U vremenu u kojem svi jure, uspoređuju se, između previše uloga, zadataka i često zaborave disati — postavlja se pitanje: ima li dama još uvijek svoje mjesto? I još važnije — postaje li se dama ili se takva rađa?
Netko je nekad izgovorio rečenicu: „Dama se ne postaje. Dama se rađa.“
I ta rečenica se, poput eha, zadržala među ženskim krugovima desetljećima, podižući standarde do nedostižnog i ostavljajući mnoge žene u tišini vlastitih sumnji. Možda je i ti čuješ u sebi, osobito u danima kad nisi „savršena“ — kad si s pola misli na poslu, s pola kod kuće i/ili djece, a na pola u mislima koje ti šapću da nisi dovoljno profinjena, odmjerena, smirena. Da nisi — dama.
Ali ja ti ovdje dolazim reći jedno:
To je mit.
Dama nije titula s kojom se rađaš.
Dama je proces. Put. Odluka.
Dama je ono što svakim danom iznova postaješ.
Vidim to u sebi. I vidim to u tebi.
Vidim te kako ustaješ ranije nego što moraš, samo da uhvatiš trenutak tišine i mira.
Kako učiš postavljati granice, iako su te učili da je to „nepristojno“.
Kako ulažeš u znanje, odnose, svoj mindset, svoje zdravlje i stil.
Kako se učiš nositi sa sobom — nježno, ali čvrsto.
Kako polako mijenjaš stav, ne zato da bi bila prihvaćena, već da bi bila svoja.
Jer biti dama u današnjem užurbanom svijetu ne znači samo znati se odjenuti.
To znači znati odabrati — ljude, mjesta, riječi. Znati kada reći „ne“ i kada šutnja govori više od riječi.
To znači imati stila ne samo u modnim kombinacijama, već i u komunikaciji, u ponašanju, u svakodnevnim izborima.
Dama zna manire, ali još važnije — zna što zaslužuje.
Ne zadovoljava se mrvicama. Ne traži potvrdu, već prisutnost.
Ne ulazi u prostoriju da bi bila viđena, već da bi svjetlo koje nosi u sebi donijela drugima. Svi vole njeno društvo, jer ona zna slušati.
Dama ne nosi krunu zato što joj je netko dao.
Nosi je jer ju je sama sebi skrojila - dan po dan, riječ po riječ, pogled po pogled, odjevni komad po odjevni komad.
Biti dama lako nije.
Ali je - jako lijepo.
