'Više nemam potrebu dokazivati se drugima, znam što je važno': Luka Nižetić samo za Story otkrio kako je prihvatio sebe

Hoće li biti peta sreća za Luku Nižetića, doznat ćemo na ovogodišnjoj Dori. Odlazak na Euroviziju, koja se sredinom svibnja održava u švicarskom Baselu, 41-godišnjak će pokušati izboriti pjesmom 'Južina'. Dok je puhao taj topli vjetar, dobio je inspiraciju za pjesmu jer, kako otkriva, jugo u njemu često budi dvojake osjećaje i nostalgija se tada zna isprepletati s nemirom. A jesu li nemir i bunt i dalje dio njegove svakodnevice, ali i koliko mu se stil života promijenio otkad je zagrebačku vrevu zamijenio životom u prirodi, ispričao nam je Splićanin. Tu su i njegove 'dvi male zviri', nećaci o kojima govori s puno ljubavi i ponosa te opisuje koliko vremena s njima provodi, kao i bi li im preporučio da se jednog dana i sami otisnu u glazbene vode.

Ovo je peti put da se pokušavate natjecati za odlazak na eurovizijsku pozornicu, je li osvajanje Dore san od kojega nećete odustati? Hoćete li se prijavljivati dok se on ne ostvari?

Dora je svakako poseban glazbeni izazov u mojoj karijeri, ali ne gledam na nju kao na san koji mora biti ostvaren po svaku cijenu. Za mene je svaki nastup prilika da pokažem tko sam u tom trenutku, da podijelim novu priču s publikom. Naravno, odlazak na Euroviziju bio bi velika čast. Super ako se dogodi, a ako ne, život ide dalje. Važno mi je uživati u kreativnom procesu i osjećati da to što radim ima smisla i da se publika, na kraju krajeva, u tome nalazi. Dok god imam pjesmu koja nosi autentičnu priču i poruku, neću isključiti mogućnost povratka na Doru.

Baby Lasagna i 'Rim Tim Tagi Dim' doveli su Hrvatsku na prag pobjede pa su očekivanja domaće, a i strane publike velika. Stvara li to dodatan pritisak? Kako se s njime nosite?

Ove je godine, koliko vidim, više favorita i to je dobro. Dugo sam već na sceni i prije sam znao biti favorit pa na to gledam poticajno, kao na motivaciju za što bolji nastup uživo. Baby Lasagna postigao je najbolji uspjeh u povijesti Dore i takve se priče ne događaju baš često. U svojih dvadeset i više godina glazbenog djelovanja naučio sam da su očekivanja najgora u ovakvim situacijama. Idemo korak po korak, čvrsto stojim na zemlji i cilj mi je predstaviti se u Opatiji na najbolji način, znati da sam sa svojim timom dao najbolje od sebe u ovom trenutku.

Baby Lasagna komentirao je ovogodišnje natjecatelje na Dori i rekao da ga je oduševio vaš spotom, ali samu pjesmu nije komentirao.

Drago mi je da mu se svidio spot za koji je zaslužan mladi redatelj Frane Pamić. Sa sigurnošću mogu reći da mi je to najbolji spot u karijeri, jako je originalan. Nakon nekoliko razgovora i razmjene ideja, bio sam toliko siguran u njega i njegov kreativni nerv da sam mu dao potpunu slobodu da napravi najbolje što zna i umije. Jedina moja uputa bila je: 'Razmišljaj izvan okvira, baš kakva je pjesma!' Tako je i bilo.

Koliko su važni glazbeni i vizualni dijelovi pjesme? Može li na natjecanju poput Eurovizije uopće biti jedno bez drugoga? Kao u kuhanju, postoji li tu savršen recept kako sve dovesti u ravnotežu?

Na natjecanjima poput Dore i Eurovizije vizualni i glazbeni aspekti oduvijek su neraskidivo povezani, pogotovo posljednjih godina. Naravno, u današnjoj ekspanziji društvenih mreža glazba je srce cijele priče, ali vizualni elementi daju kontekst, pojačavaju poruku i oblikuju finalni dojam cijele priče. Savršen recept ne postoji jer svaka pjesma zahtijeva svoj pristup, ali iskrenost i dosljednost na kraju su uvijek dobitna kombinacija. Najvažnije je da ti publika vjeruje i doživi iskrene emocije. Dora i Eurovizija, kao jedni od najvećih televizijskih glazbenih showova, nose sa sobom odgovornost jer publika očekuje da joj pružiš kompletnu vizualno-auditivnu predstavu. Potrudit ću se da je ponudim u Opatiji.

Kako napreduju pripreme za polufinalnu i finalnu večer Dore? Na koreografiji radite s Larisom Lipovac?

Pripreme su u punom jeku i moram priznati da uživam u svakom trenutku tog procesa. Larisa i ja dugogodišnji smo prijatelji i već znamo kako tko diše, kako privatno tako i profesionalno. Ona razumije moj stil i energiju te zna kako iz mene izvući najbolje, a ja sam opčinjen njezinim suludim idejama i znam da uvijek teži originalnosti i nečemu svježem. Želimo ići korak dalje i razbijati stereotipove, to nam je oboma u prirodi pa ćemo se time voditi u nastupu na ovogodišnjoj Dori.

