Proslavljeni hrvatski tenisač Ivan Ljubičić slavi 46. rođendan. Ljubičić je počeo igrati na ATP turnirima 1995. godine, najbolji ranking karijere mu je bilo 3. mjesto u svibnju 2006. godine, a nikad nije osvojio Grand Slam.
Kao dio reprezentacije 2005. godine osvojio je prvi hrvatski Davis Cup, s Marijom Ančićem, Goranom Ivaniševićem, Ivom Karlovićem i izbornikom Nikolom Pilićem. Nakon uspješne karijere, Ivan se 2013. godine odlučio povući iz profesionalnog tenisa. Sve te godina najveća podrška bila mu je supruga Aida Ljubičić.
Par se upoznao u Osnovnoj školi Fran Franjković u Rijeci, nakon što je Ivanova obitelj napustila ratom pogođenu Banja Luku 1992. godine. Bila je to ljubav na prvi pogled, a izdržali su sva iskušenja.
Ivan je već s 14 godina prihvatio poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba 'Le Pleiadi' u Montcalieriju pored Torina, i tamo je proveo tri godine za koje je kasnije rekao da su bile ključne za njegovo odrastanje kao čovjeka i igrača.
Tako su nekoliko godina održavali vezu na daljinu, prvo zbog Ivanovih treninga i turnira, a kasnije i zbog Aidinih obaveza tijekom studija prava.
Nakon dugogodišnje veze, Ivan i Aida su se vjenčali 8. studenog 2004. godine.
Prvo dijete, sina Leonarda, dobili su 5. studenog 2008., a proslavljeni tenisač bio je podrška supruzi tijekom poroda.
'Želio sam prisustvovati porođaju, a samo očevi koji su prošli to iskustvo znaju kako sam se osjećao kad sam ugledao to maleno biće, začuo njegov plač. Ni dva sata poslije, ušuškanog i opranog donijeli su ga u apartman, gdje je Aida ležala. A kad sam ga primio u ruke, bila je to erupcija emocija, sreće koju je teško opisati. Odmah smo komentirali od koga je što naslijedio, uočio sam da je čelo moje, posebno kad se namršti, a oči i usnice mamine', prisjetio se Ljubičić za Story.
Tenisač i supruga su 2011. godine dobili i kćer Zaru, također u studenom, za koji je Ljubičić rekao da je slučajno 'njihov mjesec'.
'Zara je jako dražesna beba. Dobro spava, jede i ne znam kad je posljednji put zaplakala. Katkad je uspavam u kolicima, a ako treba, promijenim joj i pelene. Ali Zara je još jako malena i zato trenutačno više treba mamu nego mene. Tako da više vremena provodim s Leom koji je jako živ i stalno traži akciju. Ne mogu reći da sam jedan od onih očeva koji više preferiraju sina ili kćer. Podjednako ih volim. Djeca su djeca', otkrio nam je svojevremeno Ivan kojemu je najvažnije bilo njegova djeca imaju lijepo djetinjstvo, s obzirom na to da je njegovo prekinuo rat.
'Rođen sam u Banjoj Luci i sjećam se da su nam u školi od prvog dana govorili 'ovo je Srbin, ovo je Hrvat'. Dvadeset i više godina sanjao sam o domu, osjećao se kao da mi je djetinjstvo ukradeno. Sjećam se osjećaja usamljenosti, da se nikom nisam mogao obratiti. Mislim da sam u tenisu došao tamo gdje jesam zahvaljujući teškoćama koje sam doživio', ispričao je.
Njegova obitelj je odlučila napustiti Banja Luku kad je počeo rat, no Ivanov otac Marko morao je ostati. On se s majkom i bratom ukrcao u autobus koji je prevozio samo žene i djecu, te su preko Beograda, Mađarske i Slovenije došli do Ljubljane, a potom do Rijeke i Opatije, u smještaj za prognanike. Tenis mu tada nije bio prioritet, igrao ga je samo povremeno.
Nakon šest teških mjeseci razdvojenosti, za kojih su samo nekoliko puta uspjeli čuti vijesti o ocu, obitelj se u studenom 1992. konačno našla na okupu, i počeli su novi život u Rijeci.
· Reagiraj
