Ella i Danijela Dvornik već su godinama jedna drugoj najveća podrška, kći i majka koje se ne libe reći ono što misle, uvijek uz dozu humora i iskrenosti zbog koje su prepoznatljive u javnosti. Ovo ljeto ponovno provode zajedno na Braču, otoku na kojem su godinama gradile neke od svojih najljepših uspomena i otoku na kojem je Danijela stvorila svoj dom nakon smrti supruga, glazbene legende Dine Dvornika. Iako su danas njihove uloge drugačije - 34-godišnja Ella majka je dviju djevojčica, a 58-godišnja Danijela posvećena baka, odnos među njima nikad nije bio snažniji.
U ovom paralelnom intervjuu za Story otvaraju vrata svoje bračke oaze u Sutivanu, ali i svog intimnog svijeta: pričaju o tome kako izgleda njihova svakodnevica, koliko su ih sedmogodišnja Balie i petogodišnja Lumi promijenile, što ih veže snažnije nego ikad i kako danas gledaju na ljubav - Danijela nakon gubitka supruga Dine, a Ella nakon razvoda. Snimljene u ljetnoj atmosferi, pod bračkim suncem, iskreno govore o obiteljskim vrijednostima, izazovima, ali i o malim radostima koje čine život, onaj stvarni, daleko od društvenih mreža i svjetala reflektora.
Kako izgledaju vaša zajednička ljeta na Braču?
Ella: Znaju biti poprilično zanimljiva. Svako ljeto ima neku novu dinamiku jer su djeca svake godine u drugoj fazi odrastanja. Na primjer, ovo ljeto cure već same idu do dućana i prošeću se, što nam svima daje osjećaj nekog novog poglavlja.
Danijela: Naša su ljeta ponekad kaotična jer djeca diktiraju dnevni tempo, a uz vrućine i umor koji nas obuzme, ponekad se osjećamo kao da smo kopale u rudniku. Ali, bez obzira na sav umor, ipak se s njima dobro i zabavimo. Najvažnije nam je da je njima dobro. Želim da djeca dobiju taj doživljaj ljetovanja kod bake jer Sutivan i otok možda su posljednja oaza onog slobodnog odrastanja u ovo današnje vrijeme.
Ella, što za vas znači dolazak na Brač? Koje je vaše najljepše sjećanje na ljeto s roditeljima?
Ella: Brač je definitivno bio mjesto kojem sam se najviše veselila tijekom godine. Jedva sam čekala da završi škola da mogu otići tamo, jer bih praktički cijelo ljeto, od šestog do devetog mjeseca, provela na Braču. Svaki smo dan izlazili, imala sam svoju ekipu i ta dva mjeseca uvijek su mi bila najbolji dio godine. Imam predivne uspomene - obiteljske, prijateljske, i cijeli niz faza odrastanja koje sam upravo tamo prošla. Puno sam stvari prvi put iskusila baš na Braču. Brač mi je kao jedan veliki mentalni spomenar.
Danijela, živite u Dalmaciji, Ella je ostala u Zagrebu, koliko se često morate vidjeti? Koliko je najduže prošlo da niste vidjeli unuke?
Danijela: Praktična sam osoba i viđamo se kad se za to dogodi situacija, a s obzirom na to da često dođem u Zagreb, onda se vidimo. Balie je prošle godine krenula u školu i sad ovisim o njihovim slobodnim danima. Prođe i po nekoliko mjeseci da se ne vidimo, ali nadoknadimo.
Jeste li imale buntovne faze u odnosu? Što vas je najviše povezalo, a što najviše testiralo?
Ella: Da, bilo je svakakvih faza, definitivno. Moj pubertet bio je jedno poprilično zanimljivo iskustvo - za sve nas. Brzo sam se odselila od kuće, rano počela raditi i brzo se osamostalila. Zanimljivo, ali mislim da smo se upravo u tom periodu kad sam otišla zapravo bolje razumjele. Počela sam dobivati novu percepciju svijeta, onog u kojem nema roditeljske sigurnosti, i tada mi je bilo lakše shvatiti neke stvari koje su mi se ranije govorile. Stvarno vjerujem da ljudi najviše uče na vlastitim greškama - možeš nekome govoriti do iznemoglosti, ali dok se ne opeče sam, teško će poslušati.
