Vesna Pusić već je desetljećima jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske politike. Kad se spomene njezino ime, mnogi će je odmah povezati s političkim arenama i odlučnim govorima u Saboru. No, iza te javne slike, iza kulisa, Vesna je mnogo više od političarke. Ona je supruga, majka i baka - žena s bezbroj interesa i ljubavi, koja uživa u razgovorima o knjigama sa suprugom Jurgisom Oniunasom, ponosi se filmskim uspjesima kćeri Daine i smiješi se na svaku riječ svoje unučice.
Ovih dana pobjegla je od gradske vreve u svoju voljenu Istru, zemlju maslina, suhozida i tišine. Ondje, među kamenim kućama i starim šumama, pronalazi svoj mir, daleko od političkih govornica i reflektora. Uživa u šetnjama sa psima Lili i Bellom i ispod istarskog sunca, uz miris lavande i ružmarina, puni baterije. U razgovoru nam otvoreno i iskreno priča o tome kako izgleda njezin savršen dan, hoćemo li uskoro gledati film o njoj u kćerinoj režiji te zašto je brak zapravo pitanje simpatije...
Uživali ste ovih dana u Istri - što vas najviše privlači tom dijelu Hrvatske?
Istra je jedna posebna planeta. Volim njezine ljude, prirodu, arhitekturu, povijest, hranu, divnu kombinaciju otvorenosti i diskrecije, mirise, zvukove, godišnja doba, obojene izmaglice, bezbroj nijansi zelene i plave i njezinu nevjerojatnu sposobnost da samu sebe neprestano unapređuje.
Imate li neko posebno mjesto u Istri koje vam je priraslo srcu - možda skrivena uvala, lokalna konoba, šuma...?
Imam bezbroj takvih mjesta! Ali najdraža mi je jedna stara bivša štala tete Dragice, a sada kamena kuća s pogledom na dolinu Mirne i Ćićariju.
A postoji li istarsko jelo kojem ne možete odoljeti?
Idem u duge šetnje po istarskim brežuljcima, između ostaloga, i zato što ovdje postoji previše jela kojima ne mogu odoljeti. No spomenut ću dva koja nemojte propustiti kad idete u Istru. Mirjanini i Edijevi ravioli sa šugom Nona, u konobi Dolina u Gradinju, i divlji brancin pečen u pećnici s krumpirima i tikvicama, u konobi Astarea u Brtonigli, kod Ivana i njegove mame Alme.
Kako onda izgleda jedan vaš savršen dan tamo? Imate li neku jutarnju rutinu ili ritual koji nikad ne preskačete?
Psi, šetnja, doručak, vježbanje. To nikad ne preskačem, osim kad sam na putu ili kad imam neku vrlo ranu obavezu. Onda preskočim vježbanje. A što bih drugo?! Ustajanje je u 7:30, doručak za moja dva psa i kratka šetnja s njima, oko 1 km. Naš doručak i kava na terasi. Vježbanje, oko 30 minuta. Tuširanje, plivanje, ovisno o godišnjem dobu, pa opet tuširanje. Odgovaranje na mailove, čitanje ili priprema ručka ako dolaze gosti, što je u Istri gotovo redovna pojava. Ručak pa odlazak na duže hodanje. Popodnevno vrtlarenje i zalijevanje cvijeća. Navečer čaša vina na terasi s prijateljima i razgovori o svemu i svačemu. Lekcija iz francuskog pa čaj i spavanje. To je idealni dan kad sam u Istri. I u Zagrebu idealan dan slično izgleda, samo nema plivanja, a vrtlarenje se svodi na moje lonce s cvijećem u stanu. Ali prednost je što u Zagrebu povremeno odem u šetnju i na igranje sa svojom unučicom.
Dakle, volite više aktivan odmor. No na koji način punite baterije?
Apsolutno aktivan odmor! Meni gotovo sve puni baterije, osim stresa. Dakle, hodanje, istraživanje, čitanje, pisanje, sudjelovanje u međunarodnim projektima, slušanje podcasta, kuhanje, vrtlarenje, šetanje s unučicom, druženje s prijateljima, putovanja…
Vaša kći poznata je filmska redateljica. Je li je ikada zanimala politika ili je odmah znala da će je zaobići?
