Željko Pervan ekskluzivno za Story: 'Nema lijeka za bolest moje supruge, trpi bolove 24 sata na dan'

Posljednjih 25 godina nasmijavao je cijelu regiju, a onda netragom nestao zbog operacije srca koje se umorilo. Najpoznatijem hrvatskom komičaru, 62-godišnjem Željku Pervanu osmijeh s lica izbrisala je kronična bolest supruge Darije s kojom je u 35-godišnjem braku dobio četiri kćeri - Ines, Doriju, Miju i Pavlu. No nadu u bolje sutra pronalaze u čvrstoj vjeri i molitvi, kao i u petero unučadi koja obožavaju djeda Željka. U emotivnom intervjuu za Story ogolio je dušu i govorio o obitelji u kojoj je blažen među ženama, novoj predstavi kojom se vraća na scenu, pokojnoj sestri te mučnoj borbi voljene supruge koja više od 10 godina trpi nesnosne bolove.

Što je dovelo do zdravstvenih komplikacija, kako ste danas?

Bila je to urođena srčana mana koju su mi otkrili kada sam imao 16 godina. Radilo je dok je radilo, a onda se jadno srce umorilo. Liječnici su mi ugradili novu lijevu pretklijetku izraelsko-američke proizvodnje i imam serijski broj 1665, kao OIB. Danas sam dobro, nema tu što - ili radi ili ne radi, a prije sam se utapao u noći. Recimo, u 2 sata ujutro se utapam. Srce pumpa vodu u pluća, baš gadno, a onda sjednem i to prođe jer se voda spusti dolje. Bilo je gadno i odvratno.

Jeste li prije operacije strahovali za svoj život?

Da, umirao sam od straha. Šalim se. I u bolnici su mi rekli da dugo nisu vidjeli osobu koja nije ništa osjećala, nikakav strah. A kad sam vidio kako u operacijskoj sali imaju lijepu rasvjetu, rekao sam im da ništa ne bacaju jer je to idealna hladna rasvjeta za studio.

Bili ste hrabri?

Ne hrabar, nego ravnodušan. Što bude, bit će. Znam da ima dalje i ne bojim se.

Uskoro se vraćate na scenu novim stand-upom, što pripremate vjernoj publici?

S obzirom na to da sam se izvrnuo naopačke i živim prema unutra, shvatio sam puno točaka u svom životu. Od rođenja do danas, blizu smrti, puno se toga dogodilo. Shvatio sam da život uopće nije kratak kada živiš dan po dan. Nikad kraja! Jedino ti pamćenje govori da je kratko, ali nije kratko, pokušajte nabrojati sve svoje dane. Da pamtimo sve dane, svatko bi s 35 godina rekao da je dosta. Mozak, na sreću, odvozi višak sjećanja, kao što utorkom i četvrtkom odvoze smeće. Predstava će govoriti upravo o tome - od rođenja do danas je mijena velika. I to ne u mozgu, nego u trupu, u odnosu prema van, prema unutra, prema svemu. Čovjek se jako mijenja, ali je isti. To je paradoks i o tome će govoriti predstava.

Gdje ćemo je moći gledati?

U Hrvatskoj, Sloveniji..., svugdje na našem govornom području.

Jeste li se zasitili scene?

Ne, moraš imati takav mentalni sklop. Da mi je teško ili da osjećam teret, ne bih bio za to. Teško je ljudima koji ovo rade, a nisu za to. Meni je to normalno, jednostavno tako živim. To je već 25 godina ovog posla i ne osjećam zasićenje jer mi je svaka predstava malo drugačija. Uvijek se mijenja 10 do 20 posto sadržaja. Amerikanac s kojim sam nastupao rekao mi je da najveći američki stand-up komičari imaju predstave od sat i pol. Nema tu praznog hoda, moraš se fokusirati na ono što je poznato. Ne možeš se zezati o Descartesu. Tko će to shvatiti? Pet ljudi u publici. Zato su teme svuda iste, kod svih u svijetu. Muško-ženski odnosi, muško-muški, žensko-ženski... Nitko ne govori o problemima linearnog akceleratora, recimo. Koga bi to zanimalo?

Godinama ste nasmijavali cijelu Hrvatsku, a tko vas nasmijava u teškim trenucima?

