Na CMC festivalu u Vodicama novi hit ‘Zagrli me’ premijerno će uživo izvesti Željko Bebek. Pjesmu potpisuje sa svojim sinom, gitaristom Zvonom, a obojica ne kriju koliko uživaju u zajedničkom radu i sviranju. Nakon festivala čeka ih velika ljetna turneja, a za Story opisuju kako zajedno stvaraju, postoji li razmak između poslovnog i privatnog te kakav je osjećaj kada nekoliko dana nisu zajedno. Željko je također otkrio i brojne aktivnosti kojima će krajem godine proslaviti jubilarni 80. rođendan.
Kako je nastala nova pjesma ‘Zagrli me’?
Željko: Plod je suradnje s našim dugogodišnjim suradnikom Dušanom Bačićem, koji je autor dviju mojih popularnih pjesama ‘Gdje sam bio, s kim sam bio’ i ‘Prvak svijeta’. Imao je dobru ideju koju smo Zvone i ja uzeli, par dana se konzultirali u studiju i u dogovoru s Dušanom, na zajedničko zadovoljstvo, Zvone je imao neke ideje i promjene oko aranžmana, a ja teksta. Na kraju sam dao i naslov pjesmi jer je to jedan lijepi izraz koji podsjeća da u ovim teškim, turbulentnim vremenima u cijelom svijetu, svakom čovjeku odgovara da barem na jedan tren dnevno završi u zagrljaju. Nije važno je li prijateljski, ljubavni… Kada smo prije par godina bili u New Yorku, ostao sam u šoku kada sam vidio kako na Times Squareu djevojke i mladići stoje ispruženih ruku u želji da pruže zagrljaj. Shvatio sam tu širinu ljubavi koja ide kroz zagrljaj, kroz to spajanje dvaju bića koja u tom trenutku struje jedno prema drugom, vjerujući da je to što rade pozitivno.
Ovo nije prva pjesma na kojoj ste zajedno radili. Kako ih stvarate? Dolaze li spontano ili sjednete pa ih napišete?
Zvone: Mora doći spontano, mislim da pjesma nikada nije dovoljno teška ako je se odluči napisati. Naravno, može se, ali uvijek su plodnije ideje koje nastaju kroz vrijeme, pogotovo ako su potaknute nekom stvarnom pričom, stvarnim osjećajem. ‘Kakav otac, takav sin’ bila je naša prva pjevačka suradnja, a ovo nam je četvrta pjesma koju zajedno radimo u studiju i predivno nam je. Cijeli dan smo u studiju, kreiramo ideje, zapisujemo ih.
Nepobjediv ste tim?
Željko: Jesmo, tako i pjesma kaže. Ništa nije slučajno, sve je promišljeno, prosanjano. Ali ponašamo se komotno i nastojimo istesati svaki ton, svaku riječ i pritom živimo taj lijepi život glazbenika u studiju. Čini mi se da imamo zaista dokazano dobar zajednički put, osim što je taj put i prelijep.
Kako je imati tatu za šefa?
Zvone: Odlično! Super je jer se razumijemo u gotovo svemu što radimo u glazbi i nemamo neke rasprave ni svađe jer nas glazba spaja i ne može biti ljepše.
Željko: Kad si šef, moraš imati podanika, a ja ne mogu imati podanika jer imam sina. Tu je otvoren put lijepoj riječi, lijepoj suradnji, pa i oštrijem opravdavanju ideja. Trenuci uvjeravanja od velike su koristi jer proširuju mogućnosti i dodaju nove korake koji su dobri za ono što radimo.
Stalno ste u glazbi, mora li postojati razmak između privatnog i poslovnog?
Željko: Najbolje je ako se sve prožima, dapače smatram da nemam isključivo pravo na privatnost i ne mislim da mi je itko može povrijediti jer je moj život odavno ispričan, slikan, prikazan i živim potpuno otvoreno. To je ta ljepota glazbenog življenja. I Zvone je već shvatio da život glazbenika nema granicu između privatnog i javnog, ali čini ga ono kako mi shvaćamo rock’n’roll. Sve je u pokretu, sve se valja, ne miruje. Ali uvijek imaš neku kutijicu i to sakriješ da se ne vidi, ali ostalo je sve otvoreno i živiš kao da te kutijice nema.
