Te 2013. godine bila je to ljubav na prvi pogled. Momčilo Otašević dobio je ulogu u seriji ‘Zora dubrovačka’ i, osim što je osvojio Novu TV koja danas slavi 25 godina, osvojio je i hrvatske gledatelje. Gledali smo ga u osam serija Nove TV, a tijekom rada na njima, 35-godišnjem Crnogorcu Zagreb je postao novi dom. Samo za Story govori je li mu to ikada bio plan, zašto se posebno veseli rujnu te kako u jednom danu odvozi petstotinjak kilometara i zatim u četiri ujutro završi u Jankovu krevetu. Otkrio je i kako najviše voli provoditi vrijeme sa svojim mališanima Mašom i Jakšom te hoće li od svoje prvašice zahtijevati sve petice. Naravno, neizostavno pitanje za jednog od najpoželjnijih muškaraca regije bilo je i je li trenutačno zaljubljen.
Nova TV slavi 25. rođendan, a s njima vas veže dugogodišnja i uspješna suradnja, još od serije ‘Zora dubrovačka’ 2013. godine.
Snimao sam treću sezonu serije ‘Budva na pjenu od mora’ kada mi je stigao poziv za audiciju serije ‘Zora dubrovačka’. Puno sam snimao, baš sam bio zauzet i stalno prebacivao - pročitat ću danas, pročitat ću sutra. Standardno crnogorski. „Momo, molimo te, možeš li sad stvarno poslati svoju snimku?“ zvali su me s Nove TV, a ja im govorim: „U petak ću“. Idući utorak ponovno su me nazvali i rekli da je krajnje vrijeme da pošaljem. Bio sam u uredu montažera i djevojka koja je lupala klapu držala mi je tekst koji sam joj ispisao na papiru, jer je bio baš ogroman monolog i nisam ga stigao naučiti. Za par dana rekli su mi da sam dobio ulogu. Mislio sam da će to biti nešto kratko, četrdeset, pedeset epizoda. Bio sam nekoliko dana na snimanju u Dubrovniku pa se vratio doma kako bih igrao predstave i zatim otišao u Zagreb. Tu su mi rekli: „Dopao si nam se, bi li ostao do kraja serije?“. Ostao sam. Iduće se sjećam da je bio siječanj i da nešto manje snimam - mislim si, evo, gotova suradnja, ali u veljači su mi javili da bih se trebao javiti na audiciju za seriju ‘Kud puklo da puko’. I otad nisam stao.
To je bila uzajamna ljubav na prvi pogled?
Mislim da jest. Volim za sebe reći da sam vrijedan, volim raditi i mislim da se to ovdje zbilja cijeni i poštuje, možda i više nego u drugim zemljama u regiji. Ne mislim konkretno samo na svoj slučaj, nego generalno na vrednovanje truda, rada i dobrog radnika.
Glumili ste u osam serija Nove TV, što najviše pamtite tijekom tih 12 godina?
Počeo sam raditi već s 19 godina, na prvoj godini akademije i s predstavama i snimanjima putovao sam po Crnoj Gori i Srbiji. Nije mi bilo strano maknuti se od doma i biti s novim ljudima. Nitko te ne zna, ti nikog ne znaš i moraš se potruditi i dokazati. Možda najviše pamtim po tom prvom pravom osamljivanju, da sâm iznajmljujem stan u drugoj državi i sad živim, radim i stvaram u nekom drugom gradu - Zagrebu. Ali da mi je netko rekao da ću ovoliko ostati, ne bih mu vjerovao. Možda bih neke stvari pametnije i bolje izveo, ali nikada ne možeš znati.
Je li bio plan da vam Zagreb postane baza ili se to dogodilo slučajno zbog životnih okolnosti?