Nikad mi nije bila intencija nekoga nasmijavati, samo sam govorio istinu. Poslije su se puštale snimke mojih nastupa u kojima sam pogodio puno toga što se tek poslije dogodilo. Kužiš procese i znaš kamo vode. Shvatio sam da sam ustvari lijen. Drugi su primijetili moj talent, duhovitost, i toga sam se držao jer sam lijen. Nemam postignuće nego atrakciju. Nisam završio fiziku na Yaleu, nego laprdam i zarađujem na tome. Zašto bih se trudio raditi nešto drugo?

Hoće li se vaša kultna 'Večernja škola' ikada vratiti na male ekrane?

Hoće, uskoro. Bez papira ne mogu ništa otkriti, ali sve ide ka tomu jer duhovitost ne prestaje. Ne možete prestati biti duhoviti 30. kolovoza u 54. godini, kao ni odjednom postati duhoviti. Rodiš se takav, nema za to škole i traje vječno. Vjerojatno će moje zadnje riječi biti: 'Znate ono, idu dvojica...' Realan život je dosadan, to je moje problem. Zanimljiv je onaj paralelni svijet jer mi nije dovoljan jedan. Recimo, znaš točno radnju romana 'Idiot' od Dostojevskog, a onda napraviš pomak. Napraviš paralelnog 'Idiota' koji je duhovit. Da bi radio duhovite stvari, moraš imati dva svijeta u glavi. Zamislite da iziđem na pozornicu i kažem: 'Znate, od jučer je mrkva skuplja 2 posto...' To svi znaju, poznata realnost je dosadna, zato ljudi vole krajnosti. U krajnostima uživaš, ne u sredini, ali u tomu treba uživati s mjerom. Nasmijava me 'Monty Python', zatim 'Mućke', poneka epizoda 'Seinfelda' i 'Bez oduševljenja, molim'.

Sa samozatajnom suprugom veterinarkom Darijom u braku ste više od 35 godina. S obzirom na to da se ona nikada nije medijski eksponirala, kako se nosila s vašom slavom?

Nikada se to nije odražavalo na njezin život. Čim bih se maknuo od kamera ili s pozornice, bio bih kao da radim u pošti. Dobro se šalimo i privatno, i ona je duhovita.

Koja je vaša tajna dugogodišnjeg i skladnog braka?

Tajna je biti potlačen i pristati na supremaciju žene u braku. Ostavljaš joj da odlučuje o nevažnim stvarima, a da ona to ne zna. Primjerice, o boji zavjesa, podnom kamenu, dezenu bazena... Tada je ona sretna i ne davi te.

Je li istina da vam je supruga bolesna, kako se nosite s tim?

Da, nije najbolje. Ima multipla sklerozu i ostao joj je još samo jedan lijek. To su nekakve tablete, ali nema lijeka za tu bolest. Trpi bolove 24 sata na dan i to mi je teško gledati. Ne znam kako ću to izdržati. Ona jedva izdržava, a i ja jer biće koje voliš ubija bolest. Točnije ne ubija nego joj ne da živjeti. To je najgore, ali što možemo. Već se godinama molimo svaku večer. Nadu pronalazimo u vjeri. Već se 20 godina molim za nju, nekad mi je uspjelo, nekad nije. Nekad je odgovor 'ne', a nekad se iznenadimo i ne možemo vjerovati kada nam molitva uspije. Ali nadamo se, nada je jako važna.

Jeste li odgojeni u vjeri ili ste je spoznali tijekom života?

