Glazbeno-scenski spektakl za film koji nije snimljen dolazi u zagrebački KD Lisinski 10. listopada. Zagrebačka filharmonija, pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog, izvest će ‘Ahilejevu pjesmu’ Ozrena K. Glasera. Skladatelj i autor govori kako je nastalo ovo njegovo najveće epsko djelo, koga ćemo sve gledati na pozornici, ali i kako je film ‘Titanic’ potaknuo njegovu ljubav prema glazbi i filmu koju je spojio u brojnim djelima, a neka od njih slušali smo u i Oscarom nagrađenim filmovima ‘Žena koju sam čitao’ i ‘Godzilla Minus One’.
U novoj sezoni ‘Off ciklus’ otvara se vašim djelom ‘Ahilejeva pjesma’. Kakva je suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom?
Nemam drugo za reći nego da je fantastična, u punom smislu te riječi. Tako bliska suradnja s jednom institucijom kao što je Zagrebačka filharmonija uistinu je poput ostvarenja nekog sna. Za takvu vrstu suradnje potrebno je i jako puno dobre volje i energije, što je danas ustvari rijetkost. A entuzijazam je ovdje recipročan, kao i profesionalnost i poštovanje. Filip Fak kao ravnatelj Filharmonije praktički mi je dao odriješene ruke po pitanju osmišljavanja ovog koncerta, što samo pokazuje divno povjerenje između nas, a i cijeli je tim produkcije izuzetno kooperativan.
Djelo je inspirirano istoimenim bestselerom Madeline Miller. Čime vas je osvojila, potakla baš ta knjige?
Tako je. Roman sam dobio kao rođendanski dar prije par godina, a čitajući isti proživljavao sam čitavu priču kao da gledam film, što mi je uostalom uvijek slučaj kad čitam nešto (ili slušam), uvijek mi se vrte slike pred očima. Kod Ahilejeve pjesme bilo mi je posebno to što je roman pisan vrlo vještim književnim jezikom, autorica je na stvaranje tog dijela utrošila deset godina svog života, i to jednostavno osjetite. Fascinirala me toliko duboka, nježna i iskrena ljubav dvojice protagonista, prožeta tim golemim, epskim svijetom mitologije, ratova i urota. Dojam je cijelog romana kao neki spoj 'Gladijatora' i 'Gospodara prstenova' uz jednu ljubavnu priču koja nadilazi poimanja ovog svijeta.
Uz 200 vrhunskih glazbenika, na pozornicu će izaći i neki posebni gosti. Možete li otkriti tko dolazi?
Kad izgovorim tu brojku od dvjesto glazbenika na pozornici, i dalje mi zvuči nestvarno. Vjerojatno ću to tek na večer koncerta stvarno osvijestiti. Uz naš najbolji orkestar, moram spomenuti i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, čijih će divnih, upjevanih stotinjak duša dati svoj ogroman doprinos koncertu. I da, imat ću stvarno posebne goste, od kojih je nekoliko njih dobilo i više Oscara, jedni su od najpriznatijih imena Hollywooda, k tome i moji prijatelji. Jednostavno su odlučili podržati me svojim dolaskom, i na tome sam im beskrajno zahvalan. Imena još neću otkrivati, ali mogu reći da je jedan od njih dobio Oscara upravo za ‘Titanic’!
Kako nastaje ovakvo djelo, glazba za film koji još nije snimljen?
Nastaje prvo u mašti. Čitate roman i na umu su vam vizualizacije onoga što čitate, a kao što sam ranije rekao, meni su te vizualizacije vrlo često praćene nekom glazbom. Odakle to dolazi? Nemam pojma. Samo znam da te male melodije, te klice ideja rastu i rastu, dok ne postanu nešto što se može otpjevušiti ili odsvirati. Za toliko spektakularan i prekrasan roman kao što je ‘Ahilejeva pjesma’ stvarno nije bilo teško izmišljati glazbu. To nije bio rad, barem ne u početku, nego tek misaono kanaliziranje sve te glazbe koju je roman evocirao u mojoj glavi. Tek sam kasnije shvatio da imam previše ideja da one ostanu samo u glavi, pa sam ih počeo svirati i snimati, isprva uopće ne pomišljajući na to da će sve to postati svojevrstan ‘soundtrack’, a kamoli cjelovečernji koncert. Malo-pomalo vidio sam da sve te glazbene ideje postaju jedna velika cjelina, i onda se tek javila ideja da bih to mogao snimiti kako treba, što se dijelom odigralo i u Los Angelesu, gdje sam bio u svjetski poznatom studiju Newman Scoring. Kao što sam ranije naveo, za ideju ovako opsežnog projekta i velikog koncerta ključno je da imate sugovornika koji će dijeliti vašu strast u tome. Meni je to ovdje bila Zagrebačka filharmonija, kao i prijateljica Natalia Tutek, inače profesorica komunikacijskih vještina i savjetnica ravnatelja Filipa Faka.
Vaš skladateljski put i počeo je s jednim filmom, ‘Titanicom’?
