'Biti sretan ne znači imati savršen život': Željko Krušlin Kruška progovorio o dugoj karijeri, ima 3 razloga za slavlje

Malo je onih koji ne znaju i ne vole pjesme Željka Krušlina Kruške i njegova benda Latino, a one će se čuti 27. rujna u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glazbenik i svestrani umjetnik velikim koncertom ‘Divno je biti nekome nešto’ proslavit će tri velika jubileja, a za Story govori kakva su bila desetljeća provedena na domaćoj glazbenoj sceni, je li ikada pomislio odustati te što mu uvijek izmami osmijeh.

Kako birate pjesme koje ćete izvesti? Jesu li to one koje su vama za dušu ili se vodite favoritima publike?

Birajući pjesme koje ćemo izvesti na koncertu, suočili smo se sa slatkim brigama. Naprosto je toliko hitova i pjesama koje publika zna i voli da jednostavno čovjek ne zna što izbaciti iz repertoara. Napravit ćemo jedan, nadam se, dobar miks onoga što se nama sviđa, vodeći računa da publika dođe na svoje jer oni su ipak na prvom mjestu.

Hoćete li imati goste na koncertu?

Na koncertu ćemo imati goste, ali neka za sada to bude tajna jer iz iskustva znam da su takva iznenađenja, bar što se nas tiče, uvijek urodila oduševljenjem. Ne brinite se, točno znamo koga biste tu večer htjeli vidjeti i čuti.

Kako ste se odlučili za proslavu u kazalištu? Daje li vam takav prostor intimniju atmosferu, prisniji doticaj s publikom?

Kazalište pruža intimitet koji se rijetko gdje može naći. Uz glazbu, veliki sam zaljubljenik u likovnu i kazališnu umjetnost tako da sam zapravo počašćen činjenicom da nam je uspjelo dogovoriti koncert u Kerempuhu. Nema koncertnog prostora, od dvorana do stadiona, koji nismo napunili, ali ta kazališna atmosfera koja rađa interakciju između nas i publike meni je uvijek bila nešto neponovljivo. Televizija će vam donijeti slavu, stadioni novac, a kazalište će vas učiniti boljim.

Kakva su bila ta desetljeća na sceni? Koji vam je period bio najdraži?

Sva ta desetljeća provedena uz glazbu ostavila su neizbrisiv trag i na mome tijelu i na mojoj duši. Ni za čim ne žalim, ni za kim ne patim. Sve se odvijalo po redu vožnje i ništa ne bih drugačije. Mnogi mi kažu da je nevjerojatno da sam i nakon dvadesetak godina bezuspješnog obijanja diskografskih pragova ostao tvrdoglavo uvjeren da mi pjesme ipak vrijede. Ali kakva je bila alternativa? Priznati poraz i odustati? To nikad nije bila moja opcija. Sport me uobličio i naučio važnoj stvari, a to je kako podnijeti poraz, jer pobjedu zna podnijeti i najveća budala. Svi periodi u mom životu imaju svoje ‘pro et contra’ momente, ali budući da su moji, cijenim svaki trenutak svog življenja.

Pokrenuli ste val latinomanije u Hrvatskoj. Čime vas je osvojio taj žanr?

Kod nas je latinoamerička glazba uvijek imala i ima visoko vrednovanje i veliki broj poklonika. Nije joj trebalo puno da me potpuno osvoji. Zapravo ne znam ni jednog čovjeka koji ostaje imun na njezinu zaraznu melodioznost i vrući ritam koji te potiče, ako ne na ples, onda bar na cupkanje u mjestu. Inspiriran svim rečenim, skladao sam pjesme u tom duhu, a pišući na hrvatskom jeziku publici dodatno približio taj žanr. Do tada su postojali bendovi koji su izvodili latino glazbu u njenom izvornom obliku bez autorskih ambicija. Osjećao sam da će rušenjem jezične barijere tekstovi i njihova tematika ostvariti presudan moment neraskidivosti veze između pjesama i publike.

Je li trebalo dosta hrabrosti karijeru graditi na žanru koji u Hrvatskoj nije bio zastupljen?

‘Napraviti novi korak, izgovoriti novu riječ, toga se ljudi najviše boje’, rekao je Dostojevski. Kad sam počeo graditi karijeru na tom žanru, krčeći neke nove staze, nisam osjećao strah od neuspjeha. Ako nešto radite iskreno i strastveno, a to su uz talent osnovni preduvjeti za uspjeh, onda nema mjesta strahu. I u slučaju neuspjeha nemate si što predbacivati jer, slijedeći svoju zvijezdu, životu dajete puni smisao. Najdrastičniji i najučinkovitiji lijek za strah je djelovanje.

Ljubav je inspiracija za vaše brojne pjesme. Koliko je za stvaranje važna vaša ljubavna sreća sa suprugom, s kojom ove godine slavite srebrni pir?

Ljubavna sreća važan je faktor svakodnevnog života, pogotovo ako vam osoba koju volite tu ljubav uzvraća. No za stvaranje nije najpresudnija. Kad je kreativnost u pitanju, priklanjam se tezi: Da patnja ne postoji, trebalo bi je izmisliti. Tuga i bol pozivaju umjetnika da spozna sam sebe. U mom slučaju, tuga i bol u glazbi pronalaze sigurno utočište.

Autor ste pjesme ‘Sretni ljudi ne pišu pjesme’. Vi ste sretan čovjek?

Da napisao sam za Jacquesa ‘Sretni ljudi ne pišu pjesme’ koju je briljantno izveo na ovogodišnjim Melodijama Jadrana. Možemo reći da sam se ovdje poslužio hiperbolom kao pjesničkom stilskom figurom. Biti sretan ne znači imati savršen život bez problema, nego biti sposoban pronaći oazu usred pustinje. U stvarnosti se osjećam izuzetno sretnim čovjekom. Imam predivnu suprugu, djecu koju volim i kojom se ponosim, te unučad koju obožavam. Njima sam ja isključivo suprug, otac i djed. Sreća se nalazi i u anonimnosti, a ne samo uz pljesak.

Što vam uvijek izmami osmijeh na lice?

Život nema obavezu dati nam ono što očekujemo. Život je kao ogledalo. Ako mu se nasmiješiš, i on će se sigurno nasmiješiti tebi. Ponekad je dovoljna sitnica da mi izmami osmijeh na lice. Sunčan dan, miris kave, gutljaj dobrog vina, riječi mudrih ljudi...

Što vas čeka nakon koncerta? Pripremate li novu izložbu, zbirku pjesama?

Nakon koncerta očekuje me, nadam se, novi dan. U mojim godinama to su prilično realna očekivanja. Klonim se dugoročnih planova jer ne postoje recepti za život. Umjetnost življenja je umjetnost donošenja odluka. I dalje ću pisati pjesme, svirati, slikati, ili jednostavnije rečeno, nastaviti živjeti.