Mislim da je uvijek bilo jasno da će zaobići politiku u ovom primijenjenom smislu u kojem se ja bavim politikom. Ali u svom kreativnom, umjetničkom poslu ona se itekako bavi politikom. Jer politika je u širem smislu život ljudi, sposobnost da živimo jedni s drugima i samima sobom; uspjesi i neuspjesi, strahovi i hrabrost, sposobnost da se smijemo s drugima i samima sebi. Politika je i moć, a ona dolazi u toliko mnogo različitih oblika. Ona mi je jedan od najzanimljivijih sugovornika za političke teme.
Vjerujemo da ste itekako ponosni na sve njezine uspjehe. No kada bi morala režirati film o vama, koji bi žanr to bio i kako bi se zvao?
Njezin omiljeni žanr kombinacija je komedije i tragedije. No u mom slučaju mislim da bi se odlučila za komediju s kritičkim elementima. Još u studentskim danima snimila je kratki film o svom tati koji se zvao ‘Jura, Jurgis, George’, referirajući se na različite kulture kojima on pripada i identitete koje objedinjuje. Možda nešto u tom stilu. Ali ona ne radi dokumentarce, nego igrane filmove, većinom po vlastitom scenariju.
Iza vas su četiri desetljeća braka, a budući da danas slušamo kako brakovi sve brže i brže završavaju, što biste vi rekli - koja je tajna dugovječnog braka?
Sreća, razumijevanje, uvažavanje… i sve one stvari koje se obično govore. One su zaista važne. Ali mislim da je ključno da ste si uzajamno zaista simpatični. To možda zvuči banalno, ali zaista je zahtjevno. Ljubav poprima različite oblike, raste i pada i ponovno raste. Ali ako vam je vaš partner bazično drag i zanimljiv, a i vi njemu, onda imate dobre šanse.
Imate li suprug i vi neki zajednički hobi?
Naš su najljepši zajednički hobi razgovori o politici i knjigama. Ne znam je li to hobi, ali u tome uživamo.
A koju biste životnu vještinu još voljeli usavršiti - ili tek naučiti?
Voljela bih naučiti francuski. Učim sama, dugo i ne previše uspješno, preko aplikacije Duolingo. To me zabavlja i dalo mi je neki osjećaj za jezik, ali da bih progovorila morala bih učiti s nekom pravom instruktoricom. Voljela bih naučiti i pilotirati mali avion. Možda imam malo više šanse naučiti francuski.
Svojedobno su vas nazivali najmoćnijom ženom Hrvatske. Kako reagirate na takve komplimente i komentare? I je li taj bio teret?
To je bio rezultat činjenice da sam bila ministrica vanjskih poslova, potpredsjednica vlade i vodila treću najjaču stranku u Hrvatskoj. Za mene je politički angažman uvijek bio povezan sa zauzimanjem stava i s odgovornošću. Percepcije moći izvana i iznutra, naročito u demokracijama, vrlo su različite. Gledajući izvana, često se čini da oni koji su na visokim političkim položajima imaju veliku moć i mogu što god hoće. Gledajući iznutra, iz pozicije osobe koja je na tom položaju, dominantan je osjećaj odgovornosti i frustracije s bezbroj ograničenja i prepreka na putu do kvalitetnog i efikasnog rezultata. Neke od tih prepreka zaista su besmislene. No tek se sad, u doba vladavine autokrata od Amerike do Rusije, vidi koliko su ta ograničenja važna i korisna. Naravno, u politici, kao i praktički svugdje drugdje, postoje ljudi koji nemaju nikakav osjećaj odgovornosti i tu su uglavnom jer im se čini da je to kruh bez motike, ili način da se postane neki manji ‘celebrity’. Iako sam srela mnogo takvih, njih zapravo ne računam u političare. To su samo usputni privjesci, koji nažalost mogu napraviti dosta štete. Međutim, prava politika, neophodna za organizaciju svakog života u zajednici, zapravo je uslužna djelatnost i odgovornost je njena zvijezda vodilja.