‘Titanic’ je bio okidač. Oduvijek sam bio fasciniran filmom i glazbom, pa se živo sjećam Disneyjeve ‘Fantazije’ - vjerojatno najljepše i najbolje platforme kojom možete klasičnu glazbu približiti djetetu - a koju sam u kinu gledao kao šestogodišnjak, zatim ‘Poltergeista’ ili Spielbergova ‘Jurskog parka’. Međutim, gledajući ‘Titanic’ bio sam dovoljno ‘velik’ da, osim samog uživanja u slici i zvuku, tu istu sliku i zvuk analiziram kao filmofil odnosno audiofil. Fascinirao me u svakom pogledu. ‘Titanic’ je u svakom slučaju bio prekretnica u čitavom svijetu kinematografije, pa tako i u mojemu. Sjećam se kad sam izašao iz kina toliko uzbuđen što sam vidio tako veličanstveno filmsko djelo, i tada sam se pitao bih li ja ikada mogao stvoriti tako nešto. ‘Titanic’ je osim toga bio prvi soundtrack na CD-u koji sam ikad kupio. Još ga imam, sav je izgreban i neslušljiv.
Kada je filmska glazba postala vaš primarni interes?
Iako se aktivno bavim filmskom glazbom i ona mi na neki način jest primarni interes, to ne znači da je i jedini. Moj je spektar interesa ogroman. Jednako tako volim i sâm film, književnost, crtanje, fotografiju, montažu, dizajn zvuka… Ljudi me često doživljavaju kao da svaštarim, no meni to sve spada u taj moj spektar. Mislim da se također dobro mogu izraziti kroz pisanje, osobito kratkih priča, i fotografiju. Ne bih to, međutim, nazvao ni ispušnim ventilom, kako mnogi vole reći. Imam, primjerice, pjesmu odnosno poemu nazvanu ‘The Anatomy of Sadness’ (‘Anatomija tuge’), koja je nastala u jednom za mene jako teškom trenutku, i tada je ta introspekcija, samoanaliza mojih osjećaja, iz bujice riječi koje su tekle mojim umom stvorila tekst te pjesme, koja zorno prikazuje kako sam se ja osjećao. Mislim da sam se u tom trenutku puno bolje izrazio tekstualno nego što bih to uspio glazbom.
Kako je došlo do angažmana na filmovima poput 'Žena koju sam volio' i 'Godzilla Minus One' koji se mogu pohvaliti osvojenim Oscarima?
Jednom ću o tome napisati knjigu, i bit će spektakularna kao 'Ahilejeva pjesma'. To je sve bio jedan nevjerojatan splet okolnosti, snalažljivosti, iskorištavanja prilika i bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Postoji li razlika kod skladanja za takve milijunske filmske produkcije i primjerice 'Ahilejeve pjesme'?
Mogu reći da je skladanje 'Ahilejeve pjesme' praktički jednako kao da sam radio za neku milijunsku produkciju. To je najveće glazbeno djelo koje sam ikada stvorio. Cijelo to djelo broji oko trideset skladbi za veliki simfonijski orkestar, zbor od preko stotinu ljudi i nekih deset solista na raznim instrumentima. Tako nešto, u tom opsegu, koristi se samo za spektakle. Kod nas nitko nije radio veliku simfonijsku glazbu za neki film, prije svega zato što nemamo takve filmove, generalno ne postoji svijest o važnosti filmske glazbe, a samim time ni budžeti.
Unatoč ljubavi i glazbenom talentu, kako ste se odlučili na studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu?
Nakon gimnazije sam ustvari htio upisati filmsku režiju ili studij 'filmmakinga' u inozemstvu. Muzička akademija mi nikad nije bila visoko na popisu željenih studija, najviše zato što sam u tom životnom razdoblju mislio kako ću se više odrediti za film. Izboru komparativne književnosti kumovao je obiteljski prijatelj Miro Gavran, koji mi je upravo taj studij preporučio kao idealan za mene. I bio je u pravu. Nisam mogao zamisliti bolji fakultetski smjer, pokrio je sve grane društvenih znanosti koje su me zanimale, od same književnosti u svakom spektru, pa do filmologije, teatrologije, psihologije i sociologije. Za jednog svaštara idealno, zar ne?
Uz filmsku i kazališnu glazbu, pokrenuli ste projekt glazbene terapije za pacijente i bolesnike, osnovali Međunarodni festival filmske glazbe, tu su i pisanje, fotografija, organizacija… Umjetnost vas prati u svemu što radite?
Opet dolazimo na pojam svaštarenja. Volim ga spomenuti jer ustvari baš prkosim tome da me se stavlja u neku ladicu. Da, radim sve to, ali kako sam rekao, ne mislim da je jedna stvar toliko različita od druge. Važno je imati viziju i konkretnu ideju za njezino provođenje.
Koji su idući vidovi umjetnosti u kojima se želite okušati?
Baš dobro pitanje, zapravo. Mislim da je sve vezano uz ovo čime se već ionako bavim. Htio bih usavršiti pjevanje, recimo. Pomaknuti granice vlastita glasa. To je vezano uz glazbu, jasno. Režiranje filma nešto je za što imam nekakvu iluziju da bih mogao solidno odraditi. I volio bih dovršiti roman koji pišem, ne smijem ni reći koliko dugo.