Zbog životnih okolnosti, došli su ljubav, djeca i sve se nekako povezalo. Nisam imao plan ni da se vratim kući ni da tu ostanem. Plan je bio da me život vozi tamo gdje imam posla i gdje ću se baviti glumom. Još na akademiji posvetio sam se tome i od prvog novca koji sam zaradio kupio sam auto - pola ja, pola tata. Shvatio sam da drukčije ne mogu sve stići, da sam u Podgorici na probi, pa u Cetinju na fakultetu, a zatim u Budvi na snimanju. Kupio sam auto i rekao „Ja stižem sve“, a tako je i danas. Na primjer, prošlog prosinca snimao sam u Zagrebu do 13 sati i odmah krenuo za Sarajevo. Bila je gužva na putu i tamo sam stigao u 19 sati, a pola sata kasnije već sam bio na pozornici i igrao predstavu. U 21 sat već sam krenuo natrag za Zagreb jer sam u sedam ujutro imao snimanje. I ako dolazim u četiri ujutro, otići ću na Velesajam gdje je set ‘Kumova’, leći u Jankov krevet, odspavati dva, tri sata, i kada me teta Brana probudi idem na šminku. U takvim mi je situacijama lakše zaspati na setu nego ići doma i gubiti vrijeme na vožnju do posla. A ako spavaš tri sata, i pola sata je čudo.
Dosta ste za volanom, kako popunite vrijeme tijekom tih dugih putovanja?
Zna mi se dogoditi da vozim 500 kilometara bez muzike i bez radija, u tišini. Šalim se da malo i odspavam jer auto sam vozi. Koncentriram se na to da sve to izdržim, da imunitet ne strada i da se nešto ne dogodi, te dođem tamo gdje trebam igrati i dam svoj maksimum.
Imate baš žestok ritam, kako održavate zdravlje?
Ne održavam, održava se samo, ali trudim se zdravije jesti, paziti. Naš je mozak valjda programiran tako da se ne smiješ razboljeti dok radiš jer si drugačije ne znam objasniti kako snimam u potkošulji na minus 5 i sutradan mi nije ništa. Smrzavaš se, cvokoćeš, ali drugi dan kao da ništa nije bilo. Ali kada je kraj sezone i slobodni smo mjesec dana, obično se svi razbolimo u prvih deset dana. Mozak zna da se tada može opustiti. Ali zbog svega toga i privatno mogu svašta stizati. Ako mogu sve to za neku produkciju, onda mogu i za sebe, djecu i za svoje ljude. Moram.
Kako sve usklađujete s vremenom koje je rezervirano za kćer i sina, osobito jer i vaša bivša supruga dosta snima?
Usklađujemo se i dogovaramo. Ima dana kad sam gotov u 15 sati i to je super jer su oni u vrtiću do četiri pa ih pokupim, a nekada sam ujutro od devet na snimanju pa ih mogu odvesti u vrtić. Djeca su trenutačno u Crnoj Gori kod djeda i bake. Uživaju jer su dolje s gomilom druge djece, sa svojim rođacima, i svi su sretni i zadovoljni.
Maša će u rujnu biti prvašić, pripremate li se već za školu?
Ona već čita i to je skoro pa sama naučila. Posebno se ne pripremamo, ali je uzbuđena i jedva čeka. Rekao sam joj: „Ljubavi, ovo ti je zadnje slobodno ljeto“. Zabrinula se da više neće biti ljeta, a ja joj ne mogu objasniti što je pjesnik htio reći. Svoje zadnje ljeto prije škole pamtim kao zadnje slobodne dane u životu. Kad škola počne gotovo je, kreću obaveze, slome to dijete u tebi, iako ga ja i dalje ne dam. Možda je ružno reći, ali gotovo je djetinjstvo. Barem je takvo bilo moje iskustvo. Iako, obožavao sam školu, a u srednjoj nisam markirao i bježao bih sa sata jedino ako mi je nešto bilo strašno dosadno i ako je išao još netko sa mnom kako bismo se družili.
Nazirete li već kakav ćete biti roditelj školarca? Moraju biti sve petice ili nije bitno i ako se dobije jedinca?