Danijela: Mi smo dvije različite osobe i još uvijek učim prihvatiti tu činjenicu. Uvijek misliš da dijete koje odgajaš mora imati neke sličnosti s roditeljima. I ima, u nijansama, ali opet, nismo isti. Nismo udaljene, ja ipak imam majčinski instinkt i predosjetim kad nešto nije u redu. To nas uvijek poveže i važno je da znamo da smo tu jedna za drugu. Karakterno smo drugačije, ja ne mogu pobjeći od svojih splitskih gena, direktna sam i kažem sve što mislim. Mi smo u Splitu uvijek bili takvi, sve bi se reklo bez zadrške, komu pravo, komu krivo. Ne volim ništa zadržati u sebi. A Ella je suprotnost, sve drži u sebi, što nije dobro.
Kako biste opisale svoj odnos danas, jeste li s vremenom postale više prijateljice ili je to i dalje tipičan majka-kćer odnos?
Ella: Imamo dosta dobar odnos. I ja sam sad starija pa možemo razgovarati o konkretnijim temama. I dalje nam se viđenja svijeta znaju razilaziti - mama je onako strastvena i eksplozivna oko svojih stavova, dok sam ja više 'skulirani' tip koji voli promisliti i racionalizirati. Čak bih rekla da svijet vidimo slično, ali razlikujemo se po tome na koje aspekte stavljamo fokus. Ona će se uzrujati oko nečega što je meni totalno apsurdno, a ja oko nečega što je njoj nebitno - ali obje zapravo znamo procijeniti što je dobro, a što loše, samo se s tim nosimo na drugačije načine.
Danijela: Ponekad sam mama koja misli da još uvijek imam utjecaj, a ponekad smo prijateljice. Najbolje je od svega što se ponekad zajedno smijemo do suza. Imamo taj obiteljski smisao za humor i od najgore stvari napravimo komediju. Tada u Elli vidim Dina. Kad sam ljuta, iskritiziram Ellu, nisam od onih majki koje cijelo vrijeme uzdižu svoje dijete. Znam da to nije lako za čuti, ali ljubav nije 100 puta dnevno reći 'volim te', nego ponekad biti i kritičan. Kad uspiješ sagledati kritiku, razmisliti o njoj i na kraju krajeva s njom se nositi, to je veći uspjeh. Život te ne mazi nego jača.
Povjeravate li se jedna drugoj? Koga prvog zovete kada imate nekih velikih problema?
Danijela: Pa naravno da razgovaramo, sve najvažnije povjerimo jedna drugoj, ali trudimo se da nešto ostane i za prijateljice.
Kako se vaš odnos mijenjao otkako je Ella postala majka?
Danijela: Odnos se mijenja bez obzira na okolnosti, svi rastemo, sazrijevamo, život nas uči nekim stvarima, ja sam njoj mama, a ona je mama svojim curama i te su stvari konstanta. To se ne mijenja. U našoj obitelji ostale su samo žene, moja mama, moja sestra, njezine kćeri, Ella i njezine kćeri. Neopisiva je ta dinamika i ta ženska snaga, humor i mudrost. Svaka nosi svoju životnu priču, ali kad smo na okupu, nepobjedive smo.
Danijela, kako je gledati Ellu kao majku? Podsjeća li vas u nečemu na sebe iz tog razdoblja?
