Savršena je ovo godina za Arianu i Miju Matića. Vatrogasac, kojeg smo upoznali u drugoj sezoni RTL-ova showa 'Gospodin Savršeni', i flautistica svjetskoga glasa s nestrpljenjem čekaju rođenje svoga mališana. Sin, kojem još nisu odabrali ime, dolazi u lipnju, a budući tata otkriva nam kako protječe trudnoća te koliko uživa u ovom razdoblju koji ga je dodatno zbližio s voljenom suprugom.
Kakve se emocije bude u vama kada pomislite na očinstvo?
Nikada nisam zamišljao da ću postati otac. U mladosti mi je fokus bio na pronalasku prave ljubavi, one koju ne želim propustiti. Danas, u tridesetima, život mi se potpuno promijenio u odnosu na dvadesete. Tada sam živio sam, vodile su me ambicije, a sada uživam u ljubavi koju sam toliko priželjkivao. Vidim kako sve više težim miru i harmoniji. Želim zaštiti svoju obitelj i uživati u što više zajedničkih trenutaka. Osjećaji su pomiješani, od uzbuđenja, sreće i ljubavi do pozitivne treme i iščekivanja. Kažu da tek kada doneseš dijete kući iz bolnice potpuno osjetiš veličinu tog trenutka. Znam koliko je ovo jedinstveno i neponovljivo iskustvo i sretan sam što ću ga imati priliku doživjeti.
Kako protječe Arianina trudnoća?
Sve se odvija kako treba. Prije samo nekoliko mjeseci beba je bila duga 1,34 cm, a na pregledu u 23. tjednu samo je stopalo bilo dugo 4,44 cm. S uzbuđenjem pratimo kako raste i razvija se. Zakoračili smo u 25. tjedan.
Jeste li se vi i supruga dodatno zbližili u ovom lijepom razdoblju?
Naravno, ovo nas je razdoblje još više zbližio. Takva iskustva ostavljaju neizbrisiv trag i vežu vas za cijeli život. Dobro se sjećam trenutka kada smo doznali za trudnoću, onog vala radosti koji nas je preplavio. U prva tri mjeseca sa strane sam promatrao što sve proživljava moja Ari. Inače puna energije, uvijek u pokretu i s tisuću priča, odjednom se brže umarala, dulje i više spavala. To me razdoblje podsjetio koliko su žene nježna, a istodobno nevjerojatno snažna bića. Gledajući kako ona, moja ljubav, u sebi stvara novi život, u meni su se prirodno probudili zaštitnički instinkt i duboka zahvalnost. Muškarci nikada neće moći osjetiti to ispunjenje, taj trenutak kada u sebi nosiš i oblikuješ novo biće. U životu sam ostvario sve svoje dječačke snove - samostalnost, sportske uspjehe, neke titule, priznanja, pažnju suprotnog spola, pa i razne profesionalne projekte, ali ništa se ne može usporediti sa sviješću da na svijet dolazi novo, jedinstveno biće, plod naše ljubavi.
Sin dolazi u lipnju, kako se pripremate za novu, roditeljsku ulogu?
Iskreno, osjećam da se čovjek za očinstvo priprema cijeli život, svjesno ili nesvjesno, stječući iskustva i svladavajući lekcije. Barem je tako u mom slučaju. Puno toga mogu zahvaliti svojim roditeljima i prijateljima koji već imaju djecu. Oni su me, i prije nego što sam upoznao Ari, uključivali u svoj život, a njihova podrška i iskustva ohrabrivali su me na tom putu, zajedno s vrijednostima koje su mi prenijeli moji roditelji. Sve mi to pomaže da zakoračim u očinstvo s osjećajem sigurnosti jer je to prirodan slijed rasta i razvoja kroz ljubav. Vjerujem u ljubav i u to da ona pobjeđuje sve strahove, od egzistencije, smrti, kriza identiteta i svih razloga koje ljudi navode kao izvore nesigurnosti ili gubitka smisla u djeci i obitelji. Zato na očinstvo ne gledam kao na ulogu koju treba odigrati, nego kao na svijet koji želim stvoriti za svog sina. Ljudi kojima smo okruženi, prijatelji i obitelj imali su veliku ulogu u mom životu i jedva čekam da ih i on upozna, da osjeti od koga dolazi i tko je. Jer ništa nije slučajno. On je plod ljubavi i tata se borio dok nije pronašao njegovu mamu.
Razgovarate li s obitelji i prijateljima koji već imaju djecu, čitate li literaturu o trudnoći i roditeljstvu, pratite forume...?
Ariana je pravi štreberko, i to na najslađi mogući način. Volim je zafrkavati jer smo toliko različiti, a opet duboko slični. Ponekad se čini kao da smo ispali iz američke romantične komedije. Ona je umjetnica, vrhunska glazbenica, odlikašica, nagrađivana studentica, tehnološki potkovana i uvijek voli biti pripremljena. Tako i sada pa sve istražuje, čita, sluša i unaprijed se informira o trudnoći, a onda mene kratko izvijesti o onom što je tog dana naučila. S druge strane, ja sam sportaš koji je školske obaveze rješavao zato što je morao i nikad nisam previše mario za učenje iz knjiga. Spontaniji sam, snalazim se u situacijama i svoje nedostatke mogu nadoknaditi radom. Ali to je ljepota naše dinamike - ne moramo oboje biti isti, a zajedno se savršeno nadopunjujemo.
Je li dosad bilo trenutaka u trudnoći koji su vas iznenadili?
