Njezina pojava nosi težinu tradicije i snagu autentičnosti, a svaki izlazak na pozornicu priziva poštovanje, ne samo zbog glasa, već zbog žene koja stoji iza njega. A snagu žene daje joj i bračna sreća, koju je pronašla s bivšim vaterpolistom Marijom Budimirom s kojim ima sina Bornu. Možda baš i zbog toga, u vremenu kada je sve postalo suviše glasno, brzo i eksponirano, Doris Dragović ostaje rijetka konstanta. Ova 64-godišnja Splićanka nepokolebljiva je u svom miru, snažna u nenametljivosti, uvijek iznad površnog i trenutačnog. Njezina karijera dulja od 40 godina nije niz slučajnosti, već djelo u kojem je svaki ton proživljen, a svaka riječ izgovorena sa svrhom.
U ovom rijetkom i intimnom razgovoru, Doris otkriva svoju svakodnevicu daleko od reflektora, snagu koja je drži na pozornici i emocije koje ju vode kroz stvaranje. Govori o glazbi koja je nikada nije napustila, o još jednoj generaciji obožavatelja, o tišini koja liječi i o vjeri u ono što dolazi tek kada se ne traži, već osjeća.
Vaša prisutnost u javnosti uvijek odiše elegancijom, mirnoćom i dostojanstvom. U ovom trenutku života, što vas najviše ispunjava, bilo na pozornici, bilo u tišini iza nje?
Teško vam je pitanje za početak! Nisam se još ni zagrijala.. U svemu oko pozornice, glazba je glavni lik. Ona je rezultat mnogo toga. Prije svega, mnogih proba, vježbe, svakodnevnog druženja s njom, ukratko življenja glazbe. Da se razumijemo, to je napor i teško je, ali je već odavno dio organizma, pa kad je primjerice odmor od svega, već treći dan javlja se osjećaj da propuštamo nešto važno, da treba brže bolje početi s radom... To pripadanje i rad upravo su ono što nas ispunjava na pozornici i u tišini iza nje. To što imamo argument zbog kojeg smo na svakom nastupu doma i pripadamo ukućanima.
U svijetu u kojem je buka postala konstanta, kako čuvate svoj unutarnji mir?
Moj mir nikada nije ovisio o mom naporu da ga dosegnem, ma koliko sam se trudila. Moje su uporište i sidro vjera i spoznaja da sam bolje zaštićena mrvicom Božje mudrosti, nego vlastitom najsnažnijom umotvorinom. Ali to već sve znate…
Na nedavnoj turneji napunili ste sve dvorane, prelazite puno kilometara. Kako vam pada taj put?
Nisam ja napunila dvorane, nego ljudi koji su se odlučili družiti s nama te večeri. Zbog toga sam ponizna, a ne ponosna. Zbog toga smo kolege na pozornici, kolege iza pozornice i moja malenkost ispunjeni zahvalnošću do zadnje kapi rada i znoja. Baš zbog toga je korak lak, a putovanje je let. Jest da križa pate ako je put dug, ali...
Jeste li u nekom trenutku karijere poželjeli zauvijek ostaviti mikrofon? Što vas uvijek vraća glazbi?
Jesam, a glazbi me uvijek vraća to što još uvijek mogu koju otpjevati.
Pjesme poput ‘Srdele’ danas pjevaju i tinejdžeri. Kako doživljavate taj fenomen povratka vaših pjesama i među nove generacije?
Zaredalo se bilo ne znam ni sama koliko koncerata, kad negdje usred njih eto ti mini transparenta na papiru, na kartonu, oslikanih - “Pjevaj nam srdelu!” I nacrtanih srdela je bilo... To su trenuci kada od smijeha popadamo s pozornice. To su trenuci kojima mi duhoviti ljudi trenutačno skinu 20 godina s leđa, što je značajna brojka kad imaš 64. To su trenuci u kojima te ljude volim više nego sva postignuća, odličja, uspjehe. Jer netko je doma mislio na mene i donio mi radost na kartonu…
Nedavno ste objavili singl ‘Sluge tuge’ i još jednom pokazali kako vaša suradnja s Ivanom Huljićem donosi glazbene bisere. Što vas je dotaklo u njoj toliko da ste rekli: “Ovu pjesmu moram otpjevati”?
Ivan pl. Huljić ima svoje posebnosti u stvaralaštvu koje su zaista izazov. Budući da je glazbenik, prvo stvara glazbenu liniju, puštajući da ga vodi u nepoznato, a onda potezom talenta i znanja zatvori pjesmu u vlastitu atmosferu. Blagodat je i privilegij pratiti i uočavati taj razvoj. I sam zna ponekad napisati stihove, ili to za nas zahvalne napravi mila pjesnikinja Vjekoslava Huljić. Još bih vam mogla puno pričati o procesu koji život znači, ali neću. Nema potrebe pričati o onome što treba otpjevati. Tako je nastala i “Sluge tuge”.
Hoćemo li vas vidjeti na skorim Melodijama Jadrana?