A što vam danas znači uspjeh? Je li se ta definicija promijenila kroz godine?
Uspjeh je postići dobre rezultate koje si sam sebi zadao u poslu koji radiš. To se za mene nikada nije promijenilo i to vrijedi za apsolutno svaki posao. U mladosti sam davala prednost intelektu, no s godinama su mi postali jednako važni pamet, dobrota i suosjećajnost i jednako ih cijenim. To je jedna od onih stvari kojima te život nauči. Ovisno o tome čime sam se bavila u pojedinim fazama života, uspjeh je bio zainteresirati studente, napisati knjigu, dobar članak, doprinijeti da Hrvatska uđe u EU, izgraditi političku stranku, imati hrabrosti biti ispravan i kada si u manjini, sačuvati integritet… i još mnogo javnih i privatnih uspjeha koje možda prepoznaš tek naknadno. Za uspjeh je najvažnija stvar ne bojati se.
Postoji li nešto što ljudi često pogrešno pretpostavljaju o vama?
Sigurno postoji, vjerojatno više stvari. Ali ja ne znam točno koje su, jer ne znam što pojedini ljudi misle o meni. Okružena sam ljudima koji uglavnom imaju pozitivno mišljenje, ali znam da ima i onih kojima sam baš antipatična. Jedan dio tih oni su koji imaju reakcionarne, ekstremističke političke stavove i u meni vide protivnicu svije politike. Oni imaju pravo. Oni ne misle pogrešno o meni, već točno jer ja jesam protivnica takve politike, ali da bi opravdali svoj stav, izmišljaju razne laži i plasiraju ih u javnost. A jedan se dio ljudi povodi za tim glupostima i neistinama u medijima i na društvenim mrežama, ili za ovima koji u meni prepoznaju otpor. Mnogo sam vremena u životu potrošila objašnjavajući ovim drugima da stvari koje su čuli ili pročitali nisu istina, i zašto su moji stavovi dobri i ispravni, dok nisam shvatila da to nema nikakvog smisla. Moji su stavovi javni, moja je argumentacija logična i činjenična i to je ono za što se zalažem. Na temelju toga svatko ima pravo odlučiti.
Ne smijemo zaboraviti spomenuti modu, jer ste nas često oduševljavali modnim kombinacijama. Kako biste opisali svoj modni stil?
Sad ste me baš nasmijali. Voljela bih da to može čuti moja pokojna prijateljica Lydia, koja me na studiju uvijek ismijavala zbog mog odijevanja, tvrdeći da nemam nikakav stil. Bila je, naravno, u pravu! No s vremenom čovjek uraste u neki stil, naprosto se u nekoj odjeći osjeća ugodno, autentično.
Pratite li trendove ili ste više za klasiku i udobnost?
Volim vidjeti u žurnalima što ima novo, ali to bude uglavnom kad naletim na fotografije s modnih revija. Nije da ih baš tražim i pratim. U dućanu ću odmah prepoznati što je za mene, a što nije. S vremenom sve manje griješim, ali nije da nemam stvari koje nisam nijednom obukla.
Imate li u ormaru neki svoj najdraži odjevni komad?
Moj je najdraži odjevni predmet mala crna haljina. Može biti i crvena, smeđa, plava, bijela, narančasta i zelena do koljena te krojena u struk. Dužina ponekad može biti i ‘midi’, a materijal što bolji.
Koju ste lekciju u životu naučili najteže, ali je danas ne biste mijenjali ni za što?
Najteže sam naučila da ima ljudi koji te naprosto ne vole. I koliko god se ti trudila da im objašnjavaš i razlažeš svoje stavove, to ti ništa neće pomoći. Jer upravo su ti stavovi, za koje ti misliš da su najpošteniji i najrazumniji, razlog zašto te oni ne vole. Ne zato što nisu razumjeli, već zato što jesu razumjeli. Kad sam to shvatila, a to je bilo dosta kasno u životu, bila je to za mene zaista oslobađajuća spoznaja.
A kada bi nestale sve titule, kamere, kako biste vi opisali sebe? Tko je Vesna Pusić?
Nadam se da će nešto od toga ljudi moći razumjeti iz ovog intervjua.
