Ima 91 godinu, a izgleda i radi poput mladića: 'Noćima ne mogu spavati, više ne znam miran san koji sam nekad imao'

Bilo bi suludo da radim i nakon 80. godine - kazao je još prije dvadesetak godina talijanski modni dizajner Giorgio Armani koji 11. srpnja slavi 91. rođendan.

Namjerava raditi dok će mu zdravlje to dozvoliti, a da se možda bliži trenutak kada će morati smanjiti obujam posla dao je ukazati prošlomjesečni Tjedan mode u Milanu koji je propustio prvi puta tijekom karijere. Iz tvrtke Armani samo su kratko poručili da se oporavlja u svom domu nakon kratkog boravka u bolnici. Više detalja o njegovom zdravstvenom stanju nisu dali, ali poznato je kako je tijekom pandemije koronavirusa završio na operaciji ruke nakon jednog težeg pada prilikom posjeta kinu.

Hoće li biti na idućim Tjednima mode još nije poznato, a put do poslovnog uspjeha i svega što danas ima za ‘Re Giorgia’, odnosno ‘Kralja Giorgia’ kako mu tepaju, bio je dug i trnovit. Rodio se 1934. godine u vrijeme Mussolinijeve fašističke diktature u malenom talijanskom gradu Piacenzi kao drugo od troje djece u obitelji kućanice Marije Raimondi i vladina činovnika Uga Armanija, a djetinjstvo uglavnom pamti po ratnim strahotama.

- Nisam imao sretno djetinjstvo. Naprotiv, bilo je jako teško. Rat je ostavio dubok trag na svima nama. Nikada neću zaboraviti scenu koju sam vidio kada mi je bilo samo osam godina. Bio sam na ulici sa sestrom, a iznad nas počeli su letjeti avioni. Bacili smo se pokraj ceste u jarak. Iako sam bio mali, tijelom sam pokrio sestru dok su oko nas padale bombe. Traumatično je to iskustvo koje je teško zaboraviti - iskren je poznati dizajner kojega je jako potreslo stradavanje dvojice njegovih prijatelja, a i sam je jednom prilikom gotovo nastradao.

Naime, pronašao je torbu punu eksplozivnih naprava, a iako ju je bacio daleko od sebe, ozlijedio je oko pa je više od mjesec dana morao ležati u mračnoj sobi. Piacenza je često bila meta zračnih napada, a njegova majka, koja je dane provodila kod kuće s djecom, zabavljala ih je kako bi im odvratila pozornost od ratne svakodnevice. Tjerala bi ih da uče od jutra do mraka ili organizirala kućne lutkarske predstave samo kako bi im odvukla pažnju. No uvijek je bilo jasno da je njezin miljenik stariji sin Sergio pa su Giorgio i njegova sestra Rosanna bili u drugom planu.

- Istina, on je oduvijek bio majčin miljenik. Isticao se, bio je naočit i visok, djevojke su uvijek bile oko njega. Kada malo bolje razmislim, izgledao je kao američki glumac Joseph Cotten - otkrio je Giorgio, koji je s bratom bio blizak, ali napetost se među njima često mogla rezati nožem.

Rivalstvo među braćom bilo je neizbježno, ali kada je bila riječ o borbi za majčinu ljubav, Sergio je uvijek pobjeđivao, što je poznatog dizajnera strašno pogađalo i, kako tvrdi, ostavilo dubok trag u njegovu životu.

- Moja majka bila je snažna žena, ali radila je samo ono što je baš morala, samo nužno. Recimo, zagrlila me samo jednom u životu. Tada nisam ni o čemu sanjao. Bio je rat pa smo razmišljali i razgovarali samo o teškim problemima i osnovnim stvarima, primjerice, kako uštedjeti novac za školske knjige ili doći do hrane - iskreno je rekao.

- Želio sam sanjati, ali jednostavno nisam mogao. Bilo je previše pravih životnih problema, nije bilo vrijeme za snove. Nedjeljni odlazak u kino jedino je lijepo čega se mogu prisjetiti iz tih dana - rekao je Giorgio koji svoju kreativnu, umjetničku stranu nije mogao dugo skrivati.

