'On je prisutan cijelo vrijeme': Husein Hasanefendić Hus za Story o Akiju Rahimovskom, obitelji i Parnom Valjku

Godina je velikog slavlja za Parni Valjak. Jedan od najuspješnijih domaćih bendova 50. rođendan slavi slavljeničkom turnejom koja je potkraj veljače počela u Splitu, a završava 29. studenoga u zagrebačkoj Areni. O tih pet desetljeća na sceni razgovarali smo s osnivačem benda, glazbenikom i hitmejkerom Huseinom Hasanefendićem Husom. Osjeća li danas jednaku strast prema sviranju i glazbi kao i na početku, koliko je za uspjeh važna sreća te kako je bilo krenuti ponovno nakon smrti prijatelja i kolege Akija Rahimovskog, govori gitarist, skladatelj i producent.

Bili ste u bendovima Ab Ovo, Grupa 220, onda je došao Parni Valjak. Je li se desio neki trenutak u kojem ste znali da je to - to, da će trajati?

Nismo imali pojma. Aki i ja smo u jednom trenutku odlučili pokrenuti bend koji će se profesionalno baviti glazbom. Živjeli smo zaštićeno, imali smo gdje biti, ali Aki je kao stranac došao u Zagreb krenuti od nule. Jednostavno smo morali promijeniti pristup i profesionalizirati se. Dotad smo svirali u Grupi 220 zato što nam je to bilo zabavno, pa nemaš novca i odsviraš neku gažu. Morao nam je to postati profesionalni posao, ne samo da bi Aki mogao od toga živjeti, nego da se možemo glazbi posvetiti na najbolji način. U početku nismo imali velike planove ili vizije. Htjeli smo svirati i to nam je bilo super. Imali smo vrlo energične nastupe i na pameti nam je bilo samo što više svirki. Postupno se naša priča uobličila u nešto suvislo i postali smo svjesni da ostavljamo trag svakom novom pjesmom.

Je li danas isti osjećaj kada svirate kao i na početku?

Jednako mi je veselje. Zapravo, već godinama imamo znatno bolju logistiku koja nas prati pa si možemo priuštiti komfor koji prije nismo mogli. Prije smo sami teglili pojačala i putovali u kombiju s opremom. Ništa nam nije bilo teško jer smo voljeli to što radimo i željeli smo uspjeti. U odnosu na početak, puno je komfornije, ali jednak je entuzijazam koji osjećamo prema glazbi i svirci.

Koliki je faktoru u svemu bila sreća?

Dosta važan faktor. Stalno je spominjem i na neki način idem protiv sebe. Tijekom služenja vojnog roka kontemplirao sam i zaključio da trebam prestati razmišljati što bi se ljudima moglo svidjeti i ponuditi im svoju emociju, stav. Ali možeš raditi najiskrenije na svijetu a da estetika koju nudiš ne odjekne daleko. Ne znači da je loša, ali manje je ljudi kojima se sviđa. Tu onda dolazi sreća, odnosno da se neke moje pjesme koje se meni sviđaju, svide i mnogim drugim ljudima. Naravno da je Aki kao interpretator tih pjesama pridonio njihovom uspjehu, a sreća je bila upravo to što smo ga vidjeli na Boom festivalu i što je došao u bend.

Jednom ste rekli da danas ne biste bend nazvali Parni Valjak?

Vjerojatno mi to ne bi ni palo na pamet. I to je splet okolnosti, u Grupi 220 napisao sam pjesmu ‘Ja sam parni valjak’, ali kako smo se razišli, nikada nije došla na red da je sviramo. To je bila prva autorska pjesma koju smo snimili kao novi bend pa smo rekli: “Idemo se zvati Parni valjak!” Bili su već na sceni Buldožeri i Teška industrija pa ime Parni valjak u to vrijeme nije bilo neobično. Sada čudno zvuči i vjerojatno se klinci pitaju što je to parni valjak.

Obljetnicu prati i velika turneja. Nosi li ona posebnu tremu, emocije jer ipak je riječ o respektabilnom okruglom broju?

Podvojeni su mi osjećaji. S jedne strane 50 godina nije mala stvar i treba to obilježiti, ali s druge nije mi napeto stavljati preveliki naglasak na to da trajemo 50 godina. Toliko se toga dogodilo, imamo biografiju bez presedana i nakon 46 godina ostali smo bez frontmena koji je bio apsolutno najjači na ovim prostorima. Obilježio nas je i glasom i vizualno. Što slavimo? Koji dio? Tu su mi podvojeni osjećaji. U ovom novom poglavlju Igor je sazrio u izvrsnog frontmena i sada me jako vesele reakcije publike. U Splitu je bio prvi veliki koncert u sklopu ove turneje i vidjelo se da su ga prihvatili. Kada smo prije dvije godine odlučili nastaviti, ključno je bilo pitanje: “Je li Valjak bez Akija isti bend?” Zlatko Gall je u recenziji splitskog koncerta lijepo napisao: “Nije isti, ali je dobar.” Ljudima je ovo naše novo poglavlje još nepoznanica i toga smo svi u bendu svjesni, ali oni koji dođu na koncert, shvate da je jednako dobro, ali da, naravno, nije isto. Želimo dokazati da smo opravdano nastavili i mislim da to uspijevamo svakim koncertom.

Prošle su tri godine od Akijeve smrti, kako se danas nosite sa svime?