Zvone: Bez ikakvog osuđivanja, zvuči mi kao da se prodaju oni ljudi kod kojih se jako razlikuje privatni i poslovni život. Mislim da živim to što radim, to mi je ljepša varijanta i na nju sam se odlučio kao i tata.
Zajedno radite, trebate li vrijeme da ste daleko jedan od drugoga?
Željko: Samo daleko zajedno. Primjerice, idemo svake godine na ‘big game’ ribolov. Odemo s našim društvom koje se time bavi i tada smo nas dvoje daleko od glazbe, na brodu samo i bavimo se ribolovom. To je užitak i bijeg od ove stvarnosti. Kao i kada pobjegnemo na Kupres na snijeg, ali i tamo smo zajedno. Trenuci u kojima nismo… Pa mora se i spavati, pogledati neku seriju, film… To držimo zasebno.
Zvone: Imamo vikendicu u blizini i često smo tamo zajedno, ali nekada se dogodi da nismo po dva, tri dana pa mi je čudno što nismo svi zajedno. Navikli smo se da smo obiteljski svi jako bliski.
Kada ste znali da je glazba poziv, počeli ste svirati ‘tek’ s 12 godina?
Zvone: Nisam oduvijek znao da će glazba biti moj put, ali kada sam počeo svirati odlučio sam da je to - to. Svašta sam probao, škola je obavezna ali nije mi bila nešto draga, bio sam u sportovima, ali oni su uvijek bili jako ograničeni jer moraš raditi ono što ti kažu drugi, treneri. Glazba je bila sloboda i osjetio sam da je to moj poziv.
Jeste li odmalena znali da će Zvone jednog dana postati glazbenik?
Željko: Nisam na njega utjecao i uvijek je imao pravo izbora. Od djetinjstva je htio biti u sportu kao njegova ekipa iz vrtića, osnovne i srednje škole. Tenis, skijanje, plivanje... Ali vjerojatno je svaki put u komadiću tog bavljenja shvatio da to nije nešto dugoročno, već više aktivnost u slobodno vrijeme. Ali tijekom naših putovanja, jer djeca su uvijek išla s nama, shvatio smo da voli kada svira neki izbor - The Who, Beatlesi, Stonesi... Vidio sam da jako reagira na dobre ritmove, zvukove, da ga to okupira i da to u glavi istražuje. Kada je došao trenutak i osjetio da može svirati gitaru, poželio je sve to što mu je u memoriji provesti u djelo i to je napravio zaista uspješno. To sam i otvoreno priznao kada sam ga prvi puta pozvao na pozornicu. Nisam bio samo ja oduševljen, već i publika i to je veliki poticaj.
Kakav je bio taj prvi izlazak na binu?
Zvone: To je bio početak ostvarenja snova. Kada sam počeo svirati gitaru, počeo sam učiti pjesme, a kako sam fan tatine glazbe, učio sam njegove pjesme. Tata je to čuo i moja je sreća da sam bio pozvan na pozornicu, a vrlo brzo s nje me više nisu mogli skinuti.
I publika jako lijepo reagira, tu su i obožavateljice. Kako se nosite s time?
Zvone: Uživam u glazbi i drago mi je kada ljudi uživaju u onome što radimo jer tada sve to ima smisla. Najljepše je kada se tvoja energija može pogoditi s energijom velikog broja ljudi. Uživam u svakom trenutku.
Na pozornici ćete biti i cijelo ljeto?
Zvone: To i najviše čekamo nakon CMC festivala koji je početak te intenzivne ljetne turneje. Imat ćemo više od 40 koncerta diljem naše obale, Europe i svijeta jer krajem ljeta idemo u Australiju i to je najdulja ovogodišnja relacija. Čekamo ljeto.
Imate li neki grad, možda kontinent u kojem se posebno veselite nastupiti?
Zvone: Teško mogu odabrati samo jedno mjesto. Naučili smo uživati na pozornici i želimo tu energiju koju mi doživljavamo prenijeti publici, gdje god da sviramo. To mi je misao vodilja.