Nedjeljni odlasci u kino vrlo su brzo prerasli u veliku ljubav prema filmu, koji je kasnije utjecao na njegov rad. Osim toga, njegovi su roditelji bili veliki ljubitelji kazališta, a ondje su se i upoznali na jednom recitalu talijanske poezije. I Giorgia su zarazili glumom, ali s obzirom na okolnosti u kojima su živjeli, glumački poziv nije odabrao kao svoj životni put.

- Sanjao sam o glumačkoj karijeri, ali to se činilo kao potpuno neostvariv san. U to je vrijeme muškarac trebao biti liječnik ili odvjetnik, inače bi jednostavno bio ništa - rekao je Giorgio Armani i dodao kako je tada bilo nedopustivo izražavati vlastito mišljenje.

Rat je završio, ali problemi nisu nestali. Njegov otac odveden je u zatvor jer je dokazano da je bio upleten u fašistički pokret. U zatvoru je proveo devet mjeseci nakon čega se obitelj Armani preselila u Milano. Giorgio je odlučio upisati studij medicine i time mnoge iznenadio.

- Ne znam zašto su se svi tome čudili. Anatomija me oduvijek zanimala, još kao dječak često sam izrađivao lutke od blata. Umjesto srca, stavljao bih im zrno kave, a potom ih kuhinjskim nožem kirurški oblikovao - priznao je u jednom od brojnih intervjua, no studij medicine nikada nije završio.

Odustao je od fakulteta nakon završene treće godine. Tek je tada uslijedilo pravo iznenađenje jer je otišao u vojsku. Danas kaže da, iako mu nije bilo lako, nimalo ne žali za tim danima koji su ga samo očvrsnuli i dali mu vjetar u leđa, ali i vrijeme da razmisli, shvati i odluči koji je zaista njegov životni poziv. Nakon odsluženoga vojnog roka vratio se u Milano kako bi pokušao pronaći posao. Imao je 25 godina i živio je u roditeljskom domu. Ubrzo je shvatio kako je došlo vrijeme da ode i ne ovisi baš ni o kome. Zaposlio se kao dekorater izloga u najprestižnijoj milanskoj robnoj kući La Rinascente. Budući da je imao istančan ukus, iznimne komunikacijske vještine te bio jako elegantan, vrlo je brzo postao osobni savjetnik redovitim mušterijama.

Godina 1964. odredila je njegovu karijeru. Upoznao je Nina Cerrutija koji mu je dao priliku života. Angažirao ga je da dizajnira njegovu novu liniju za muškarce, ‘Hitman’. Godinama je radio pod tuđim imenom i bio vrlo uspješan, a deset godina nakon prve kolekcije skupio je dovoljno hrabrosti, novca, kontakata, volje i želje te 1974. pokrenuo vlastitu modnu liniju.

Vjetar u leđa dao mu je arhitekt Sergio Galeotti, čovjek koji je više nego itko utjecao na njegov rad. Upoznali su se u ljeto 1972. godine u Capannini di Forte dei Marmi. Osim što je u njemu pronašao inspiraciju i sigurnost, pronašao je i ljubav koja mu je jedino nedostajala u životu, i to još od najranijeg djetinjstva. I Giorgio i Sergio odrasli su u provinciji, a upoznali su se u Milanu gdje su obojica bili oduševljeni svim mogućnostima koje im je mogao pružiti tako velik grad, a usto je bio središte mode, dizajna i umjetnosti. Zajedničkim su snagama počeli razvijati posao. Prodali su stari volkswagen i unajmili ured na Corso Veneziji, zaposlili tajnicu i nekoliko suradnika te osnovali Giorgio Armani S.p.A. Sergio Galeotti preuzeo je organizacijski dio posla, a Giorgio, kojemu je tada bilo 38 godina, posvetio se isključivo dizajniranju. U početku je kreirao samo za muškarce, ali u njegova muška odijela zaljubile su se njegova sestra Rosanna i njezine prijateljice, pa je odlučio okušati se i u dizajniranju odjeće za žene.
Prvu žensku kolekciju predstavio je u Milanu, i to elegantna siva i bež odijela, u tzv. greige boji koja i danas nazivaju ‘a la Armani’. Bila je 1975. godina, nizali su se uspjesi, posao se širio, a tvrtka rasla. Osam godina poslije Giorgio Armani postao je prvi dizajner koji je otišao u Hollywood kako bi radio za slavne osobe. Proslavila ga je glumica Diane Keaton u naslovnoj ulozi filma ‘Annie Hall’.