U djetinjstvu je to bila klasika, nabrzinu 'Anđele čuvaru mili' i bog. Ništa ne znači moliti se ili ići na misu ako je srce prljavo. Možeš na koljenima ići do Međugorja i natrag, ali ako si pokvaren, to ne znači ništa. Spoznao sam vjeru kasnije. Uvijek su mi bila draža pitanja od odgovora. To je užasno važno jer su za razvoj pitanja puno važnija od odgovora. Odgovori te zaustave u daljnjem propitivanju, ali pitanja ne. Baš zato i postoje dogme i pitanja na koja nema odgovora. Recimo, nevina patnja. To je najteže pitanje za bilo kojeg vjernika. Zašto nevini pate? Jedan ateist iz Engleske kaže: 'Ako neki dječak iz Afrike leži na suncu i treba umrijeti, Bog bi spasio to dijete da samo spusti malo kiše. Ako neće, onda je monstrum, a ako ne može, onda nije Bog.' Vidiš kako je to gadno. Pitanje nevine patnje najteže je u vjeri. I moraš prihvatiti da postoje pitanja na koja nema odgovora, ali to ne znači da jednom nećeš spoznati ako sada ne znaš i zato moramo imati povjerenja. Imao sam dva čudna sna, s 14 i 18 godina. Potpuno abnormalno, isti sni. Izlazim iz nekog bunara, krasan je sunčani dan i trčim među ljude sav sretan i govorim im: 'Ljudi, ima Boga, ima Boga!' Dvaput sam to sanjao, potpuno isti san u razmaku od četiri godine. I onda sam s pomoću svih tih pitanja i događaja 28. lipnja 1998., kada mi se dogodilo nešto nadnaravno, dobio potvrdu o svemu. Godinu dana prije toga čitao sam Novi zavjet, toliko da se sav raspao. Naučio sam sve napamet. Darija mi je tada rekla: 'Daj više upiši teologiju, što si dosadan!' To je bila priprema, inače bih skrenuo da nisam bio pripremljen. Svijet te cijelo vrijeme demantira i uvjerava da nema Boga, kao ova priča o dječaku iz Afrike. No to je samo gledanje u isječku, to dijete i dalje živi. To je gledanje u vremenskom isječku, kao da sada pomislim da je to - to, da više nikada neću doći doma, da ću zauvijek ovdje sjediti i gledati u vas. Ali on je alfa i omega, smrt ne postoji, to je samo prijelaz. Lako je meni govoriti koji to znam i vjerujem, koji sam vidio i osjetio svašta. Teško je onomu koji je non-stop šiban. Vjera je uzlazno-silazna, nema tu konstante, inače nisi normalan. Puna je kušnji, a druga strana te samo čeka.

Molite li se sa suprugom ili to činite u samoći?

Molim se sa suprugom. Svaku večer zajedno se molimo, ali nekad bih se znao i naljutiti na Boga pa se ne bih molio nekoliko dana. Cijelo se vrijeme isto nadam i onda - razočarenje. Zamislite izdržati toliko dugo, za to moraš biti nevjerojatan karakter. Onda se ponovno molim, svaku večer palim svijeću pokraj kipa uskrslog Krista. Naša borba traje već 10 godina. Svaku se večer isto nadati... U nekom bi trenutku svatko pokleknuo. Naljutim se na Boga, obratim mu se kao vama sada, ali nikad nisam izišao iz odnosa s njim. Nikada nisam pomislio da ga nema, ali Njegov je odgovor ponekad bio 'ne'.

Kako kao vjernik gledate na smrt? Imali ste i sestru koja je prerano preminula.

Moja sestra preminula od karcinoma u 42. godini, sa želuca je bolest prešla na kosti. To je bilo toliko bolno... Bila mi je jedina sestra i vidio sam je na Rebru zadnji put. Bila je puna morfija, ali je stalno mislila da je izdala moju djecu. Nije imala svoju djecu, ali je voljela moju i mislila je da je izdajica. Rekao sam joj da ide, da ću se ja brinuti o njima. 'Odi ti, srce, samo ti odi', rekao sam joj. I u tom trenutku je umrla, nisam ni suzu pustio. Puno je vjernika koji govore o vjeri, ali treba uistinu vjerovati. Riječi otrcaju, ruiniraju bit. Treba pročitati poslanicu Svetog Pavla kada se obraća Korinćanima, po njemu je moja najmlađa kći Pavla dobila ime. Strahovali smo za njezin život još u majčinoj utrobi jer je Darija bila bolesna, pila je puno lijekova pa smo se prestrašili. Bilo je gadno, ali ništa od toga, rođena je zdrava i sve je bilo u redu.

Imate četiri kćeri - Ines, Doriju, Miju i Pavlu. Jesu li očevi uistinu popustljiviji prema djevojčicama?

