Kad vas put odvede tisućama kilometara daleko, tamo gdje džungla susreće vrevu velegrada, a sve je obavijeno mirisima začina i zvukovima tuđih jezika, dobro je imati pravog suputnika. Pjevač Jacques Houdek i njegova supruga Brigita upravo su takav spoj doživjeli u Maleziji, u živopisnom i dinamičnom Kuala Lumpuru. Jacques je ondje održao dva koncerta, a putovanje je pretvoreno i u mali romantični bijeg dvoje supružnika koji ovih dana slave 20 godina braka. Tu okruglu godišnjicu obilježit će i novim putovanjem, u prelijepu Toskanu. U razgovoru nam otkrivaju kako izgleda Malezija iz njihove perspektive - između nota, šetnji, začinjenih jela i susreta s majmunima. A upravo taj spoj glazbe i ljubavi, egzotike i osobnog otkrivanja, pokazao se kao savršena kulisa za iskustvo koje se ne zaboravlja.
Kako je došlo do koncerata baš u Maleziji?
Na poziv Ministarstva vanjskih poslova, odnosno na poziv moje kolegice Barbare Suhodolčan, koja već dugi niz godina radi slične programe, osmišljava ih i organizira. Pristao sam biti dijelom te priče i odmah sam si to nekako posložio u glavi, wow - Malezija. Baš da bismo se tamo zaputiti ovako sami, to je malo teže. Na sličan način prošle sam godine bio u Kini, isto tako na poziv kolege muzičara, violinista Antuna Stašića. Uglavnom, odmah sam nekako pomislio da je ovo odlična prilika da se Brigita i ja malo odmorimo tjedan dana, da vidimo nešto novo, nešto drugo. I tako smo ustvari povezali ugodno s korisnim.
Je li Kuala Lumpur ispunio vaša očekivanja ili vas je možda i iznenadio?
Kuala Lumpur ispunio je moja očekivanja kojih zapravo nije ni bilo. Dovoljno sam iskusan da u životu više nemam očekivanja. Vrlo lako mi se zaputiti u nepoznato i ne volim imati očekivanja, ni od ljudi, ni od destinacija, ni od životnih situacija, nego puštam stvari da se događaju. Toliko iskustva imam da znam da je to najbolji način. U svakom slučaju, Kuala Lumpur bio nam je ugodno iznenađenje, odnosno jedan vrlo ugodan boravak.
Kako biste u nekoliko riječi opisali atmosferu Kuala Lumpura?
Atmosfera Kuala Lumpura poprilično je užurbana, blago kaotična, šarena, dinamična, sparna, ali na neki način posložena i čista. Za razliku od nekih drugih azijskih destinacija na kojima sam bio, gdje vlada potpuni kaos.
A kako je izgledalo putovanje sa suprugom? Jeste li više istraživali, opuštali se ili kombinirali?
Mi smo se podjednako opuštali i istraživali, šopingirali, šetali i razgledavali. A imali smo dovoljno vremena i za druženje s ekipom i za neko vrijeme da budemo sami sa sobom, jer smo mi ostali malo duže pa nam je zapravo nekako za Kuala Lumpur, s obzirom na to da smo samo tamo bili i nismo dalje istraživali Maleziju, bilo sasvim dovoljno tih tjedan dana. Tako da, za sve koji se odluče na putovanje baš u Kuala Lumpur, tjedan dana i više je nego dovoljno da pogledaju sve i da dožive sve. Međutim, čuli smo o jako lijepim dijelovima Malezije, onim obalnim koja treba posjetiti, a koja su navodno raj na zemlji, a i puno puno prihvatljivijih cijena od ovih razvikanih destinacija kao što su Maldivi i slično, a koje su ustvari jako blizu.
Jeste li zajedno otkrili neko posebno mjesto koje ćete pamtiti?
Pa možda bih tu izdvojio restoran Tamarin Springs koji je nama preporučila zamjenica ambasadora Ljiljana Vinković, a koji je na rubu prašume, zapravo u džungli. Malo djeluje i opasno prići tom restoranu, ali je čarobno mjesto, onako baš posebno. I eto, tu smo bili na jednoj lijepoj romantičnoj večeri i baš nam je bio gušt jer je posebno mjesto u gradu. Na rubu grada, a na početku džungle.
Koliko ste se unaprijed pripremali za ovo putovanje? Jeste li istraživali kulturu, običaje, gastronomiju?
Uopće za to nismo imali niti vremena niti prilike. Brigita zapravo je nešto malo, zato što je to njoj bio prvi malo veći, prekooceanski put. Tako da je ona malo više u to pripremanje ušla, a ja nisam. Ja sam stvarno kao kofer, mene možete poslati danas na Grenland, sutra u Afriku, ja ću se snaći.
Koji vam je trenutak s putovanja ostao posebno urezan u pamćenje?
Svakako je to koncert koji smo izveli u prekrasnoj dvorani s velikim orkestrom, ali i to neko naše vrijeme, neki naši trenuci koji su bili rezervirani samo za nas.
Jeste li doživjeli neku zanimljivu ili smiješnu situaciju tijekom boravka?
Smiješni su nam bili ti majmuni u Batu Caves kojih su se curke jako, jako pribojavale. Osobito moja žena, koja je bila sva u tim majmunima kad smo išli prema lokaciji vidjeti ih, jer naravno gledaš videa na YouTubeu, slušaš priče kako su napasni u traženju hrane i slatkiša i svega što ti mogu uzeti. Znaju uzeti i mobitel i naočale, ali ako im netko bude posebno interesantan, onda ga pikiraju pa sam ja pitao našeg vozača što će majmunčići napraviti kada vide mene, a on je samo rekao ‘they will run’. To mi je bilo baš smiješno. Ali na kraju je sve bilo ok, nisu nas napastovali.