Ovo drugo, nije bitno i ako su jedinice. Moji roditelji bili su srednje strogi i bilo je raznih ocjena. Osnovna - odličan, srednja - vrlo dobar i to je sasvim dovoljno. Cijenim školstvo i obrazovanje, ali što će meni kao glumcu polinomi, razlomci? Volio sam zemljopis, ali to je već stvar opće kulture i nešto što je iskoristivo i lijepo. Ali gomila stvari mi je danas potpuno nepotrebna, a sjećam se da sam se pretrgao naučiti ih. Recimo kemija, na pamet sam učio gomilu formula za koje ni tada nisam znao što znače, ali imam fotografsko pamćenje pa sam ih naučio. Zato želim da mojim klincima bude lijepo i samo da su kulturni i dobro odgojeni. Mislim da je to puno važnije nego kakav će biti đak. I neću ih pritiskati.
Jesu li na vas povukli umjetničku crtu?
Maša je rekla da bi htjela biti umjetnica kada naraste. Pitao sam je kakva i rekla je da želi slikati, glumiti. Nedavno mi je izmislila pjesmicu dok se vozila s bakom. Pjevušila ju je dok ju je baka krišom snimala, tako da je ona moja umjetnica. Ali podržat ću djecu što god budu htjela, jer su tako moji podržali mene. Upisao sam četiri, pet fakulteta i pustili su me da biram, ali na kraju sam se vratio glumi.
Upisali ste nekoliko fakulteta u raznim dijelovima Europe…
U Rim je diplomaciju otišla studirati moja dobra prijateljica Jovana Jovićević pa sam htio i ja. Činilo mi se lako i da tu ništa ne radiš. I onda sam to pao. Puno djevojaka koje znam iz Crne Gore išle su na arhitekturu i dok sam bio u Rimu išao bih s njima na predavanja, svidjelo mi se pa sam i to upisao. Onda sam htio turizam na Krfu jer kada ga završiš sigurno ćeš se negdje dobro zaposliti. Ali kako je bio privatni fakultet, ustrtario sam se kada je došao trenutak plaćanja, jer što ako ne završim, a roditelji su potrošili novce. Bilo je još i pravo u Podgorici. I na kraju - gluma.
Super je da ste mogli probati i vidjeti što je stvarno za vas.
Super je da imam roditelje koju su rekli da mogu birati i imali živaca za sve to. I evo, danas imaju sina glumca.
A vaš sin? Što njega zanima?
Ne mogu još shvatiti, ali mislim da je umjetnička dušica. Ne znam gdje ga staviti, u nekom je svom slatkom djetinjastom filmu. Djevojčice su dosta brže, mogu slobodno reći i pametnije. Mi muški malo smo sporiji. Daj mi loptu, daj mi crtati i dobro je. Imamo dva gumba ON/OFF i to je to. Ma on je slatkiš, mazica i vidim ga u raznim stvarima, možda arhitektura, kiparstvo.
Kako oni rastu, mijenja li se način na koji s njima provodite vrijeme?
Mijenja se, ali uglavnom je to akcija, parkić, vodeni parkovi, šuma, tobogani… Odemo u zabavni park pa i ja s njima skačem jer želim da su sigurni, da su mi tu, da vidim svaki korak. Gledam da nam je stalno akcija i da imaju lijepe uspomene kao što ih imam i ja. Stalno smo negdje išli s roditeljima, stalno smo putovali, a i moja djeca naučila su putovati i bez problema izdrže put do Crne Gore autom. Naravno, više vole ići avionom jer je to onda zabava.
Jeste li vi uz Novu TV na neki način odrasli, od klinca postali muškarac?
Razmišljao sam nedavno o tome i mislim da jesam, ali ne dam ja to svoje dijete u sebi. Fora mi je kad mi cure iz ‘Kumova’ kažu „ti si djetetina“. To mi je toliko slatko jer ima vremena za biti star i ozbiljan. Situacija diktira način ponašanja, ali generalno se trudim biti normalan i ne mogu ozbiljno i uštogljeno.