Uspješnoj muškoj i ženskoj liniji ubrzo je dodao još čak tri - liniju za djecu Giorgio Armani Junior, liniju donjeg rublja za odrasle Giorgio Armani Intimo i liniju modnih dodataka Giorgio Armani Accessories. Godine 1983. utemeljio je Giorgio Armani Fashion Corporation i otvorio butik na Via Sant’Andrea u Milanu. Te je godine dobio i zlatnu medalju grada Piacenze, Fil d’Or na Festival du Lin et de l’Aiguille te nagradu Saveza američkih modnih dizajnera kao najbolji inozemni kreator. U lancu njegovih trgovina diljem svijeta broj prodanih artikala premašivao je dva milijuna. Bio je na vrhuncu karijere. Postigao je golemu slavu pa su uslijedile rijeke tekstova njemu u čast. Novinari su secirali njegov rad, uspjeh, djetinjstvo, privatni život, čak i izgled te azurnoplave oči koje su uspoređivali s mačjim. Zanimalo ih je sve kad je Giorgio Armani bio u pitanju. Bio je i prvi kreator koji se pojavio na naslovnici časopisa Time, a ispod njegove slike pisalo je ‘Kralj Giorgio’. Uslijedili su linija sunčanih naočala, čarapa, čak i slow food restoran. Nije mu bilo kraja.

No njegov je uspjeh mnogima smetao pa su neprestano pokušavali pronaći nešto kako bi mu okaljali ugled. Nije ga se moglo povezati ni s alkoholom ni drogom, a o ljubavnom životu nije želio govoriti. No svaku priliku da kaže nešto protiv njega koristio je drugi veliki talijanski kreator, Gianni Versace.

- Svaki put kada vidim njegovo novo bež odijelo, čini mi se kao da doživljavam déjà vu. Misli li nam on ikada pokazati išta novo? Dosadan je - govorio je Versace kojega je zapravo najviše mučila Armanijeva zarada.
No on mu nikada nije odgovarao, barem ne javno. Uvijek se trudio ostati gospodinom. Smatrao je to dijelom intime koju ne treba dijeliti s cijelim svijetom.

- Nekada davno sanjao sam da ću imati veliku obitelj. Sada večeri provodim sam kod kuće. Odmaram se, gledam televiziju, družim se s nekolicinom prijatelja - iskren je Armani koji nikada nije javno govorio o tome s kime se druži i koja poznata lica odijeva, a nije htio ni o ljubavnom životu, osim što je otkrio da je bio u vezama i s muškarcima i ženama.

Njegova djela govorila su sama za sebe. Ni njegov partner nije volio da se o njima govori i pokušao je sačuvati njihov privatni život. Giorgio je danonoćno sjedio u ateljeu i njegov bi ga partner doslovno trebao natjerati da odu kući, malo se odmore i posvete jedno drugome. Podržavao ga je, ali mu je i zamjerao što je previše ambiciozan i živi za svoj posao. Sergio je u njegov život unosio radost, ljubav i smijeh, a Giorgio je samo radio.

