Iskreno, romantično, nekada i surovo Srđan Sandić propitkuje ljubav i sve uz nju vezane osjećaje u zbirci poezije koja je objavljena potkraj prošle godine. Novinar, dramaturg, književni i kazališni kritičar govori kako je nakon četiri knjige nastala ‘Ljubav je glagol’ te je li bilo lako u stihovima ogoliti svoju intimu.
Kako je nastala zbirka poezije? Jeste li pisali s ciljem da postane knjiga ili su to vaše misli, promišljanja koja su postala ‘Ljubav je glagol’?
Kako je otprilike rekao francuski filozof Alain Badiou: izložiti vlastito tijelo obuzetom jezikom, obuzeto idejom, posebna je ljubav. Zaista je tako. Zbirka je nastajala dugo zato što je novinarski dio mog autorstva dnevno znao potrošiti previše riječi i nije ostajalo ništa za druge oblike komuniciranja, izražavanja. Pisao sam s ciljem da uspostavim dijalog s onima kojih više nema, onima koji su tu, ali i onima koji će tek doći. Koliko je dijalog, zapravo, ikada moguć. Čini mi se da je osnovna funkcija pisanja izmjena i, dakako, narcisoidna potreba samoarhiviranja vlastitih misaonih tragova.
Stihovima o čežnji, gubitku, samoći, usamljenosti, odnosima u obitelji i s partnerima otkrivate svoj život. Je li se teško ogoliti? Ima li skrivanja, detalja koje ipak ne želite dijeliti?
Da bi komunikacija sa svijetom i samim sobom bila uspješna i zadovoljavajuća, čini mi se da je ogoljavanje pretpostavka, glavni sastojak, nužan zalog. Želim pošteno i iskreno komunicirati, stoga nije bilo izbora. Jedino ne znam jesam li u toj namjeri uspio i čini mi se da to nikada neću do kraja ni doznati. Uvijek se nešto skriva, a to nešto vjerojatno je i meni na određeni način neizgovorljivo, nenapisivo. U tom skrivanju odnosno nepotpunom razotkrivanju dio je magije koja se mora nužno dogoditi između čitatelja i autora - ne mora se sve reći ni napisati da bi se to nešto osjetilo. Takva je priroda ljubavi, takva je priroda čitanja i pisanja.
Poništava li samoća (usamljenost) ljubav?
Ljubav se, kao i samoća, mora voljeti. Kada nema odluke o voljenju, ideje i sustavi se urušavaju. Ni jedan važan sustav mišljenja, dakle diskursa, ne brine se danas o ljubavi - strasti. Samoća, uzmemo li je pošteno u obzir, omogućuje taj slavni susret sa sobom. Da ne budem skroz patetičan, reći ću: tek nakon što sami sebe barem na tren sretnemo, imamo šansu i s drugim ljudima. I u ljubavi i u drugim idejama. Kao što znamo, naši postupci i osjećaji imaju posljedice. Razmišljanje o postupcima koji oblikuju osjećaje jedan je od načina oslobađanja od konvencionalno prihvaćenih pretpostavki, kao što su da roditelji nužno vole svoju djecu ili da se netko jednostavno zaljubljuje bez vježbe volje ili izbora, da postoje stvari poput zločina iz strasti, odnosno ubio ju je jer ju je jako volio. Kad bismo se stalno prisjećali da je ljubav takva kakva jest, ne bismo koristili tu riječ na način koji obezvrjeđuje i degradira njezino značenje. Kada volimo, otvoreno i iskreno izražavamo brigu, privrženost, odgovornost, poštovanje, predanost i povjerenje. Jednostavno je, zar ne?
