijelazni period i kad se svi uhodamo će ipak biti lakše i drugačije.
Kako volite provoditi slobodne dane sa suprugom i sinovima?
Mi svi jako volimo putovanja i izlete, pa puno slobodnog vremena ulažemo u to. Dobro nam dođe odmak od svakodnevice, mada se rijetko u tom scenariju uspijemo odmoriti, ali vratimo se napunjenih baterija na neki drugačiji način. Kada nas vrijeme ne posluži uživamo kući, kuhamo, igramo se, igramo društvene igre, puno čitamo, Dino i naš stariji sin puno vremena provode i u malom vrtu kojeg imamo... Trudimo se iskoristiti svaki zajednički trenutak na najbolji mogući način.
Je li vaš sinčić Pavle krenuo u vrtić? Kako se prilagodio na to da mame nema dio dana?
Pavle nije u jaslicama, one dane kad se poklopi da i Dino i ja radimo, čuvaju ga Dinovi roditelji i to sjajno funkcionira. S obzirom da smo sa Šimunom iskusili kako je to živjeti u gradu u kojem nemaš pomoć baka i djedova, preporođeni smo od kad su suprugovi roditelji doselili u Zagreb.
Pavle je inače po prirodi društveno i otvoreno dijete, tako da mu nije pretjerano teško palo malo promijeniti ambijent i dio vremena biti s bakom i dedom.
Kako se slažu vaši dječaci? Koliko su slični?
Potpuno su, ali potpuno drugačiji. Ja se šalim kako ne mogu vjerovati da od istih gena i iz istog odgoja nastanu tako dva različita dječaka. Stariji je introvert, miran, nježan, suradljiv, mlađi sve suprotno tome. Međutim, u svemu tome se jako dobro slažu i funkcioniraju, čini mi se da dinamiku njihovog odnosa za sada ipak stariji određuje. A što nosi vrijeme i odrastanje, vidjet ćemo…
U kojoj je fazi sad stariji sin Šimun, što ga zanima?
Šimunov trenutni fokus su superjunaci, Pokemoni, dinosauri i - slova. Od kad je krenula nova vrtićka sezona gotovo svaku večer me traži da vježbamo pisanje i učenje slova. Djeca su uvijek u nekoj fazi istraživanja i divno mi je to gledati i biti dio njihovog upoznavanja svijeta.
Kako je majčinstvo promijenilo vaš pogled na život?
Za početak mi se lista životnih prioriteta presložila u sekundi, a onda sam putem još puno toga naučila i prihvatila. Postala sam puno strpljivija, opuštenija, nježnija prema sebi, prihvatila da u životu ne mogu imati sve pod kontrolom, niti je moguće sve stizati i realizirati onako kako bih to zamislila, i da je sve to sasvim u redu. Neke dane je dovoljno samo preživjeti. Zahvaljujući majčinstvu postala sam jedna bolja verzija sebe.
Koje vrijednosti biste voljeli usaditi svojim sinovima?
Nježnost, dobrotu, toplinu… Želim da znaju da je nježnost snaga, a ne slabost. Da nježnošću mogu graditi, čuvati, liječiti i sebe i druge. Da toplinom mogu drugima unositi mir. I onda kad im se učini da je svijet grub i da su na vrijednosti dobile neke potpuno drugačije osobine, da se ne umore biti dobri.
Za malo više od tjedan dana izlazi vaša slikovnica 'Iza oblaka boje šećerne vune'. Što vas je potaknulo na njeno pisanje? Kakva je bila reakcija vaših dječaka kad su maminu priču vidjeli u konkretnom, papirnatom obliku?
To je priča koju sam napisala Šimunu za njegov prvi rođendan. Htjela sam mu pokloniti nešto za cijeli život, pa sam odlučila pokušati svoje osjećaje pretočiti na papir, ni ne sanjajući da će iz toga nastati slikovnica koja će jednog dana živjeti na policama neke druge djece i kroz koju će neki drugi roditelji iskazivati svojoj djeci ljubav. Ali eto, život nekad napiše stvarno najljepše priče.
Mi još čekamo da slikovnica stigne iz tiskare i da je primimo u ruke, to će biti trenutak u kojem će i njima i meni sve postati stvarno. Moje uzbuđenje je veliko, a i Šimun jedva čeka vidjeti sebe u obliku junaka jedne slikovnice.
Na Instagramu ste izgradili pravu zajednicu. Kako birate što ćete dijeliti sa svojom publikom na društvenim mrežama?
Volim dijeliti fragmente svog života (što privatnog, što poslovnog) na Instagramu i uglavnom mi je fokus na lijepim trenucima i dijeljenju inspiracije drugima, jer mislim da je Instagram većini mjesto za mali bijeg od teških stvari. Isto tako kada osjetim da je moja društvena odgovornost na nešto reagirati, reagiram, iako vidim da što sam starija, to više cijenim svoj mir. Žao mi je što na temu Instagrama često dolazi do te zablude o savršenim životima, stalno napominjem kako je to samo jedan sićušni fragment nečijeg života koji je serviran tamo i kako je ljudima lakše dijeliti lijepe nego teške stvari. Trudim se ostati realna u svojim objavama, ne romantizirati život previše, ne stvarati privid savršenstva. Iskrena sam u svojoj komunikaciju i ne ustručavam se pričati ni o nekim izazovnim stranama roditeljstva, posla, života uostalom…
