Vesna Pisarović otvorila dušu: 'Sve je bilo kako treba, niti jednu odluku ne bih promijenila'

Već kao tinejdžerica, Vesna Pisarović pokazala je nevjerojatnu strast prema glazbi – toliko snažnu da je kao četrnaestogodišnjakinja krišom putovala u Zagreb na sate pjevanja. Ta odlučnost dovela ju je do statusa jedne od najprepoznatljivijih pop izvođačica regije. Iako se na vrhuncu karijere 47-godišnja pjevačica odmaknula od pop glazbe i posvetila jazz sceni, publika je nikada nije zaboravila. Sada, nakon rasprodanih koncerata u Domu sportova i Ciboni, sprema spektakl u Areni Zagreb. I kaže da će to biti više od koncerta – prava filmska priča, s vizualima, novim aranžmanima i pažljivo osmišljenim scenarijem. U razgovoru nam otkriva kako teku pripreme, hoće li taj koncert biti i pravi rođendanski tulum, ali i zašto je, nakon 20 godina ponovno počela slušati pop glazbu.

Jeste li osoba koja voli slaviti rođendane ili ih radije provodite u intimnijem krugu?

Moja menadžerica se uvijek smije, jer zna da, što je bliže taj dan, postajem sve šutljivija, a na taj dan i utišam, ako ne i isključim telefon. Da su bar rođendani nedjeljama ili samo subotama, ili baš da se poklapaju sa slobodnim danima, vjerujem da bi ih obilježavala. Sjećam se rođendana kad sam bila dijete, mama bi nam radila bogate sendviče s kuhanim jajima i majonezom pa smo se takmičili tko će ih više pojesti. Ili poslije kad smo bili srednja škola, išli bismo na pizzu. Na faksu su bili dobra isprika za tulum do jutra. Tako da mislim da ću i ove godine utišati telefon, ali prvo ću dozvoliti roditeljima da mi čestitaju ujutro, jer su sretni što imam još jednu godinu više. Moram priznati da ono što volim u ovom ovnovskom periodu, iako me muče alergije, jest gledati i slušati i prirodu i ljude kako se bude.

Kada vas gledamo na sceni, ali i mimo nje kroz sve ove godine, možemo zaista zaključiti da je za vas vrijeme stalo. Jesu li godine onda samo broj ili?

Godine? I jesu i nisu – to je i zasluženo i darovano vrijeme. Sa svakom sam mirnija i ne bih željela ni dana nazad. Jedino što ne mogu razlučiti je da li samo meni vrijeme ide nekako brže ili je svijet ubrzao u posljednje vrijeme.

Iako su iza vas Dom sportova i Cibona, ovaj koncert u Areni će sigurni smo biti jedan poseban trenutak u vašoj karijeri. Kako teku pripreme?

U jednom trenutku sam imala osjećaj da su stvari pod kontrolom i da su dovoljno na vrijeme posložene, a sad kako je već počeo travanj, čini mi se da bi mi još koji tjedan puno značio. Naravno uvijek u svakoj pripremi događaju se i stvari koje ne želiš, ili se netko razboli ili nešto ne štima pa se moraju nove i brze odluke stalno donositi, ali u tom kreativnom procesu izuzetno uživam. Odabrala sam tim snova. Koliko god sam se uplašila u početku jer nisam znala od kud se kreće kad se radi Arena – crta li se pozornica ili se prvo misli o glazbi... Uplašila sam se, jer nemam iskustvo tako velike dvorane. Ali sve se poslužilo! Kao Dorothy, imam svoj tim i po putu se skupljamo. Jači smo, veseliji i sve više uživamo.

Što publika može očekivati? Hoće li biti nekih posebnih gostiju, iznenađenja na pozornici? Hoće li i Vesna zaplesati?

Da, da, da, bit će vrlo cool plesnih situacija na sceni. Doista volim plesati, i baš sretna što prolazim kroz osmišljavanje ove avanture s Ivonom Eterović i Dorom Sarikayom i njezinim prekrasnim plesačicama. Bit će naravno i gosti, posebni gosti! Svatko od njih je nezamijenjivo poseban i, evo da otkrijem barem malo, obilježava jednu glazbenu epohu i jedan glazbeni stil.

Postoji li neka pjesma koju posebno volite izvoditi uživo jer vam nosi posebno značenje?

