Iako su od samog početka bili favorit publike, Magazin i njihova pjesma ‘AaAaA’ u nedjelju su u Opatiji osvojili treće mjesto. Atipična za Magazin, prva je to pjesma koju je grupa u 46 godina postojanja izvela na engleskom jeziku. Njezin autor Tonči Huljić četiri je puta bio na Eurosongu i postigao sjajan plasman, a 1999. pobjeda s ‘Marijom Magdalenom’ izmaknula mu je za dlaku. Jutro nakon Dore, kao i danima prije nastupa ponavljao je da mu je u Opatiji najvažnije dati potporu Loreni.
Jeste li razočarani trećim mjestom?
Nismo ni došli pobijediti, meni je to potpuno cool. Pjesma me zanima samo dok traje kreativni rad, to me zabavlja i razlog je zašto sam je napravio. Sada sam dobio dva mjeseca više za pripremu stvari koje čekaju da dođu na red i već sam ih trebao napraviti.
S obzirom na vaš opus, je li se probudilo barem zrno taštine?
Jednom kad uđeš u vjeru, što mi se dogodilo prije dosta godina, spoznaš da je osnovno pobijediti ego. Ja sam ga pobijedio, a bio je golem, nemjerljiv. Sada sam čovjek koji ne izlazi, ne pojavljujem se ni na kakvim partyjima. Obiteljski sam čovjek koji trči za svojom unukom Albom i malim unukom koji će, kako je krenuo, imati dva i pol metra i nadam se da će ih biti još. Veseli me to što radim i vidim da u njima imam nasljednike, posebice u Albi. Turbo je nadarena i sada želim, zbog nje i svoje kćeri, otvoriti sva vrata u svijetu jer doslovno sve stoji na pladnju.
Pjesma 'AaAaA' jako je dojmljiva. Odakle, nakon toliko vaših uspješnica, uopće motiv da sudjelujete na Dori?
Nakon što sam napravio sve što jesam, u fazi sam traženja motiva i svrhe. Ne znam ništa drugo nego raditi, moj hobi je moj posao, a posao je moj život. Mogu dignuti sve četiri u zrak, gledati televiziju i osjećati se kao biološki višak ili raditi. Odlučio sam elegantno ostarjeti i ne raditi više toliku produkciju pjesama, nego prijeći na crossover glazbu. Uspješno ide, imam respektabilne nastupe, radimo na turneji po Južnoj i Sjevernoj Americi, ali susreli smo se s geostrateškim izazovima. Kada se sve zbroji, našao sam se na Dori s pjesmom koja nije bila pisana ni za Doru, ni za Lorenu, ni za Magazin nego za moju omiljenu opernu pjevačicu. Kada sam ipak odlučio probati s Lorenom, stvari su izmaknule kontroli, pjesma je otišla u potpuno drugom smjeru. Prvo je bila orkestralno napravljena pa sam počeo eksperimentirati s gitarama i taj me proces zaokupio. Dora mi je bila i ostala samo platforma na kojoj mogu predstaviti Magazin koji pjeva na engleskom jer hrvatski jezik ovoj pjesmi jednostavno ne leži.
Tekst je napisao vaš sin Ivan. Kakva je bila vaša reakcija kada ste pročitali tekst? Što se probudilo?
Nije me iznenadio jer je odličan pjesnik. Na mamu. Rekao bih da tekstove piše lijevom rukom i ispadnu baš kako treba. Očito je pronašao inspiraciju u civilizacijskom trenutku u kojemu se nalazimo. Pjesma govori o strahu i nadi da ćemo pobijediti strah. Danas imamo cijelu lepezu strahova u ljudima.
Djeca se boje odbacivanja, mala djeca babaroge. Ne znam kako je Alba otkrila babarogu, ali nje i policije se zbog nekog razloga jako boji, a nitko od nas nikada ih nije ni spomenuo. Bježi i od policije i od babaroge. Osnovnoškolci se boje vršnjačkog odbacivanja, roditeljskog napuštanja. Roditelji se pak boje što će biti sutra, hoće li početi rat, hoće li spojiti kraj s krajem u mjesecu. Imamo cijeli dio Hrvatske uplašen od potresa. Kad čuješ najavu 'Dnevnika', srce ti počne brže lupati jer loše vijesti slijede jedna drugu. Ne treba više crna kronika, sve te šokira i plaši i na tom se strahu zarađuje. Kako ga pobijediti, o tome se govori u pjesmi. I o nadi. Nada je poanta
Rekli ste da ste sada okrenuti karijeri u inozemstvu, što konkretno radite i planirate?
Radim crossover koncerte koji su osmišljeni kao show. Nastupili smo u ‘Virtuosos Talent Showu’ i pregovaramo o daljnjim nastupima. Tu se biraju mladi talenti i u finalu je zvjezdani žiri, u kojem su ove godine bili Plácido Domingo, José Carreras, Dimache i Stjepan Hauser. Plan je da radim novu najavnu špicu, glazbeni okvir, a u toj instrumentalnoj glazbi miješam utjecaj Madre Badesse s instrumentima koji su u inozemstvu egzotični. Upetljam ih u čistu klasiku.
Stavimo li glazbu po strani, što vam je danas izazov? Imate li uopće snova izvan glazbe?