Danijela: Mi smo generacijski totalno drukčije. Mi smo odgajali djecu instinktivno i onako kako smo znali, nismo imali na raspolaganju internet i gomilu informacija. Danas je pristup odgoju djece potpuno drugačiji, vlada popustljivi odgoj koji baš ne prihvaćam. Kad si mlad i imaš djecu onda si nekako opušteniji, što je razumljivo, vjerojatno sam i ja bila takva. Ja sam u sebi imala ugrađenu tu neku obiteljsku strukturu koja mi je u mladosti išla na živce, nesvjesna koliko je duboko ušla u moje biće, pa sam kasnije u životu konstantno imala potrebu da to održim jer sam shvatila da je to važan stup u obiteljskom životu. Ella je u tome puno ležernija. Ja se i dalje trudim biti taj stup.
Ella, kakva je Danijela kao baka? Ima li neke stare dalmatinske metode odgoja?
Ella: Mislim da je potpuno drugačija nego što je bila kad je mene odgajala - i to je sasvim prirodno. Promijenila se i lokacija i dinamika i njezina životna filozofija, a tu je i činjenica da nema više tate i da su godine učinile svoje. Ne bi bilo pošteno uspoređivati te dvije faze života. Danas je čvrsta u svojim odlukama, puno čvršća nego ja - ja sam prilično popustljiva u svim segmentima svog života. Rekla bih čak da ima više strpljenja nego prije, vjerojatno i zato što su unuke tu na kraće vrijeme pa joj je lakše. Ali kao baka - mislim da je stvarno dobra. Empatična je i cure to jako dobro osjećaju i cijene.
Što ste naučile o sebi upravo kroz ulogu majke, odnosno bake?
Ella: Kroz majčinstvo sam naučila promišljati o svojim postupcima, razmislim prije nego što nešto napravim. Prije sam bila puno impulzivnija u donošenju odluka, ali s dolaskom te nove odgovornosti počela sam razmišljati drugačije. Počela sam više cijeniti svoje slobodno vrijeme, ali i više se brinuti o sebi - jer kad imaš previše vremena, lako se dogodi da sve odgađaš: karijeru, fizičko i mentalno zdravlje, ciljeve… Samo lelujaš kroz život. S djecom se to mijenja - razmišljaš i o njihovom djetinjstvu, što im ostavljaš, kakav život im želiš pružiti. Ima tu svega, ali definitivno imam drugačiju viziju roditeljstva od konvencionalne i bit će zanimljivo vidjeti kako će se sve odvijati kad još malo porastu.
Danijela: S djecom treba ozbiljno raditi, puno razgovarati i posvetiti im se maksimalno jer ako nemaju dovoljno pažnje, tražit će je negdje drugdje. Ne postoji savršen roditelj niti moramo biti savršeni, ali trebaju se postaviti neke granice. Uloga bake nije bezazlena, moja baka je na moj život imala vrlo jak utjecaj, ona je bila moja druga mama, popustljiva, brižna i savjetodavna. Želim da i moje unuke imaju takvu baku.
Bliži se Dinin rođendan, ali i 17. obljetnica smrti. Hoćete li ih na neki način obilježiti? Imate li malu obiteljsku tradiciju povodom toga?
Ella: Iskreno, ne možemo to obilježiti na način na koji se to radilo prije. Boris i tata bili su to ljepilo koje je držalo našu obitelj na okupu, a kad su oni otišli, svi smo se nekako raspršili. To više nikad ne može biti kao prije. Ne radimo neku veliku pompu oko tih datuma - nije ni on bio takav. Što se rođendana tiče, sjetimo ga se, ali bez velikih ceremonija. A kad je riječ o obljetnici smrti, iskreno, ne znam ni tko ni što točno radi tih dana. Nama to nije poseban dan za slavlje ili tugu jer mama i ja sjećamo ga se svaki dan, ne samo kad je godišnjica ili rođendan.
Danijela: Od tih obljetnica ne činimo spektakl. To su neke intimne stvari i želim da tako i ostane. Dino nije zaboravljen niti će biti. Baš sam jučer unukama pokazala spot za pjesmu 'Ljubav se zove imenom tvojim', ja sam u spotu i htjela sam da vide kakvi smo bili u mladosti. Zaključak je da sam im sada ljepša (smijeh).