Sada kada sam ih ponovno promišljala i smještala ih na pozornicu Arene imam neke nove favorite. Volim plesne pjesme. Volim pjevati i plesati na pjesmu 'Srela sam anđela', volim i baladu koju rijetko pjevam, a to je 'Pjesma mi je sve'. Ima nekih pjesama koje manje volim, ali smo i njih upakirali da su kao bombončić.

Kada niste na sceni, kako izgleda vaš idealan dan? Kakva je Vesna kada se ne bavi glazbom?

Toga nema. Ne sjećam se da se to dogodilo. Obično se ne bavim glazbom samo onaj dan kada dođem s koncerta. Ako sam pjevala nekoliko večeri za redom onda se nametne taj dan ničega. To za mene znači da sam još uvijek na adrenalinu i nemam fokusa ni za film, ni za čitanje i onda kuham. Zadam si najkompliciranije jelo koje može biti, s dvanaest lonaca, pećnicom i kuham, kontepliram i uživam.

Imate li onda vremena za neki hobi ili nešto izvan glazbe što vas ispunjava?

Volim jako sport. Doista sam tužna kad se ne bavim sportom, kad ne bicikliram, kada se ne krećem ili ne radim nešto sa svojim tijelom. Tijelo je moj instrument i osim što ga tretiram tako, doista sam sretna kad se bavim sportom. Mislim da je to nekako dio mog života. Također, volim ići na koncerte. U Zagrebu nema puno onih koje ja volim i scene koje pratim, pa ako nisam u Berlinu, često odlazim u Ljubljanu. Nije mi problem otići ni u Rim, ni voziti daleko da bih čula nekoga koga cijenim i tko me inspirira.

I dok svi slušaju vašu glazbu, koga slušate vi?

Dosta sam slušala pop u zadnje vrijeme, a nisam ga slušala 20 godina. I sada, kako radim novi album samo sam ustvari slušala pop. Otkrila sam portorikanski reggaeton, vrlo intenzivna i bogata scena – od Rauw Alejandra, do Bad Bunnyja. Zatim Rosalia! Vrlo je uočljiva dominacija pop scene španjolskog govornog područja. No naravno, bez da vježbam jazz, slušam ga i bez sviranja s drugima, ne mogu uopće zamisliti svoje vrijeme. Tako da su saksofonist Steve Lacy, Carmen Mcrae i Monk moja audio Biblija.

Kada kažete da 20 godina niste slušali pop, tih 20 godina također niste izdali niti jednu pop pjesmu, a i dalje sve generacije slušaju vaše pjesme. Možemo onda reći da se može, kako ona floskula kaže 'živjeti na staroj slavi'?

Očito da, da. Dobro ste to rekli. I dalje je ovo što se zbiva oko mene i meni samoj neobjašnjivo. Da sam htjela ne bih si mogla ovakav scenarij osmisliti, jer sam doista prekrižila sa svojom prošlošću i prigrlila sam jedan potpuno drugačiji glazbeni izraz i način života. Izdala sam u međuvremenu pet ili šest jazz albuma, živjela jedan potpuno novi život, jedan život iznova. Jedino što si nisam dala je novo ime, iako sam i na to pomišljala. Htjela sam biti Veronika Pisarova ili već. I onda kada sam počela imati prve pop koncerte na poziv studenata ili nekih klubova, mislila sam da je to sad samo ovaj mjesec i da će proći poslije pandemije i da će proći sljedeće godine. Dakle nisam ni u snu pomišljala Arenu. Tako da je ovo apsolutno nešto ludo. I snimila sam jedan jingle za Bravo! Radio, 'znam da snovi mogu postati stvarnost, ali za mene je ovo stvarnost koja je postala san', i to doista tako je.

Gledajući unatrag, postoji li nešto što biste savjetovali mlađoj sebi na početku karijere?

Mlađoj sebi ne, baš ništa. Sve je bilo kako treba. Niti jednu odluku ne bih promijenila, niti jednog suradnika. Čak ni one s kojima se nisam slagala, i oni su trebali biti u mom životu. Možda da je bilo i više ružnijih stvari neke stvari bi se dogodile brže. Mislim da ono što čovjeka oživi i svaki put mu daje novu šansu da raste je loše iskustvo ili možda nepravda. Možda bih sada imala savjeta za nekog tko se bavi muzikom ili za nekoga ako me nešto pita u vezi života, ali za samu sebe ne, nemam.