- Ljubav je premala riječ za ono što smo mi imali. Mi smo bili mi, protiv cijeloga svijeta. Zajedno i u misli i u djelu. Govorio mi je: “Ti si lijep, mlad i bogat muškarac. Što još želiš od života?” Bio sam pomalo egocentričan, a on je bio veliki altruist. Podržavao me u poslu, ali je čvrsto vjerovao da uvijek mora postojati vrijeme za privatnost. I bio je u pravu. Zarazio me strašću prema dalekim putovanjima, a najviše smo voljeli odlaziti u Indiju. Vikende smo često provodili u kući moje sestre u Santa Margheriti. Žao mi je što mu se nisam više posvetio. Nikada neću zaboraviti kada je Sergio jednom legao na pod i pravio se da je mrtav. Umro sam od straha i počeo panično dozivati pomoć. Kada sam se vratio u prostoriju, moga ‘mrtvaca’ više nije bilo. Sakrio se i počeo me dozivati dubokim glasom. Prestravio sam se, a njemu je to bilo urnebesno smiješno. I meni je, ali tek sada - ispričao je dizajner koji ga je tada pronašao ispod kreveta i zavukao se k njemu.

Trenuci su to koje će pamtiti zauvijek, trenuci koji mu i danas izmame osmijeh na lice i suze na oči jer njegov je ljubljeni Sergio Galeotti 1985. umro od side u pariškoj bolnici. Sve dok nije izdahnuo, Giorgio ga je držao na rukama. Nakon toga se povukao, otišao u njihovu oazu mira, vilu okuženu tirkiznim bazenima na otočiću Pantelleria nedaleko od Sicilije, i u trenutku poželio nestati.

- U svojoj kući, u svome miru i tišini, prvi sam put pomislio da bih trebao prestati raditi i jednostavno sve ostaviti. No ubrzo sam shvatio da bih tako iznevjerio sve naše ambicije, sve što smo stvarali. Nisam si smio dopustiti tu slabost - rekao je Giorgio koji stalno ponavlja da ga je Sergio napustio tijelom, ali ne i duhom te da je uvijek u njegovim mislima.

- I danas ga vidim kako silazi stepenicama u vrt s cigaretom u ustima i razgovara s prijateljima, a ja silazim odmah iza njega i čvrsto ga grlim kako ne bi nestao. Tješi me činjenica da ću i ja za njim. Ne prođe dan a da ne pomislim na njega - rekao je.
No nije pao u depresiju, gubitak ga je samo ojačao. Bijeg od tuge ponovno je pronašao u sumanutom radu. Krenuo je vrlo ambiciozno, pravac - Hollywood, i postao pionir mode za crvene tepihe. Dodjela prestižne filmske nagrade Oscar postala je nezaobilazna destinacija njegovih glamuroznih kreacija. Obožavali su ga Sharon Stone, Michelle Pfeiffer, Clint Eastwood... Sophia Loren čak je izjavila kako uvijek osjeća nelagodu i tremu prije izlaska pred publiku, ali ako nosi Armanija, nervoza u trenu nestaje. I Anna Wintour, najutjecajnija urednica američkog izdanja prestižnog časopisa Vogue, objavila je kako napokon više nema šljokica i vulgarnog kiča. Okušao se i kao kostimograf na filmu. Njegovim ambicijama zaista nije bilo kraja.

Suradnici ga opisuju kao iznimno mirnu i staloženu te nevjerojatno elegantnu osobu. Za koncentraciju mu je nužan potpuni mir i uredan radni stol na kojemu mu ništa ne smije odvlačiti pozornost kako ne bi zalutao u modni ekstremizam koji prezire. Kad osjeti emociju, na praznom papiru počne povlačiti linije koje ubrzo dobivaju obrise jednostavnih, klasičnih modela koji ne podilaze trendovima.

Osim posvećenosti radu, uvijek je bio posvećen i zdravom načinu života. Ne konzumira alkohol i vegetarijanac je. Jede isključivo laganu hranu s pregršt svježeg voća i povrća, pije samo vodu i biljne čajeve, a opušta se u toplini doma uz svoje mačke. Opsjednut je redom i čistoćom pa se plahte u njegovu domu, naravno one s njegovim potpisom, mijenjaju svakodnevno. A kada su ga prije nekoliko godina pitali što je njegovo najveće postignuće, ovaj, kako se voli opisati, optimistični realist spremno je odgovorio:

- Moje najveće postignuće? Pa to što sam stvorio svijet Armani. Podignuo sam ga ni od čega, od 400 funti koje sam dobio od prodaje svoje VW bube.