Daaaa! U čarobnom prostoru Meštrovićeve galerije u Splitu 29. lipnja donijet ću još jedan Ivanov dragulj, čudesnu pjesmu, izazovnu, različitu od svih; ‘Kad zastor mi padne’. Direktor Tomo Mrduljaš ponovno je briljirao i uspio održati san ljetne noći u prostoru koji je upravo takav. Valja doći, jer bit će puno lipih stvari, ma ne smin kazat.
S Ivanom radite i na novom albumu. U kojoj je fazi i čime ste se vodili dok ste ga stvarali, kakvu ploču ste željeli napraviti?
Album je gotov. Čeka svoje predstavljanje. Vodila me Ivanova želja da napravi svoj autorski album. Ja sam samo glavna uloga u tom materijalu, Ivan je redatelj! U ovom pozivu osobito je važno uključiti sve svoje iskustvo i znanje, pored upornog rada. Samo je to recept za sve dobre odabire pa tako i izbore skladbi. Promišljanje je, dakle, ključno. To je proces i zato tako dugo traje...
Nakon dugogodišnje suradnje s Tončijem i Vjekoslavom Huljićem, što vas je osvojilo da radite i s njihovim talentiranim nasljednikom?
Nasljednik. Glavom i bradom. I srcem. I plemenitošću. I sjajnim pjesmama.
Izbacili ste i svoj prvi ‘merch’. Kako je došlo do te ideje i jeste li uživali u stvaranju nove priče?
Za to je odgovorna grupa ljudi ‘iza pozornice’ na čelu s mojom Dunjom koja se brine o takvim poslovima i vodi ih briljantno. Zabavljalo me silno, jer najprije nisam znala ni što je to ‘merch’... “Dunja, šta je to ‘merch’, je l’ to neka tehnička greška?” “Ma to su Vam majice, hudice, imamo i bodije za bebe - ‘Puno mi za slicu tliba’. “Molim?” “Mogu bit i šalice, kemijske, bedževi...” “Ma je l’’ to mene neko prijavio za izbore...?!?” Ni dalje ne znam točno što je to, ali znam da je Dunja najbolja na svijetu i to je dovoljno. Od svega što sam vidjela, najviše mi se svidjela jedna hudica na kojoj piše ‘U srcu Vas nosim’. A to je istina…
Za razliku od brojnih vaših kolegica, ostali ste vjerni dizajnu s hrvatskim potpisom, posebice kreacijama Anamarije Asanović. No u čemu možemo vidjeti Doris kad nije na pozornici?
Anamarija Asanović je i sama dah (i duh) svježine i upravo je to unijela u moju pojavnu priču. Nije lako kreirati ni stvarati za pozornicu jer osim ljepote, koja je kod Anamarije neupitna, kreacija prije svega mora biti funkcionalna za ono što je čeka. Stoga je Anamarija, osim kreatora, svojevrsna inženjerka lake kretnje i velikog pokreta. Zbog toga naše pripreme počinju mjesecima ranije...
Na koncertima često znate nasmijati publiku pa ste izjavili i da će vam nakon nastupa trebati fizioterapeut. Posjetite li ga zaista i sluša li vas zdravlje?
E baš bih vam rado o tome pričala, ali…
Očekuje vas radno ljeto. Gdje će vas sve publika imati priliku slušati i hoće li se naći vremena za sunčanje i kupanje?
Nema mi ničega dosadnijeg od kupanja i sunčanja pa me je bolje staviti na pozornicu, nego da stojim doma - zaključili su moji...
Postoje li trenuci na koncertima kad vam se oči napune suzama, ali morate zadržati mir jer pjesma ide dalje?
Naravno. I dalje me mogu razbiti… Nikada usred pjesme, jer tada pripadam samo pjesmi i stvaranju u stvarnom vremenu. Sa zadnjom notom, eto me natrag i tada mi reakcije nekad stegnu grlo…
Mnogi vas smatraju najvećom divom naše glazbene scene, ali i jednom od najljepših žena na sceni. Jesu li vam te titule ikada predstavljale teret?
Nisu. Jer nisam ni jedno, ni drugo.
Pamtite li savjet s početka svoje karijere koji biste prenijeli i mlađim generacijama?
Helou, 64! Ne sjećam se ni što sam jučer radila, ali ono što mogu i što radim s mladima, sa svojim studentima, jest da im prenosim znanje. Prijeko potrebno znanje da bi uopće mogli kvalitetno koristiti vlastiti glas i talent. Pri tome valja naglasiti koliko god da je talent važan, nije ni blizu važnosti upornog i strpljivog rada! Učim ih, dakle, kako čuvati i koristiti taj alat, da bi mogao procvasti zanat, kreacija, stvaralaštvo...
Kada pogledate unatrag, na sve pjesme, uspjehe, ovacije, obiteljski život, jeste li danas točno tamo gdje ste željeli biti i čuči li u vama još neka neostvarena želja?
Ni ne sjećam se gdje sam željela biti, ali znam da sam točno tamo gdje trebam biti.