A kada gledamo mladu hrvatsku glazbenu scenu, koga bi možda izdvojili od tih, mladih izvođača? Slušate li ih?

Zagreb ima nekoliko paralelnih scena. Ima scenu muzičara objedinjenih, jos za vrijeme pandemije, pod imenom 'generacija bez refrena'. Od Sare Renar do Dimitrije Dimitrijevića, do Grobenskog... Zatim, tu su moje kolege jazzeri poput Ivana Kapeca, Pavla Jovanovića, Caprija do Maka Murtića i čitave jedne scene oko njega. A što se tiče pop scene, interesantni su mi treperi naši. Miach je jedna pjevačica koja se vrlo elegantno formirala u nekoga tko zna što želi i ide prema tome vrlo hrabro. Ali na našoj, nazovimo je estradnoj sceni - nije se ništa promijenilo. Samo su nažalost neka vrlo utjecajna imena – legende, nestale. Poput Olivera, Massima, Akija.

Možemo reći da su skoro sve vaše pjesme romantične. Jeste li vi romantična osoba?

Jesam li romantična? Osjetljiva i emotivna jesam. Ali romantična? To je nekako intimno pitanje – čini mi se da smo svi romantični, naravno kad se sretne s romantikom i romantičnim. Svi volimo pažnju i trenutke koji su lijepi, gdje svijet stane i gdje se gledamo u oči i gdje slušamo jedni druge, gdje se primjćujemo. To može biti partnerska ljubav ili prijateljska ljubav ili romantika kolega koji dijele isti zanos.

Postoji li neka anegdota iz djetinjstva koja vas najbolje opisuje? Kakvi ste bili kao dijete – hiperaktivni ili mirni?

Anegdota ima puno, ali morala bih se sjetiti i prisjetiti ih se. No, jedna priča koja me i danas nekako definira jest moja priča sa satovima pjevanja. Imala sam četrnaest godina i htjela sam učiti pjevanje u Zagrebu s profesorom Mariom Gjurancem. Majka mi nije dozvoljavala da idem u Zagreb, jer je bio daleko. Poslijeratne godine su bile pa se putovalo šest sati okolnim mjestima do Zagreba i naravno, rekla je da ne može da sam premlada za takve odlaske sama, te da mi neće da ti novac za autobusnu kartu i da pjevanje može pričekati dok ne budem išla na fakultet. Meni se to činilo prekasno, jer sam shvatila što znači pjevati i što znači početi vježbati glas. S četrnaest godina se to već moglo, jer je glas bio formiran pa bih bježala u 5 ujutro na autobus, vraćala se navečer i onda tako svake subote, nemilosrdno. Na putu do Zagreba bih čitala knjižicu profesora tako da terorijski budem spremna za svaki sat. To mi je postalo kao neka mantra u vožnji do Zagreba, tako da bi rekla da sam ja jedan muzički misionar. Nije mi problem ići ni na kraj svijeta za glazbom.

Kako su onda vaši roditelji gledali na tu vašu ljubav prema glazbi?

Mogu reći da su oni to prepoznali, jer uvijek sam pjevala, ali nisam bila jedina curica koja je voljela pjevati. No ja sam se doista zatvarala u sobu i kada su mi kupili prve klavijature, nisam htjela ići niti na ručak pa mi je mama morala donositi pred vrata jelo. Po cijele dane bi svirala jer me to jako zanimalo, otkrivati zvukove. Oni su to znali i podržavali su me, vozili na probe, audicije... Vjerujem kao i mnogo drugih roditelja koji kada vide da dijete ima strast, to i podržavaju.

Postoji li neka obiteljska vrijednost ili savjet roditelja koji i dan danas nosite sa sobom?

Mama mi je uvijek govorila: 'Budi samo normalna', što je poprilično apstraktno i ambivalentno. Jer što znači biti normalna? Prirodna, ne pretvarati se? A biti prirodna nekad može biti i opasno. (smijeh)

Kako se nosite s kritikama, bilo privatnim ili profesionalnim?

S privatnim malo teže. No volim čuti kritiku, dapače. Ali od ljudi koje ne poznajem ili do kojih mi nije stalo, njih ne čujem, zabavne su.

Postoji li neki guilty pleasure u kojem uživate, bilo u hrani, glazbi ili filmovima?

Čokolada, štrukli, vinil ploče, sve što se tiče zvuka i dobrog HI Fi-a, koncerti...svaki dan bih sve od ovog što sam navela.