Petra Nižetić Mastelić, bivša televizijska voditeljica koju publika pamti još iz vremena hit emisija poput ‘Po ure torture’, danas živi potpuno drugim tempom. Nakon godina provedenih u Americi, gdje je s partnerom započela novo životno poglavlje, 44-godišnjakinja vratila se u rodnu Dalmaciju gdje se bavi fotografijom i produkcijom.
U Brnazama kraj Sinja, sa suprugom Franom i sinovima, šestogodišnjim Jozom i dvije godine mlađim Milom, pronašla je mir i ritam života koji joj donosi ispunjenje. Uz rad na sebi, introspektivne tehnike, pilates i jogu, Petra danas balansira između obiteljskog života i vlastite rutine posvećene mentalnom i fizičkom zdravlju. U razgovoru za Story otkriva kako su je majčinstvo, svjesno življenje i predanost zdravim navikama naučili da četrdesete mogu biti godine slobode, snage i potpune životne transformacije.
Petra, žene se često boje famoznih 40-ih. Što se kod vas promijenilo kad ste zakoračili u te godine, i fizički i mentalno?
Moja najveća promjena počela se događati netom prije četrdesete, nakon što sam postala majka dolaskom sina Joze. Počela sam jako puno čitati literaturu o svjesnom roditeljstvu, koja mi je otvorila cijeli novi svijet. Počela sam raditi na svom mentalnom zdravlju kroz psihoterapiju, kroz ‘self-care’ radionice krenula sam meditirati i disati, a Covid mi je pomogao da se okrenem prirodi i zdravijoj prehrani. Ubrzo sam rodila sina Mila i to mi je bio najljepši mogući poklon nepunih mjesec dana nakon što sam napunila četrdesetu. Narednih par godina bilo je izazovno jer smo imali ‘two under two’, živjeli smo u Americi i nismo imali nikakvu pomoć. Tek sam dolaskom u Hrvatsku, kad su djeca krenula u vrtić, uspjela ući u neku rutinu da se mogu kvalitetnije posvetiti svom fizičkom i mentalnom zdravlju. Ako bih mogla nekako nazvati četrdesete, to bi bilo - transformacija iznutra prema van.
Što vas je poguralo da radikalno promijenite pristup njezi tijela i vježbanju, postoji li neki trenutak kad ste rekli “dosta, sad je vrijeme za mene”?
Dolazim iz sportske obitelji, što je bratu i meni pružilo dobar temelj za zdrav pristup životu. Ja sam kroz osnovnu školu trenirala tenis (bila sam talentirana, čak sam u jednom trenutku imala čast igrati s Mirjanom Lučić na turniru u Makarskoj), no dolaskom srednje škole omiljeli su mi se izlasci i druženja tako da sam napustila tenis. Tijekom faksa otkrila sam jogu kod sestara Ane i Nade Bučević u Splitu i ona mi je postala vježba za um i tijelo kojoj se uvijek rado vraćam. Tako da je kod mene tjelovježba uvijek bila prisutna, ali sam i lako gubila fokus. Zvijezde su se poklopile tek nedavno kad su djeca krenula u vrtić i kad sam ponovo počela raditi nakon velike pauze. Naime, radila sam ‘branding’ fotografije za novootvoreni pilates reformer studio u Sinju, jako mi se svidjela cijela priča oko reformera i počela sam redovito vježbati dvaput tjedno u dvorani, a kad stignem, uključim i jogu jednom ili dvaput tjedno kod kuće.
‘Body positivity’ filozofija danas je jako popularna. Kako je vi doživljavate, znači li vam više prihvaćanje sebe ili rad na sebi?
Puno se priča o fizičkom i mentalnom radu, što je veliki napredak u usporedbi s time kako je bilo prije, ali još se uvijek premalo pažnje poklanja emocijama, njihovu prihvaćanju i osjećanju. Emocije su od velike važnosti i iz moje perspektive emocionalno odrastanje budućnost je naše civilizacije. Kada se odlučimo baviti emocionalnim tijelom, tada se događaju promjene na svim razinama. Otvara nam se mogućnost za širenje svijesti, za duhovno buđenje, svjestan život u svakoj životnoj ulozi i, ono najvažnije, preuzimanje odgovornosti za obiteljsku emocionalnu traumu, koju svaka obitelj nosi u emocionalnom tijelu, a čiji je cilj da ona bude naša mudrost.
Koje su vas sitne, ali ključne navike najviše promijenile (prehrana, kretanje, rutina sna, mentalna higijena)?
Otkad sam uvela neke male svakodnevne rituale osjećam se puno bolje. Jutra započinjem čašom mlake vode s limunom natašte i zdravim doručkom. Kad god mi vrijeme dopušta, napravim kratku meditaciju i jogu i to mi je najbolji način za započeti dan. Dvaput tjedno religiozno odlazim na pilates reformer, a slobodno vrijeme od posla i vrtića provodimo s djecom u prirodi. Hranimo se uglavnom sezonski jer imamo svoj vrt, jedemo jako puno povrća, a meso konzumiramo u minimalnim količinama. Ja sam oduvijek bila spavalica tako da sa snom nemam problema, jedino što prije spavanja uzmem magnezij jer mirnije spavam. Ne uzimam nikakve druge suplemente osim periodično tinkture od maslina, ashwagandhe ili origana. I obavezno zahvalnost nakon svakog dana. Mali rituali koji život znače.