Nema popustljivosti, kod mene nije bilo. Sve četiri su odrasle i nikad nisam čuo: 'Ne', 'Ne da mi se', 'Ne mogu...' Jesu li one uistinu tako dobre, a vjerujem da jesu, ili nisu smjele biti drugačije, ne znam. Obožavam ih, sve imaju, sve sam im dao, toliko sam ih u životu izljubio da je jedna plakala i gledala u ogledalu jesam li joj odgrizao nos. To je ova najmlađa, Pavla. Pojeo bih ih koliko ih volim. Iako mene nitko nikada nije zagrlio kao dijete, od rođenja do odlaska od kuće nisam dobio nijedan zagrljaj. Ništa. Možda je takav odnos prema djeci tada bio normalan.

Koja je kći vama najsličnija, je li ijedna od njih ikada pokazivala zanimanje za život pod svjetlima reflektora?

Ne, nikad. Jedna je 3D dizajnerica, druga je web dizajnerica, treća je u medicini, a četvrta je pedagoginja. Mia je najsličnija meni, ova je medicinarka, ima isti karakter kao ja.

Jesu li ikada doživjele neugodnost zato što su kćeri Željka Pervana?

Cijelo vrijeme, još u osnovnoj školi doživljavale su bullying. Mia i Dorija su patile. Djeca su bila lijepo odgojena, jedna je išla u školu u trapericama i majici. To je nama bilo normalno, ali ovi sa sela koji su prodali krave, konje i posjed i došli u Zagreb, bili su cijelo vrijeme odjeveni kao za Prvu svetu pričest. Po tome vidiš seoski štih. Ta djeca su je maltretirala jer je previše jednostavno odjevena za školu. Nisam mogao vjerovati. Kao u 'Gospodaru muha', svatko treba pročitati tu knjigu. Djeca su okrutna jer nemaju razvijenu savjest, ne shvaćaju što rade. To je primitivizam donesen iz kuće, ali ona nije dala na sebe. Stala je ispred cijelog razreda i izborila se.

Imate petero unučadi i još dvoje na putu. Uživate li u ulozi djeda i imate li neke rituale sa svakim od njih?

Uživam s njima. S Danijelom, koji je jedini dječak i ima tri godine, lovim vuka. On i ja smo policajci, ja nacrtam vuka i kaznu od 300 eura i onda ga on traži po kući i lovi mikserom. Hana brblja kao da ima 30 godina, a ima tri godine. Nju zanima samo što sam joj kupio pa se uvijek igramo toga. Volim se igrati s njima jer su potpuno čisti i sveti. Blizina svetosti i tebe očisti. Imamo i malenu Magdalenu, to je Danijelova seka koja ima boju očiju kao glumica Liz Taylor. Ima ljubičaste oči, nevjerojatno je kako dijete izgleda. To su djeca moje kćeri Mije koja mi je slična. Najstarija je Sara, a imam i Lotu koja je malo mlađa od Sare. Ma ima ih, nedavno je jednoj bio rođendan, škvadre je bilo kao na utakmici Dinamo - Cibalia.

Cijeli život ste blaženi među ženama, igra li se djed Željko s unučicama tako da lutkama lakirate nokte i pravite frizure?

Da, da, obavezno. S lutkama sam se igrao još s najmlađom kćeri. Imala je 100 lutaka i odjeću za njih, ali ta ju je igra zanimala samo ako ja gledam što ona radi i bio zadivljen. Pravila bi se važna pa ih je odijevala, a meni je to bilo dosadno pa sam im počeo mijenjati glave. Veća glava na manju lutku i obrnuto. Ta najmlađa kći je indigo dijete. Prepadneš se njezine inteligencije. Sjećam se da je sisala prst, bila je jako mala, ali je voljela gledati dokumentarce umjesto crtića. Onda bi izvadila prstić i upitala me: 'Znaš li zašto su mesožderi pametniji od biljoždera? Zato što mesožderi moraju postavljati zamke, moraju se skrivati, loviti, a ovi samo pasu i ne moraju biti pametni.' To je zaključak vrijedan doktorata, a nemaš je što vidjeti. Znao sam ih u dušu, znao sam se s njima igrati, kao i sada s unucima. Pavli sam prepričavao Dostojevskog za laku noć, njoj je to bilo zabavno, a imala je samo 10 godina. Nisam znao da postojim do 28. godine.

Kako ste uspjeli od njih stvoriti samopouzdane i uspješne žene?

Razgovorima koji su trajali satima. Cijelo smo vrijeme bili prijatelji. Satima sam o svemu i svačemu razgovarao s njima i uspio sam. Fenomenalne su, to mi je najveći uspjeh u životu.