Što vas je najviše fasciniralo u Maleziji?
Fascinirali su nas ti njihovi otvoreni marketi, ima i zatvorenih, jer klima je takva kakva je, a vlaga u zraku užasna. Imaju jako puno šoping centara, od onih luksuznih do tržnica koje su na zatvorenom, na katove i to nam je bila glavna zanimacija u ona najvruća vremena, jer smo od kupovine suvenira kao uspomena za sebe završili tako da smo kupili luster. Luster koji je od školjaka, koji smo donijeli doma, koji sada stoji spakiran i čeka mjesto na koje ćemo ga staviti. Ali u svakom slučaju oduševili su nas ti njihovi tradicionalni suveniri, odjeća. Klincima smo kupili od odjeće do sitnica raznih i uglavnom nam je to bio neki glavni dio šopinga, nismo se bavili brendovima i markicama, to nas nije zanimalo, kao što nas ni inače ne zanima. Oduševili su nas i ti tornjevi Petronas koji su glavna turistička atrakcija. Njih smo išli gledati i izbliza i izdaleka, sa svih zgrada, gdje god je najbolji pogled. A najbolji pogled upravo je s ove fotografije gdje smo si dali pusu.
A u malezijskoj kulturi?
Pristojnost i poniznost. Jedna nepatvorena poniznost i pristojnost koja nije podređena. Zapravo se baš osjeti onaj moment gdje je čast nekome služiti i pomoći. Izuzetno pristojna i ponizna nacija.
Malezijska kuhinja poznata je po raznolikosti. Jeste li kušali neka tradicionalna jela? I imate li neko jelo koje vam je bilo apsolutni favorit, a nešto što možda ne biste ponovili?
Da, sastavljena je zapravo od kultura koje čine malezijski narod, a to su Indija, Kina i Tajland, ali to su sve kuhinje koje meni, moram priznati, nisu interesantne. Nisam baš sklon azijskim specijalitetima, meni je to sve prezačinjeno, a iako smo se trudili naručivati sve blago začinjeno i to mi je na kraju bilo prezačinjeno prema našim normama. No nije nas to previše brinulo, izgubio sam par kila, Bogu hvala, tako da, eto... Mislim da se nikada ne bih mogao prilagoditi takvim kuhinjama do kraja. Kina mi je bila podnošljiva, Tajland apsolutno neprihvatljiv, a Malezija mi je negdje između. Bilo je srećom izbora i europskih restorana, tako da smo preživjeli nekako.
Je li vas Malezija inspirirala glazbeno? Možda ste čuli nešto što vas je dotaknulo kao umjetnika?
Lagao bih kad bih rekao da je, ja sam svakako već imao nekih koketiranja u svojoj pjesmi ‘Moj najveći strah’ s tom nekom azijskom kulturom, kineskom, mandarinskom, ali naravno da to nije isto i da nije usporedivo. Mi možemo tako malo generalizirati Aziju, ali moram priznati da nisam sada osjetio nekakvu potrebu da bih neke elemente otamo inkorporirao u svoju glazbu. Trenutno sam glazbeno u posljednje vrijeme u nekoj mediteranskoj glazbi. Jako puno slušam klasične glazbe, tako da baš sam daleko od toga.
Što biste preporučili nekome tko prvi put ide u Kuala Lumpur?
Da leti aviokompanijom koja leti preko Dohe, zbog trajanja letova. Zato što to znači pet sati pa sedam sati leta, a mi smo letjeli preko Istanbula pa to znači dva sata leta pa deset sati leta. E sad, tih deset sati stvarno je malo previše.
Imate li neko ‘skriveno blago’? Mjesto, lokal, iskustvo koje bi putnici možda inače propustili?
Upravo ovaj Tamarin Springs, koji je baš skriveno blago. Na rubu te prašume džungle, jedno mjesto na kojem se fantastično jede, u kojem vlada atmosfera koja je totalno kao da nije s ovog svijeta. Odjednom se, iz onih pustih nebodera i tog nekakvog ludila, blještavila grada, nađete u džungli, okruženi zvukovima prirode, vodom, baš spektakl.
Hoćete li se ponovno vratiti u Maleziju?
Vratit ću se sigurno. Mislim da sam dobio jednu poslovnu, zanimljivu priliku koju bi valjalo istražiti. Tako da se isključivo poslovno vraćam u Kuala Lumpur i to vjerojatno ubrzo.
A kad biste Maleziju trebali opisati u jednoj pjesmi, koja bi to bila i zašto?
Joj, ne znam. To je moderna zemlja, moderan grad, pun tih nebodera, sve te zgrade na vrhu imaju bazene, to je taj jedan život. Po gradu se uopće ne hoda, svi se samo voze, što je meni super, fenomenalno. Znači s jedne strane jedan užurbani, urbani, moderni grad koji ima dosta izražen noćni život, ali je siguran i čist. Ni u jednom trenutku nismo se osjetili na bilo koji način nesigurno. A s druge strane snažno su prisutne sve te kulture i njihova tradicija. Malezijce čine Malajci, Kinezi i Indijci i onda je tu ustvari i po kvartovima jako interesantno. Kolika je ta različitost indijskog kvarta, kineskog kvarta i tako. Interesantan je taj spoj kultura. Nama je to bilo jako intrigantno, koji su ovi, a koji su oni, a zapravo su svi oni Malezijci. Ali evo, dojam je da je grad stvarno spoj modernog i tradicije. Pravi velegrad.
