Glazbenim putovanjem kazalištima Antonia Matković Šerić i Aljoša Šerić počeli su godinu. Oduševili su nastupom s bendom Pavel i Teatar Tourom, a veliko finale su dvije večeri u zagrebačkom kazalištu Gavella. Glazbenica, konzervatorica i restauratorica opisuje kako se othrva stresu koji donose nastupi te koja bi joj kćer istrgnula mikrofon iz ruke kada bi izišla na pozornicu. Otkrila je i kako je krajem prošle godine sa suprugom, 48-godišnjim glazbenikom i pravnikom proslavila deset godina braka.
Početak godine obilježili ste Teatar Tourom. Kako je bilo nastupati pred kazališnom publikom, gledateljima koji sjede, a ne plešu od prvog takta pjesme kao u klubovima?
Dugo smo priželjkivali kazališni tip koncerata. Zahvaljujući pomoći našeg izdavača, to se i ostvarilo i moram priznati da je publika divna. Znamo se našaliti da je puno bolje kad sjede jer nam ne mogu pobjeći. Nerijetko im to i kažemo pa se usput i nasmijemo. Iako je atmosfera drukčija nego u klubu, uspijemo dobiti da zapjevaju s nama, da zaplešu, da nam štogod i doviknu iz gledališta. Sve je stvar energije i ako vide da se mi na pozornici dobro zabavljamo, i njima bude dobro pa ih vidimo da cupkaju, plešu, njišu se, pale bljeskalice na mobitelima. Zahvalni smo sjajnoj publici na dosadašnjim koncertima, a odličnoj reakciji nadamo se i u Gavelli.
Finale kazališne turneje je u Gavelli 4. i 5. travnja. Imaju li ti koncerti posebnu težinu jer nastupate u gradu u kojem je vaš dom?
Naravno, prva večer u Gavelli se snima za televiziju, stoga je odgovornost još veća. Prvi dan je rasprodan, što nas jako raduje, pa smo otvorili novi datum za našu zagrebačku publiku, odmah sljedeći dan - 5. travnja. U Zagrebu živim već 18 godina, pola života, Aljoša je tu od svoje 13., pa pretpostavljam da ću imati sličan osjećaj kao u Splitu, gdje sam imala osjećaj dodatne treme i odgovornosti jer je to moj rodni grad. Zagrebačka publika uvijek nam je bila blagonaklona, odrasli smo zajedno, zato zagrebački koncerti imaju posebno mjesto u mojim sjećanjima. Vjerujem da ćemo opravdati i kazališna očekivanja te da ćemo s posebnim guštom pjevati i svirati.
Rekli ste da ste bili pod puno većim stresom od supruga prije turneje. Čega ste se pribojavali?
Aljoša je nonšalantan, ona baš voli takve nastupe, dok sam ja svjesna da je pozornost publike na nama i da ne smijem zabrljati ni trena. Prije nastupa se upjevavam, ponavljam tekstove iako smo ih prošli već milijun puta, učim napamet set listu da ne bi slučajno bilo praznog hoda. Na sreću, opterećenost nestane čim iziđem na pozornicu i tada počinje uživanje.
Turneja vas je odvela u nekoliko hrvatskih gradova, jesu li vaše kćeri putovale s vama?
Luna i Ava su u svom ustaljenom ritmu, imaju svoje obveze pa ih ne vodimo sa sobom. Kada malo odrastu, možda i pođu s nama, ali zasad bi mi to bio dodatni stres, još su male. Svaki put se vratimo s malim poklonom za njih, nikad nismo došli kući praznih ruku, bilo da je riječ o lizalici ili plišancu s odmorišta na autocesti.
U čijim ih sigurnim rukama ih ostavljate?
Najčešće s mojim roditeljima, nerijetko se vikendi pretvore u prespavance zahvaljujući rodbini. Imaju divne trenutke s rođacima dok mi sviramo pa i ne pitaju za nas.
Jesu li osmogodišnja Luna i trogodišnja Ava već bile na vašem koncertu? Kako reagiraju?
Luna nas je pratila na televizijskim snimanjima, a sve to doživljava kao zabavu. Kao mala nije voljela slušati kako pjevam. Na jednom koncertu na Zrinjevcu toliko je plakala da sam je morala uzeti i zadnju sam pjesmu otpjevala s njom u naručju. Ava još nije bila na našem koncertu, ali je drukčijeg karaktera i mislim da bi se ona popela na stage i otela mi mikrofon.
Jesu li izrazile želju da s vama pjevaju, sviraju?
Vole slušati dok stvaramo, one prve čuju nove stvari i po njihovim reakcijama odmah znamo valja li pjesma. Obožavaju kad Aljoša i ja imamo kućne probe uz gitaru, tada trčkaraju oko nas, plešu, pjevaju, jadni susjedi ispod nas.
Kako vi i suprug usklađujete obveze jer uz posvećenost obitelji i glazbenoj karijeri imate i ‘normalne’ poslove?
Radim ujutro, odnosno do 15.30 i ljudi se iznenade kad me vide na ‘drugom’ poslu. Često me pitaju zašto se ne posvetim samo glazbi, ali ne bih ništa mijenjala. Iako mi nekada zna biti izrazito naporno sve uskladiti, već godinama to uspijevam i potpuno mi je normalno nakon posla juriti recimo na televiziju, šminkati se u autu i poslijepodne nastupati. Sva sreća da su ti intenzivni dani periodični - nije baš uvijek strka i zbrka.
Krajem prošle godine proslavili ste desetu godišnjicu braka, kakvo je bilo to desetljeće?
Divno, uzbudljivo, puno događaja na privatnom, ali i glazbenom planu. Nekada ne možemo vjerovati što se sve u međuvremenu dogodilo. Dosadašnjih trinaest godina zajedničkog života, ljubavi i glazbe prošlo mi je u tren oka. Desetu godišnjicu braka proveli smo s djecom na vikend-putovanju, kako najviše volimo.
Bliži vam se rođendan, što ćete poželjeti?
Ove godine slavim 36. iako u glavi imam deset godina manje. Želim si zdravlja, putovanja, po mogućnosti u Ameriku, dobrih pjesama, nastupa i puno grljenja s obitelji.
Što slijedi nakon Gavelle?
Nakon Gavelle u planu je novi ljetni singl koji marljivo snimamo, nema predaha. Nadamo se i nastavku turneje u ljetnom i jesenskom izdanju.