Takve životne situacije nisu stvar izbora, desilo se i to je tako. Nismo odmah odlučili nastaviti, ali bili smo svjesni da nemamo sjajnu perspektivu ako ne sviramo. Ne u materijalnom smislu jer svi mi u bendu možemo živjeti bez koncerata, situirani smo, ali to bi bio vrlo bolan život jer je bina mjesto gdje smo realizirani. Kada imamo probe, kada sviramo, to smo mi, to nam je svrha. Odlučili smo nastaviti dalje, ali ne prođe proba, putovanje, koncert da Aki nije spomenut. On je prisutan cijelo vrijeme, a tek sam se sada počeo navikavati da svirajući stare pjesme čujem drugi glas, a ne Akijev. Prve probe i svirke bile su mi bolne. Radije bih da je on živ, a da mi ne sviramo.

Je li vam neku pjesmu posebno teško čuti na koncertu?

Odlučili smo neke pjesme ne izvoditi, poput pjesme ‘Ponovo’ i pitaju nas zašto je ne sviramo. To je zadnja snimka s Akijem i trebala je biti najavni singl za album koji smo planirali snimiti. Sigurno je nećemo svirati.

Je li danas inspiracija za pjesme ista kao na početku karijere ili se ona s vremenom, iskustvom mijenja?

Sve je teže napisati sretnu pjesmu. Ne samo zbog osobne situacije, nego i zbog činjenice da živimo u bolesnom vremenu. Svjestan sam da ulazim u područje neke nostalgije, ali stvarno su bila bolja vremena. Teško je danas objasniti klincima koliko je bilo više bezbrižnosti. Kada pišem pjesme, one izlaze iz moje emocije koja nije pretjerano optimistična ni previše vesela. Ali ima trenutaka kada je sunčano jutro, pa se sjetiš nečega lijepog i zaboraviš malo na realnost pa iziđe neka zgodna rečenica ili melodija.

Kada vam je bilo najbezbrižnije razdoblje?

Vjerojatno u djetinjstvu, kada ti je vizura do koljena odraslih. Ali imali smo lijepih perioda, imamo ih i sada. Kada bi se čovjek mogao zatvoriti u mali svijet koji je stvorio, fenomenalno je. Sviramo, radimo, ugodno živimo i ima puno toga lijepog što nas veseli.

S nostalgijom se često govori o novom valu, vi ste producirali neke od najvećih hitova tog vremena. Je li stvarno sve bilo toliko divno?

Bio je to plodan trenutak. Punk, novi val u glazbenom smislu došao je kao odgovor na bendove koji su počeli odlaziti u simonijski rock. Klinci su se vratili na energiju, socijalni bunt, drugi način sviranja. Tu je stasalo puno glazbenika i bendova drugačijeg pristupa i nekako je bilo manje tlake. U zraku se osjećalo da dolaze bolja vremena. A bili smo i mlađi, to nosi svoje.

A obožavateljice, jesu li trčale za vama, bacale grudnjake na pozornicu?

Imali smo jednu fazu kada smo tako bili popularni. Plavi orkestar je eksplodirao s prvim albumom koji sam im producirao i morali su bježati od klinki. Ali oni su bili tinejdžerski bend koji je u svojoj glazbi nudio pozitivu i naravno da su se djevojke zaljubljivale. Mi smo imali drugu putanju, a takvi trenuci su nam se događali u razdoblju kada smo objavili album ‘Vruće igre’. Ali većinu karijere normalno hodaš gradom i nitko se i ne obazire. To je puno bolje i nikada me nije zanimao oblik slave da me prepoznaju, zaustavljaju. S druge strane, s Akijem je to bilo sasvim drugačije jer gdje god bi ušao, sve su se glave odmah okrenule. Ja još mogu proći kao anonimac, ali Igor već ima takve ‘probleme’. No sve je to u opisu radnog mjesta.

Kako je bilo s obitelji, kada ste bili na turnejama, suprugu i djecu ne biste tjednima vidjeli?

To je bilo nekad, kada su turneje bile turneje i ne bi nas bilo doma po mjesec i pol. Tada bismo odsvirali 30, 40 koncerata. Rekord nam je bio 40 koncerata u 44 dana na turneji ‘Uhvati ritam’.

Je li to previše?

Izdržali smo. Ne znam bismo li danas, ali tada jesmo. Bilo je jednostavnije jer nisu bile tako glomazne produkcije i jednostavno se moglo. Možda je i vrijeme nekako sporije išlo. A kada nas nije bilo, obitelji su trpjele, ali nadoknađivali smo kada bismo se vratili doma. Uvijek smo imali razdoblja kada nismo radili, barem mjesec dana ljeti i na početku svake godine. To se ne dira i tada se živi normalnim građanskim životom.

Koliko je skladan obiteljski život važan za poslovni uspjeh?

Ne znam kako je kod drugih, ali meni je bio važan. Da imaš mjesto gdje se vraćaš s veseljem. To veselje nije, naravno, vezano samo uz mjesto, nego imaš gnijezdo u koje se želiš vratiti. Ta je podrška važna i imao sam sreću da se glazbi mogu u potpunosti posvetiti jer je moja supruga pokrivala sve ostalo. Svi u bendu imamo skladne odnose i mislim da je to važno za duševni mir.

Što vam osim glazbe hrani dušu?

Knjige. Volim čitati. Nekada smo išli u kazalište, ali malo smo to zapustili. Sada sve slobodno vrijeme provodim u svojem studiju i radim na pjesmama. Time sam zaokupljen pa pomalo zapostavljam sve ostalo. A ljeta provodim na brodu, to mi opušta glavu i hrani dušu.

Jeste li razmišljali o preseljenju na more?

Razmišljao sam, ali čini mi se da nisam spreman na baš tako samotnjački život jer izvan sezone ta mala mjesta naglo utihnu, a ja volim društvo. Iako, nije mi problem biti sam. Razmišljao sam o životu u Rijeci ili Splitu, ali to su ponovno veliki gradovi koji, kao i Zagreb, nose svoje nervoze. Ne bi bila prevelika razlika.