Sredinom rujna u 62. godini preminuo je hrvatski istraživački novinar i TV voditelj Robert Valdec. Od njega su se ovih dana oprostili njegovi najmiliji na zagrebačkom krematoriju Mirogoj. Iza sebe je ostavio suprugu Dariju Alsamovu, sina Roberta Zvonimira, kćer Doroteu i oca Franju. Sada se na Facebooku oglasila Robertova supruga Daria, ruska ratna reporterka, u koju se Valdec zaljubio na ratištu u Pakistanu, a vjenčali su se 2005. godine.
Iznijela je niz šokantnih podataka o Robertovoj posljednjoj godini života, a njezin tekst je s ruskog na hrvatski prevela Renata Maurović. Daria je istaknula kako nikada nije upoznala čovjeka koji je tako strastveno volio život kao Robert pa pojasnila kakvih je zdravstvenih problema imao.
'Tragedija je u tome što je postao žrtva strašne liječničke pogreške. Od ubojice možeš pobjeći, ali liječniku vjeruješ – pred njim si bespomoćan. U studenome prošle godine Robert je dobio poziv iz Klinike za kardiologiju Magdalena. Rekli su mu da ima sreće: oslobodio se termin za angiografski pregled 29. studenoga. Već je imao kartu za Moskvu početkom prosinca i mučile su ga sumnje i strah', ispričala je Daria i rekla kako joj je Robert rekao da se jako boji i da osjeća da će se dogoditi nešto strašno, nešto gore od smrti.
'To je samo rutinska dijagnostika', mislila sam, iako sam i sama imala sumnje. Još u kolovozu moja kći, kardiologinja, okupila je konzilij u Moskvi. Ruski su liječnici na ranijem angiogramu vidjeli problem, ali su zaključili nedvosmisleno: svaka intervencija neizbježno bi donijela komplikacije. Inače, imao je šansu živjeti još mnogo godina. 29. studenoga, u Magdaleni, Robert je sam ušao unutra, pun snage i života. Napravili su angiografiju i ugradili stent koji je začepio jednu od arterija srca, izazvavši infarkt miokarda odmah na stolu. Robert je zavapio od nepodnošljive boli', napisala je Valdecova udovica i prisjetila se kako joj je Robert rekao da se osjećao kao da su mu odjednom sve zube čupali. Planirao je doći u Moskvu kod supruge, ali stanje mu se stalno pogoršavalo pa su mu morali ugraditi privremeni pacemaker.
'U tri ujutro, 2. prosinca, na intenzivnoj njezi doživio je fibrilaciju klijetki - situaciju u kojoj brzi elektrošok može spasiti život. Riječ je o minutama. Ali njega nisu spasili. Možda su jednostavno prespavali; ništa se ne može dokazati. Nije bilo svjedoka. Robert je pao u desetomjesečnu komu. Tada je započela njegova Golgota - beskonačno lutanje po bolnicama koje ga nisu htjele. Preživio je petnaest upala pluća, brojne infekcije i izgubio četrdeset kilograma. Tijelo mu se raspadalo; svaka dva sata gušio se dok su mu se pluća punila tekućinom. Ostale su samo kosti, golemi crni dekubitusi i njegove velike voljene oči koje su gledale u svijet nama nepoznat. Kad bih mu pjevala kratke pjesmice, osmjehnuo bi se', kaže.
Daria je, prema njezinim riječima, proživjela 10 mjeseci pakla i odlučila je da se ne smije žaliti već da mora živjeti.
'Naučila sam osnove fizioterapije i svaki mjesec, posjećujući Roberta, radila s njegovim umirućim tijelom, nastojeći ne izgubiti hrabrost. Možda sam bila jedina koja je vjerovala da će se probuditi. Krajem kolovoza otišla sam iz Hrvatske u Moskvu kako bih bila uz svoju trudnu kćer, s teškim osjećajem da Robert polako odlazi. Dana 12. rujna javili su mi da je Robert umro, a dvadeset minuta kasnije moja je kći krenula u porod. Nije bilo vremena za plač. Sljedećih dvanaest sati provela sam u bolnici, slušajući srceparajuće krikove svoje kćeri. A u tri ujutro začuo se jecaj jednog novog života. Dali su mu ime Robert', poručila je.
Rekla je kako su Robertove posljednje riječi s intenzivne upućene njoj bile: 'Laku noć, ljubavi moja. Ne brini. Volim te. Sve će biti u redu'. Dodala je i kako je sve ovo napisala jer je htjela da ljudi saznaju pravi razlog smrti njezinog Roberta, koji je posljednjih 10 mjeseci postao istinski mučenik.