Željko: Općenito je u životu poseban užitak otići na neko novo mjesto ili negdje gdje rjeđe ideš. Kada Ružica i ja u travnju slavimo godišnjicu braka, uvijek odabiremo mjesto gdje nismo bili, izuzev Dubrovnika gdje smo se vjenčali i u koji se ponekad vraćamo. Što se koncerata tiče, lijepo je spominjati velike gradove, ali dobar koncert nije vezan samo za njih. Ništa manje nije lijepo svirati u manjim gradovima i malim mjestima jer se tamo dogodi poseban izazov da je dobro raspoloženje i užitak. Najvažnije je kako je prošao koji koncert jer nam je do svakog jednako stalo.
Prije važnih natjecanja sportaši imaju pripreme, imaju li glazbenici nešto slično prije velikih turneja?
Zvone: Često sam čuo kod nekih kolega kako prije turneja imaju razne vježbe, upjevavanja, ali mislim da mi u rock’n’rollu to ne radimo. Na kraju se sve svodi na osobnu emociju koju donosimo tako da kod nas nema ni trčanja ni upjevavanja prije koncerata.
Željko: Osim možda pivo ili čaša vina ili viskija, oni dobro dođu jer se podgrijava atmosfera i malo se oslobađaš tjeskobe zbog iščekivanja. Tako se stvara novi adrenalin i cijela stvar počne rasti prije dolaska na pozornicu. Obaveza u bendu probe su jednom tjedno tijekom cijele godine. Tu se međusobno preslušavamo, dodajemo ideje na aranžmane, dogovaramo set-listu… To su ključne stvari kada glazbeno i poslovno ulazimo u projekt koji se zove turneja, jer nismo slučajno na pozivnici. Ako se radi o velikoj turneji kao kad smo prije godinu i pol dana imali veliki koncert u Areni Zagreb, svakog smo dana imali probe tijekom dva i pol mjeseca, to je obavezno i to rade svi glazbenici na svijetu koji drže do sebe.
Publika će vas vidjeti i na CMC festivalu. Veselite se?
Zvone: Uvijek iščekujemo taj datum jer je to službeni početak ljeta. Kada napravimo ljetni singl premijerno ga izvedemo na CMC festivalu, a kasnije ga sviramo na svim ostalim koncertima. To je uvijek dobar početak za sve izvođače i jedva čekamo.
Koja su najdraža sjećanja s festivala?
Željko: Svega je bilo i zovu me Legendom CMC festivala jer sam nastupao najveći broj puta. Rodila se ljubav između mene i CMC festivala i uvijek mi je užitak doći i predstaviti novu pjesmu. Festival je jako važan jer nema žirija, nema glasovanja i nema pompoznosti zbog koje bi se unio veliki nemir među izvođače kao na ostalim festivalima. na kojima se svi na silu smiju i glume da su presretni i prezadovoljni, a iznutra se osjećaju grozno. Lako je ako pobijediš, ali što ako si izvrstan treći, a kamoli zadnji. Vodice to nemaju, tamo je iskren susret oduševljenja i zadovoljstva. Taj doživljaj CMC-a puno je važniji i ljepši. Taj je susret s kolegicama, kolegama, medijima, diskografskim kućama, institucijama i publikom divan. Smatram to svojim doprinosom, iako u posljednje vrijeme možda malo siromašnom, jednom hrvatskom tržištu i hrvatskoj glazbi, da dodamo gas na domaću glazbu.
Pjesma ‘Zagrli me’ bit će i na novom albumu koji planirate objaviti iduće godine?
Željko: Da, kada napunimo torbu novim pjesama - stalno radimo na njima. Prije dvije godine proslavili smo 50. obljetnicu moje karijere, a ove je godine još jedan moj veliki jubilej i u prosincu slavim 80. rođendan. S tim u vezi imam planirane aktivnosti i prvo će biti objavljen album ‘Live u Areni’, a radim i na jednoj od najljepših pjesama u svojoj karijeri, ‘Žuta ruža’ čiji je autor Đorđe Novković. Croatia Records odlično je osmislio da njegove pjesme izvedu originalni pjevači, ali uz londonski simfonijski orkestar. Tako će ‘Žuta ruža’ u ovoj godini ugledati svjetlo dana u jednoj verziji za koju se nisam ni usudio maštati. I pred kraj godine mislim da ćemo realizirati moju dugogodišnju ideju da snimim album uživo u najpoznatijem studiju na svijetu, londonskom Abbey Roadu.