Ella, vaše ga djevojčice nisu imale priliku upoznati. Pričate li im o njemu, kakav bi po vašem mišljenju Dino bio kao djed?
Ella: Da, pričamo o njemu. Čule su pjesme, pokazujemo im slike, čak su malo pogledale i reality show. Još uvijek su premalene da sve to u potpunosti razumiju - ne percipiraju još ni što znači da je netko slavan, ili da je bio pjevač, njima je to sve još jako dječje. Svjesne su da postoji ta osoba koja je važna, ali ne mogu to do kraja pojmiti. Možda će im s vremenom postati zanimljivije i jasnije.
Jesu djevojčice naslijedile neki njegov talent ili osobinu - ljubav prema glazbi, humor, energiju?
Ella: Ima tu svega i svačega. Definitivno se kod obje vidi ta neka umjetnička nota. Lumi ima i tu vragolastu narav koju sam i ja imala kao dijete - vrckava je, umiljata, ali zna iznenaditi i malim zločestim potezima. Balie je više introvertna, neka vrsta malog umjetnika u tišini. Ne bih sve to pripisala samo Dini. Imaju one i s očeve strane dosta kreativnih gena tako da su zapravo s raznih strana pokupile ponešto. Ali da, kreativnost i izražajnost definitivno su prisutni.
Ima li neka njegova pjesma koju im puštate? Kako reagiraju?
Ella: Ne puštamo im baš njegove pjesme namjenski. Ako nešto slučajno krene na radiju onda im kažemo: 'E, to je dida Dino', ali nismo im još svjesno puštali njegovu glazbu. Još su u fazi Baby Sharka i sličnih pjesmica. Mislim da će im to možda biti fora kad budu malo starije, sve će doći u svoje vrijeme, prirodno.
Kako danas gledate na ljubavne odnose i jeste li otvorene za novu ljubav? Je li ljubav još uvijek tema o kojoj razmišljate?
Ella: Bez obzira na to što prijašnji odnosi nisu završili najbolje, ne generaliziram i ne gledam sve buduće kroz tu prizmu. Samo sam s vremenom promijenila način na koji gledam na odnose - ne gledam više svoju vrijednost kroz drugu osobu i ne mislim da netko mora biti uz mene da bih se osjećala dobro ili samopouzdano. U ovom razdoblju izgubila sam puno svojih nesigurnosti i počela shvaćati neke stvari drugačije. Prije sam bila puno naivnija - uvijek bih gledala dobre strane ljudi i njihovih postupaka, bez previše analize. Danas razmišljam drugačije. Nemam više 20 godina i neću ih više ni imati - ni 34 više neću imati - tako da sad pristupam svemu puno opreznije. Uzet ću si vremena da upoznam nekoga prije nego što išta odlučim. Do tada - svi su mi prijatelji.
Danijela: Što se mene tiče, ja sam uvijek otvorena prema životu i onome što bi mi život mogao donijeti. Međutim, vlastiti mir i slobodu koju sada uživam ne bih lako žrtvovala. Volim svoj život ovakav kakav je sada i kako sam se organizirala. Osoba koja bi me mogla privući morala bi razmišljati na sličan način, voljeti slične stvari… Znači, da smo kompatibilni, da ne ugrožavamo jedan drugoga. Danas to nije tako lako naći.
Što biste savjetovale kad je riječ o ljubavi, vezama i partnerstvu?
Ella: Definitivno pravilo broj jedan - ne treba živjeti s partnerom. Zvuči jednostavno, ali mijenja sve. Osim toga, važno je ne uzimati ništa zdravo za gotovo i jednostavno uživati u trenutku, bez velikih očekivanja. Što bude, bit će. Bitno je da te odnos ne iscrpljuje, već obogaćuje i da uvijek znaš gdje završavaš ti, a gdje počinje netko drugi.
