Zvonimir Srna (27) jedan je od junaka ovogodišnjeg Svjetskog rukometnog prvenstva, čije će finale Hrvatska igrati u nedjelju.
Njegovo prezime hrvatskoj javnosti već je jako dobro poznato, jer je njegov stric legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Darijo Srna.
Osim Darija, nogometom se bavio i Zvonimirov otac Renato koji je bio nogometni vratar, član Neretve u Prvoj HNL.
Prije nekoliko godina regionalni mediji objavili su tragičnu životnu priču Darijeva oca i Zvonimirova djeda Uzeira Srne.
Životna priča Uzeira Srne započela je u čajničkom selu Gornji Stopići, gdje je njegova obitelj živjela do Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon izbijanja najvećeg svjetskog rata, Uzeir je rođen u ovom selu iz kojeg je njegova obitelj često morala bježati pred napadima četničkih jedinica. Ipak, jednom prilikom nisu svi uspjeli pobjeći, Uzeirova majka i starija sestra zauvijek su ostale zarobljene u vatrenoj stihiji koja je zahvatila njihov dom.
'Majka je bila trudna i živa je izgorjela u kući sa sestrom', ispričao je sam Uzeir kroz suze svojedobno za Slobodnu Bosnu, a prenio je N1.
Uzeir je sa ocem i starijim bratom Safetom uspio pobjeći. Oni su se nastanili u Bosanskom Šamcu, dok je Uzeira sudbina odvela u Sarajevo pa u Sloveniju. Nedugo zatim Uzeir je ostao bez oca koji je ubijen od metka u skladištu u Šamcu.
'Kasnije se pričalo da je metak koji je ubio mog oca došao preko Save, iz Slavonije. Umro je radeći u tvornici, dok je pokušavao zaraditi nešto da prehrani sebe i brata', rekao je Uzeir koji nikad nije saznao gdje su mu roditelji pokopani.
'Kažu da su posmrtni ostaci moje majke negdje pokopani ubrzo nakon što je umrla, ali o ocu nikad ništa nisam saznao', otkrio je.
U međuvremenu su Uzeira prebacili u Sloveniju. Nakon nekoliko mjeseci u Domu za ratnu siročad Uzeira je na staranje preuzela jedna porodica iz Murske Sobote. Kako nisu znali ništa o njemu, odakle je ni kako se zove, nadjenuli su mu i slovensko ime. Uzeir Srna postao je Mirko Kelenc.
Na čelu njegove nove obitelji bio je slovenski policajac, koji je Uzeira prihvatio i volio kao vlastitog sina i nadao se da će ostati živjeti s njima. Međutim, njegov brat Safet nije prestao tragati za mlađim bratom. Otišao je na odsluženje vojnog roka u Niš, stalno je pričao o tome kako je već godinama u potrazi za nestalim bratom. Njegov zapovjednik, Slovenac, kazao mu je da u Murskoj Soboti, odnosno u selu Donja Lendava, živi dječak iz BiH, da ima tri ili četiri godine i da je jedino što se zna o njemu to da je siroče, porijeklom sa istoka Bosne.
Čim je odslužio vojsku, Safet se dao u potragu za Uzeirom i nakon nekoliko mjeseci traganja i upoređivanja podataka uspio je doći u Sloveniju i shvatiti da je Mirko Kelenc ustvari njegov brat. Kada je došao po njega, udomitelji nisu htjeli ni čuti da ga puste, pristali su tek nakon dugog uvjeravanja.
Uzeir se s bratom vratio u Bosanski Šamac i krenuo u prvi razred osnovne škole, ali nije znao ni riječi bosanskog. Govorio je samo slovenski, pa su ga na nastavi profesori posjeli u stol s Juzmirom Jusufovićem, kako bi što prije naučio jezik i pratio nastavu.
'Postao mi je jedan od najboljih prijatelja. Kasnije je postao ugledan doktor u rodnom Šamcu', otkrio je Uzeir.
Nakon završetka školovanja odlučio je da završiti pekarski zanat.
'Bio sam stalno gladan. Gledao sam prijatelje koji su dolazili s kiflama i lepinjama u školu i zavidio im. Zato sam i odlučio postati pekar', rekao je.
Nakon nekoliko mjeseci, njegovi rođaci Srne, među kojima je bio i Zulfo, otac poznate nekadašnje voditeljice FTV Segmedine Srne, pozvali su ga da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid.
'Od prve plaće kupio sam crne traperice, jaknu i kartonski kofer u koji sam stavio poplun i krenuo vlakom za Sarajevo Nisam ja znao ni za tramvaj niti gdje je Hrid. Pješačio sam satima, ali su mi mjeseci koje sam proveo s pokojnom Zulfom, sa Segmedininom porodicom, bili jedni od najljepših u životu', dodao je.
Uzeir u Sarajevu nije mogao naći posao pekara, pa je počeo raditi kao nadničar. Kasnije se zaposlio u tadašnjoj Pekari Velepekara i počeo igrati kao golman u Sarajevu.
U Sarajevu se nije dugo zadržao, u Velepekari se upoznao sa inženjerima Soko Štarka koji su mu ponudili posao i mjesto golmana u njihovom klubu pa se zaputio u Beograd. Iz nekadašnje jugoslovenske prijestolnice je pozvan u vojsku, koju je služio u Busovači te branio za tamošnje Jedinstvo.
'Igrali smo tada neku utakmicu protiv zeničkog Čelika. Nekoliko dana kasnije dolaze ljudi i kažu mi da se Čelik zanima za mene. To je bilo golemo, život u Zenici je tih godina bio dobar i ja sam nakon vojske pristao otići u taj klub', ispričao je.
Konkurencija je bila velika, a Uzeir se nije mogao nametnuti.
'S Čelikom smo bili na pripremama u Metkoviću i trebali igrati utakmicu sa Neretvom. Njima se ozlijedio golman i ja sam branio za Metkovčane', ispričao je kako se sudbina uplela.
'Kad je utakmica završila, zamolili su me da ostanem ovdje. Dvoumio sam se i na kraju odlučio vratiti se u Zenicu, ali kada je Stijovićev odlazak u Maribor propao i shvatio da ću ipak biti treći vratar, odlučio sam doći u Metković', rekao je.
U Metkoviću je Uzeir upoznao svoju prvu suprugu Nadu s kojom je dobio sina Renata, talentiranog nogometnog vratara. Brak nije potrajao i Uzeir i Nada su se sporazumno rastali. Četiri je godine branio i u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovo vratio u Metković. Tu se ponovo oženio, ovaj put s Milkom, s kojom je imao dva sina, Igora i Darija.
Godinama je radio kao vozač, a jedno vrijeme je čak bio i trener Neretve, gdje je njegov sin napravio prve nogometne korake.
'Iako je bio malen, puno manji od svojih vršnjaka, odmah se vidjelo da je Dario veliki talent. Odlično je igrao rukomet, stolni tenis, pa čak i košarku, ponosno je govorio Uzeir.