Imali smo jedno krvarenje u devetom tjednu, kasno u noći, i to nas je malo uzdrmalo. Nismo puno razmišljali, odmah smo krenuli u bolnicu u Sisku. Sestre i doktorice bile su iznimno ljubazne, smirile nas i brzo obavile sve pretrage. Na sreću, s bebom je sve bilo u redu. Ari je dobila terapiju i nakon toga je sve prošlo kako treba.
Kako najviše pomažete supruzi da joj je trudnoća što lakša i bezbrižnija?
Super smo tim. Poslovi u kući nikad mi nisu bili strani jer sam se rano osamostalio i uvijek vodio brigu o sebi i svom prostoru. Recimo, Ari kuha jer to odlično radi, a ja usisavam, perem prozore, podove i posuđe. Ako ona prebriše prašinu, ja objesim rublje iz perilice. Sve radimo zajedno, bez podjele na muške i ženske poslove. Ali najvažnije mi je da se ne osjeća sama u trudnoći. Uključen sam u sve što proživljava, ne želim da se boji ili osjeća da je na bilo koji način prepuštena sama sebi. Svi su u pripravnosti, spremni pomoći i nitko to ne shvaća olako. Ona zna da smo tu za nju.
Hoćete li biti na porođaju?
Hoću. Upravo smo odradili prvo predavanje o porođaju kod doktorice i moram priznati da mi je bilo zanimljivo čuti neke stvari iz prve ruke. Recimo, jedna od ključnih smjernica je da se ne ide u bolnicu dok trudovi ne budu u obrascu 5-1-1 - svakih 5 minuta, u trajanju od 1 minute i tako sat vremena pravilno. Druga stvar koja mi je ostala u glavi opaska je naše doktorice, iskusne ginekologinje koja je radila i u Zagrebu i u Sisku, a usto je i majka dvoje djece. Pričala je o generacijskim razlikama, kako je, primjerice, njezina baka radila na polju, majka u tvornici, a ona, obrazovana i s vozačkom dozvolom, živi u komfornijem vremenu. No jedno se nije promijenilo - porođaj je ostao isti kao kod prvog čovjeka. Bol je ista i baš u tom trenutku ne rađa se samo dijete, nego i majka. Svaka žena tada na svoj način spozna sebe. I još jedan zanimljiv detalj: nakon porođaja ženini hormoni su kao kod 1000 žena u PMS-u. Rekla je i nešto što mi se urezalo u sjećanje: ako par nije blizak prije trudnoće, stvaranje djeteta u nadi da će ih zbližiti obično ne ispadne dobro.
Jeste li odabrali ime sinu? Naginjete li nekom obiteljskom ili potpuno novom?
Bit će novo, ali još ne znamo ime.
Što je s uređenjem sobice? Hoće li biti u plavim nijansama ili ćete se poigrati bojama i uređenjem?
Upravo razgledamo i prikupljamo sve potrebno. Organiziramo raspored, proučavamo gdje bismo i kako sve smjestili. Mislim da bojenja zidova još neće biti, još smo u praktičnoj fazi.
Koliko su vaši roditelji uzbuđeni što će postati djedovi i bake? Jesu li već najavili kako će razmaziti unuka?
Naši su roditelji bili iznimno emotivni i sretni kada su doznali da će postati baka i djed. Drago mi je što imam zabilježene te trenutke, jedne od najljepših u životu koje sam s njima podijelio. Prije nego što sam upoznao Ari, šokirao sam ih izjavom da je moj najveći strah - ljubav. Rekao sam im da sve što mogu zamisliti, mogu i ostvariti, ali da se jedino bojim ljubavi i da je zato neću propustiti. Na trećoj godini odlučio sam napustiti fakultet, što ih je iznenadilo. Želio sam im pokazati što nosim u sebi i kako doživljavam svijet oko sebe. Ari je nešto najljepše što je ušlo u naš život pa svi s puno ljubavi i radosti iščekujemo i dolazak našeg sina. Oboje volimo svoje roditelje i nastojimo s njima podijeliti sve najvažnije trenutke, od zaruka, saznanja da je trudna do otkrivanja spola. To su trenuci čistog veselja i sreće. S obzirom na to da Ariana ima dvije sestre, a sestra njezine mame ima dvije djevojčice, ovo će biti prvi dečko u obitelji s njihove strane. Jedva čekam da naš sin upozna sve te divne ljude.
Sport je obilježio vaš život, glazba Arianin. Imate li preference čime biste željeli da se bavi vaš sin?
Želim samo da dođe na svijet živ i zdrav, ostalo ćemo otkrivati zajedno. Vjerujem da će s vremenom pokazati što ga zanima i koje talente nosi, a na nama je da ga podržimo i omogućimo mu da istražuje, uči i razvija se u onom što voli.
Prošle godine preselili ste se u Sisak, jeste li se naviknuli na tamošnji život? U čemu posebno uživate?
Navikli smo se i lijepo nam je. Preseljenje nam je financijski olakšalo život, što nam posebno znači sada kada dolazi beba. Grade se i proširuju novi vrtići. Uživamo u šetnjama, a sve nam je nadohvat ruke - nogometni teren s atletskom stazom, škole, bazen, dvorane, parkovi za vježbanje i dječja igrališta. Zanimljivo je kako se sve posložilo. Nikad ne bih rekao da će moje dijete imati sličan početak kao ja u kvartu u kojem sam odrastao, ali život ponekad ispiše i lijepe priče.
Koliko će vam u manjem gradu biti lakše, ljepše odgajati mališana?
Lakše je jer se svi poznajemo, a puno prijatelja iz moje generacije sada ima djecu slične dobi. U manjoj sredini lakše je pratiti što se događa, veći je osjećaj zajedništva, a okruženje je sigurnije iako živimo u vremenu brzih promjena i tehnologije. Sviđa nam se taj ritam života, nekako je prirodniji i topliji za odrastanje.