Danijela: Ljubav je divna stvar s osobom koja ima poštovanja i razumijevanja. Moj je stav danas drugačiji - ne treba ti papir da bi nekog volio. Voli sebe i voli život.
Što najviše cijenite jedna kod druge? A što najviše kritizirate jedna kod druge?
Ella: Ja sam više 'laganini, tranquilo, tako je kako je' tip, a mama je više tip 'Daj se trgni, pokaži nešto, pokaži zube!' Nisam osoba od konflikata, jer vjerujem da se sve može riješiti kroz razgovor, ako obje strane mogu prihvatiti tuđu percepciju. Ne vidim smisao u dizanju glasa i upiranju prsta u mane. Kod mame cijenim upravo tu snagu, izravnost i činjenicu da je uvijek na strani onih koje voli - čak i kad to pokazuje na žestok način. U konačnici, te njezine mane koje ponekad kritiziram možda su zapravo i njezine najveće vrline. Možda upravo zato i dobro funkcioniramo - jer se nadopunjujemo. Ja je mogu smiriti kad je pod dojmom, a ona mi zna ukazati na to da je nešto možda puno važnije nego što ja u tom trenutku mislim.
Danijela: Kod Elle cijenim to što ima hrabrosti nositi se s nedaćama koje nisu nimalo jednostavne, ali vjerujem u žensku energiju, naročito našu obiteljsku. Iz svega izađemo još bolje. Elli nedostaje taj naš temperament, malo više zauzimanja za sebe, uvijek ima taj mirni 'Gandijev pristup', dok ja ipak volim pustiti glas. Čisto da me se čuje i doživi.
Što za vas znači biti snažna žena? Kada ste se osjećale najsnažnije, a kad najranjivije?
Ella: Mislim da svaka snažna žena - kada je vidite kako čvrsto stoji na nogama, s karakterom i upornošću - iza sebe nosi neku priču koja nije bila nimalo snažna. Ne postoje ni žena ni muškarac koji su jaki, a da nisu prošli kroz nešto teško. Snaga ne dolazi iz tapšanja po leđima, niti iz tepanja, niti iz punih bankovnih računa - snaga dolazi iz borbe, iz razočaranja, naivnosti, laži… Iz svega onoga što te razgradi pa moraš ponovno izgraditi sebe. Sve su to lekcije koje te, ako ih preživiš, mogu učiniti snažnijom osobom. Što se ranjivosti tiče - već se dugo nisam osjećala tako. U jednom sam trenutku odlučila da to više ne postoji za mene. Doživjela sam ranjivost kao izliku koju mi mozak nudi da bih se sažalijevala. Ne vjerujem više u ranjivost - vjerujem u preživljavanje. I realno, prošla sam kroz gotovo sve moguće loše situacije - poslovno, prijateljski, romantično - pa me teško nešto može iznenaditi.
Danijela: Snažna žena je žena koja kad treba pomiče planine. Ali u suštini smo ranjive. Ako nas te rane ne ubiju, osnaže nas. Najranjivije sam se osjećala nakon smrti svog muža, kad maske nekih ljudi padnu, kad pokažu tko su i što su, kad sam se osjećala kao 'laki plijen' za 'strvinare'. Tada shvatiš da nemaš luksuz sažalijevanja sebe i svoje situacije, nego da se moraš uzdignuti, skupiti snagu za koju misliš da je uopće nemaš u tom trenutku i vratiti se u bitku. Tad sam doživjela svoju punoću i otkrila sebe.
Da možete vratiti jedan zajednički trenutak iz prošlosti, koji bi to bio?
Ella: Definitivno dan kada su mama i tata kupili stan na Malešnici. Mama me tada odvela u McDonald’s i došle smo s Happy Mealom u potpuno prazan stan. Prvi sam put jela Happy Meal - i to u svojoj novoj sobi. Taj osjećaj uzbuđenja, topline i sigurnosti - to je trenutak koji bih voljela vratiti.