‘Kumovi’ su iznimno popularna serija, imali ste nekoliko zadnjih klapi, ali gledatelji traže još. To mora da je jako lijepo i hrani ego?
Volio bih da ‘Kumove’ snimamo deset godina jer je pitko, lako, lijepo, nema nervoze i sjajna je ekipa - tehnička, glumačka i redateljska. Uspješna je serija, gledana je i svi smo sretni i zadovoljni. Tijekom prve sezone moj je Jakša napunio godinu dana i Stojan Matavulj rekao je kako bi bilo dobro da se ‘Kumovi’ snimaju makar dok on ne krene u školu. Tako se zezamo jer nam je svima užitak raditi na njoj. Čak i sad, kad snimam dvije serije, više volim ‘Kumove’.
Za glumu ste nedavno dobili i nagradu Story Hall Of Fame. Jesu li se slegli dojmovi, kako ste se proveli?
Uvijek je lijepo, jer to je nagrada za trud i drago mi je da ga je netko prepoznao. A što se drugog dijela tiče, to je događaj i na njemu moram uspravno stajati, fino se ponašati, paziti što govorim… Sve me to opterećuje jer bih radije bio doma i gledao neku dobru seriju. Ili se družio sa svojom ekipom, a ne se dodatno eksponirao. Mislim da me dovoljno ima u glumi i serijama. Ima ljudi koji me stvarno ne znaju, oni koji se prave da ne znaju i oni koji provociraju, ali naučiš kako se sa svime time nositi. Tu je bitno kakav kućni odgoj nosiš i moji me nikada nisu pustili da poletim ili budem bahat. Možda su me čak i previše dobro odgajali jer ne znam otkačiti ljude koje bih trebao.
Serije su vas proslavile, ali i donijele titulu jednog od najpoželjnijih muškarca u Hrvatskoj. Laska li vam to?
Iskreno, ne. Laskalo je kada sam imao 20 godina, kada si mlad, lud i taman izašao iz puberteta. Sada mi ništa ne predstavlja i čak je neugodno kada sam sa svojom ekipom u gradu, u klubu, a svi te gledaju i ne možeš se opustiti. S vremenom se i na to naučiš, ali imaš osjećaj kao da nemaš pravo na grešku. Isto kao kada me pitaju prilaze li mi žene. Ne, rijetko koja žena prva priđe.
Kada smo razgovarali prošle godine rekli ste da je ljubav najvažnija. A što je sa zaljubljenošću?
I to je važno, lijepa je, ali kratkog daha. Divno je kada se pošemere hormoni i kemijske reakcije u mozgu. Jesam zaljubljiv, ali jako puno radim, imam dvoje djece i sebi sam na trećem, četvrtom mjestu. Tako je već neko vrijeme, ali ne smeta mi.
Jeste li trenutno zaljubljeni?
Ne. Pustio sam da me život vozi, a ja sam mu dobar suvozač.
Kakvo će vam biti ljeto? Očekuje vas premijera filma ‘Crna truba’.
Jedva čekam! Kada se film snima u Crnoj Gori to je incident. Mala zemlja, mali budžeti, mali broj ljudi i malo tržište. Znam s koliko novca samo ga snimili i kako izgleda i zato sam izuzetno ponosan. U ovakvoj me ulozi do sada nitko nije vidio i jako sam zadovoljan, možda i prvi put u životu. Inače si uvijek nešto zamjeram i tražim gdje sam mogao bolje, ali s ovim sam filmom baš ispunjen, sretan i jedva čekam da ga prikažemo. Prošli smo tjedan završili petu sezonu ‘Kumova’ i žao mi je jer ne volim krajeve, ali do kraja srpnja nastavljamo snimati ‘U dobru i zlu’, a cijeli ću kolovoz biti s djecom, dok ću u rujnu imati dvadesetak dana odmora samo za sebe. To nisam imao od korone, a prije korone nikada. Ne mogu dočekati.