Ne znam, tražim ih. Veseli me kreativni proces. Osim moje obitelji, ništa izvan toga. Mogu se igrati s djecom 10, 15 minuta, ali nakon toga moram ići pisati.
Koja je druga strane Tončija Huljića? Što je ono teško, naporno u svom tom blještavilu šoubiza?
Pop-glazba je posao za mlade. U autu slušam samo klasiku i u vožnji analiziram neke stvari, učim sve ono što sam kao klinac propustio naučiti jer mi je bilo dosadno. Danas me jako zanima. Drago mi je što me vole nove generacije, djeca. Vole me zbog Madre Badesse. Možda su neki zbunjeni; što sad Magazin, što Madre Badessa, gdje sam, ali ja sam sve to. Ne mogu se odmaknuti od Magazina kad je taj bend stvorio mene, Rozgu, Danijelu, sve velike karijere, nešto što je bilo i ostalo veliko. Kada je nakon 14 godina Andrei proradilo da bi možda mogla i sama, pitao sam se trebaju li bendu s tako velikom karijerom uopće nove pjesme. Povukao sam džokera iz rukava, što mi je prošlo glavom dvije godine prije, nakon pjesme ‘Tvoja i gotovo’. Pjesma je bila na tragu prijašnjih i pomislio sam da bi možda Lorena mogla pjevati u Magazinu. Činjenica je da sada svi znaju tko je Lorena Bućan. Preko noći, samo zato što je ušla u Magazin. Do tada su većinom znali njezine pjesme, ali nisu znali kako se pjevačica zove, bez obzira na sve nagrade koje je dobila, glas i prekrasan karakter. Drago mi je što je bila na Dori. Prvo zato što je to htjela, a drugo zato što se sada od dobre djevojke mora pretvoriti u pjevačicu. Nije jednostavno gurnuti je u taj svijet jer ako si samo normalna pjevačica, imat ćeš obitelj. Ako si moćna, počinju razmišljanja hoćeš li, kada ćeš imati obitelj i je li ti obitelj važnija od karijere. Lorena sada to mora odlučiti i zato je nastup na Dori za nju bio dobar.
Dovoljno dugo ste u poslu da možete odmah prepoznati tko vam i s kakvim namjerama prilazi. Što cijenite, a od čega se mičete?
Od negativnih ljudi i sisača energije. Kad osjetim da mi isisavaju energiju umjesto da me pune, maknem se. Pogledajte profil pjevača s kojima surađujem, sve su to dobri, kvalitetni ljudi koji isijavaju pozitivom energijom. Možda imam lice koje isijava strogoću, ali takav sam rođen. Dok sam bio mladić, imao sam baby face, a odjednom sam se valjda pretvorio u nekoga strogog, ali nisam strog. Jesam prijek. Horoskopski sam Škorpion i Lav, znam poludjeti, ali znam se i ispričati, a to je najvažnije. Ipak, ne može biti opravdanje da poludim svaki dan 50 puta i isto toliko se puta ispričavam. Taj ‘killer’ instinkt moraš imati u sebi bez obzira na posao kojim se baviš. Trudio bih se u bilo kojem poslu biti najbolji. Ne zato da ubirem slavu, čast i držim glavu visoko, nego da budem ispunjen. Sada mi je teško naći motiv. Sve sam ostvario i orijentirao sam se na potpuno druga tržišta, ali u pogrešnom civilizacijskom trenutku. Tako da je pitanje što i kako dalje jer sam jednom nogom na podu, drugom u zraku i ne znam trebam li zakoračiti. U onom što želim raditi sprječava me situacija kojoj svjedočimo. Raspad civilizacije. To mi je najveći problem i to je sada ta loša strana, druga strana.
Rekli ste da ste naučili pronaći svoj mir. Kada ste i kako to uspjeli?
Još ga tražim, ali imam dobre vodiče na tom putu. Jedan je moja žena, pa moja obitelj i vjera u onoga koji je iznad svega i onda pronađem mir. Teško je danas govoriti o vjeri, uvijek je to bilo teško, 2000 godina teško je o tome govoriti.
Svi ratovi počinju zbog zemlje, religije, Boga. O tomu ne bih htio puno govoriti jer vjera je intimna stvar, ali preporučujem je svakomu i sviđa mi se što se nove generacije mladih glazbenika ne srame kazati da vjeruju, da im je vjera pomogla u životu. To pokazuje da još ima nade.
Kada smo prošli put razgovarali, željeli ste manje užurban život, imanje, koze, ovce... Je li vas ta seoska idila dovela na Krk, u mjestašce gdje vas nije lako naći?
Volim seoski život, obožavam druženja u konobama jer na Krku svaka kuća ima konobu. I blizu mi je Zagreb. Split nije, ali kada se poželim, sjednem u auto i odem. Obožavamo doći na Krk. Nisu to samo druženja u konobama, to su mir, tišina, zelenilo. Žao mi je što mi čempresi nisu uspjeli, ali posadit ću uskoro nove. Moramo otkriti zašto s jedne strane kuće ne uspijevaju, a s druge da iako je sve jednako obrađeno. To je taj mir, ljepota prirode.
Ostatak intervjua pročitajte u novom broju magazina Story, koji je na kioscima!