Koliko je pilates postao vaša baza i što vam daje iznutra, osim fizičke snage?
Daje mi osjećaj da, nakon dugo vremena, imam napokon ‘me time’, vrijeme kada izlazim iz kuće, odlazim u dvoranu, družim se s drugim ženama i, što je najvažnije, pruža mi osjećaj da sam napravila nešto dobro za sebe, za svoj um i tijelo.
Jeste li ikad u životu osjećali da ste pod pritiskom izgleda? Kako sada gledate na tu priču iz perspektive zrelije žene?
Moram priznati da nikad nisam bila neki povodljivi tip kad su te stvari u pitanju i uvijek sam ‘furala’ svoj film. Mislim da je dosta i do odgoja, jer sam imala sreću da sam rasla među samosvjesnim i kreativnim ženama kao što su moja mama Tamara i baka Vjeročka. Majka priroda nagradila me odličnim tenom, kvalitetnom kosom i dobrom linijom tako da joj se mogu samo zahvaliti. Nikada nisam bila na dijeti, ne idem na botox, a i za tretmane sam poprilično lijena. Već dugo nisam na televiziji pa nemam taj pritisak, ali znam da mnoge moje kolegice imaju. Najviše mi je žao gledati kako to utječe na mlade djevojke jer mi takvo što nismo imale dok smo odrastale. Opet ponavljam, dosta je do odgoja pa, ako ih ima tko pravilno usmjeriti, nakon malo eksperimentiranja vratit će se korijenima.
Kako je vaše tijelo reagiralo na promjene, što vas je najviše iznenadilo otkako ste krenuli ‘full’ vježbati?
Prvo je reagiralo velikom upalom mišića jer je poznato da pilates na reformeru budi skupine mišića za koje nismo ni znali da postoje. Sjećam se da sam pitala instruktoricu Anu kad će bol prestati, no nakon nekog vremena naviknula sam se, čak je i zavoljela, jer mi daje potvrdu da sam aktivna i da radim nešto dobro za sebe. Već nakon četiri mjeseca intenzivnog treninga u studiju za njegu i održavanje tijela Sanus u Sinju pod budnim okom instruktorice pilatesa Ane Pavić i fizioterapeutkinje Tereze Milanović-Litre vidim velike promjene. Prvenstveno kad je riječ o pravilnoj posturi tijela, s kojom muku mučim cijeli svoj život. Također sam uočila velike promjene na polju fleksibilnosti, mobilnosti, snage i mišićne izdržljivosti.
Kažu da su 40-e nove 30-e - osjećate li se sada u boljoj formi, samopouzdanije i slobodnije nego prije deset ili petnaest godina?
Apsolutno da. Mislim da je veliku ulogu u tome, barem u mojem slučaju, odradilo i majčinstvo. Ne mora nužno značiti da se žena mora ostvariti kao majka da bi imala taj osjećaj. Imam par prijateljica koje nisu postale majke, a isto su tako slobodne i pune samopouzdanja. Žena jednostavno mora proći put odrastanja i zakoračiti u neke zrele godine da bi se osjećala slobodno i ispunjeno. Kod svakog je taj put drugačiji. U mojem slučaju to su bili izlasci, putovanja, karijera, pa tek onda pravi partnerski odnos u srednjim tridesetima kad sam već znala što želim od partnera i što ja njemu mogu dati. Majčinstvo mi je pomoglo da presložim prioritete i da počnem raditi na sebi i tek sada mogu reći da živim život punim plućima.
Koliko u toj transformaciji ima discipline, a koliko uživanja i veselja u vlastitom tijelu?
Ja nisam tip od discipline. Ako kod mene nema veselja i uživanja u onome što radim, lako odustanem. Tako je u poslu, ali i u svim drugim aspektima života, jer smatram da je u svemu važno težiti ravnoteži i voljeti ono što radiš. Vrlo se dobro sjećam kad sam doživjela prvu veću emotivnu transformaciju koja je za posljedicu imala fizičku, a to je bilo na Ana’s Sensual fitnessu - prvi fitness na našim prostorima s emocionalnom komponentom, koji me mijenjao iznutra prema van i pomogao da otkrijem osjećaj ženstvenosti koji živi u svakoj od nas. To su bile moje rane tridesete i tek tada sam postala uistinu svjesna svog tijela i što je sve u stanju kad mu se prepustiš otkrivajući njegove mudrosti. Neizmjerno sam zahvalna Ani Kuhanec na tome, a s njom danas surađujem i podupirem njen povratak služenju ženama, sada u još dubljoj, emotivno zreloj i svjesnoj ulozi, ponovo kroz rad s tijelom i emocijama.
I za kraj, kakvu poruku želite poslati ženama koje ulaze u 40-e i možda se boje promjena koje tijelo i život nose?
Mislim da smo do četrdesete skupile dovoljno iskustva da znamo tko smo i što smo i da sad uistinu možemo uživati. I naravno, nikada ne zapostaviti kontinuirani rad na sebi ako želimo živjeti cjeloviti život.