Kako je nastala sama pjesma?

Pjesma je nastala u vrijeme južine u mom komiškom sobičku s pogledom na more. Tri dana nije mi bilo ni do čega. Jedini potencijalni spas bila je gitara, udario sam B-mol i iz mene je samo izišla prva rečenica pjesme: 'Južina me valja, mozak mi ka' žvaka.' To mi se učinilo jako zgodno i na temelju toga sam počeo graditi pjesmu. S producentom Markom Mihaljevićem peglao sam je dva mjeseca u studiju, a najviše smo se bavili ritam sekcijom koja je i najprezentnija u pjesmi. Uz moderne, recentne elemente poigrali smo se i tradicionalnim zvukovima pa smo ubacili mandolinu i gusle, a dodali smo i ojkalicu. Pjesma je nastala u vrijeme južine, snimljena je u vrijeme južine, spot smo snimili u vrijeme južine tako da me južina prati cijelo vrijeme.

O ‘Južini’ ste rekli: 'To je priča o vjetru s juga, njegovoj snazi, njegovoj težini koji budi emocije i razna stanja u ljudima.' Koje su se najneobičnije emocije probudile u vama?

Južina je za mene na neki način i simbol dualnosti - s jedne strane donosi težinu, onu nevidljivu, a s druge otvara vrata kreativnosti. U meni često probudi osjećaj nostalgije za nečim neodređenim, uhvati me sjeta i dođu mi neke slike i emocije iz djetinjstva. S druge strane, zna probuditi i nemir, onaj trenutak kada te preplavljuju misli i ne znaš gdje ih smjestiti, teški kaos u glavi. Na sreću, ovaj me put puknula na kreativnost.

Je li sve oprošteno kada 'dere' južina?

Južina nas podsjeti da smo svi samo ljudi. Kad južina 'dere', svi smo malo nervozni, razdražljivi. Jednostavno rečeno, kad je južina, nisi svoj! U vrijeme Dubrovačke Republike na snazi je bio poseban zakon koji je propisivao da se u vrijeme juga ne smije vijećati ni donositi odluke i zakone. Toga više nema, ali i dalje je u duhu našeg čovjeka da ti se tolerira psihičko stanje dok puše jugo. Zato je najbolje zatvoriti se u svoja četiri zida i čekati da južina prođe.

Pjevate 'ajme, kuku lele, opet mi se plače'. Pustite li suzu, pokažete li emocije ili ne želite da itko vidi kako se osjećate?

S godinama sam naučio da je ranjivost snaga, a ne slabost. Ne bojim se pokazati ranjivost ni pustiti suzu. Dapače, to su okidači koji oslobode emociju skrivenu u nama i izbace je na površinu. Ne mislim da trebamo biti stalno izloženi, ali iskreno pokazivanje osjećaja donosi i određeni mir. Na kraju krajeva, glazbom proživljavam te emocije pa zašto ne i privatno.

Prije desetak godina u intervjuu ste rekli: 'Kada je trebalo biti po PS-u, to me užasno grčilo i morao sam napraviti nekakav manji ili veći eksces da bih dokazao sebi i drugima da tu ne pripadam. To je neki bunt u meni.' Je li se taj bunt danas smirio ili i dalje tinja u vama? Kako ga iskazujete?

Taj bunt nikada nije potpuno nestao, ali s godinama je postao smireniji, više usmjeren na stvaranje nego na revolt. Nekada mi je bunt bio način pokazivanja da želim biti svoj, da ne pristajem na nametnute okvire. Danas ga iskazujem glazbom, projektima koji mi omogućuju potpunu slobodu. Više ne osjećam potrebu dokazivati drugima da negdje pripadam ili ne pripadam. Sada mi je važnije da živim u skladu sa sobom, a bunt koristim kao gorivo za kreativnost.

U odnosu na tada, je li se promijenio vaš pogled na život? Više ne trebate dokazivati gdje pripadate, a gdje ne?

Definitivno. S vremenom shvatiš da nije važno što drugi misle gdje pripadaš, nego gdje se ti osjećaš doma. Život je previše kratak da bih ga trošio na dokazivanje, na pokušaje da zadovoljim tuđa očekivanja. Sada mi je najvažnije biti okružen ljudima i stvarima koje me ispunjavaju i motiviraju. Više se ne opterećujem pitanjem pripadnosti jer sam pronašao svoj mir u prihvaćanju onoga što jesam. To je sloboda koju nose iskustvo i zrelost.

Kada se ulazi u novo desetljeće, ljudi se često preispituju, rezimiraju dotadašnji život… jesu li to vama donijele četrdesete? Možda razgovor sa samim sobom što se još mora postići, s čime ste zadovoljni, što se mora mijenjati?

Četrdesete su doista vrijeme introspekcije, barem za mene. Donijele su mi jasnoću, kao da bolje razumijem što je u životu važno, a što mogu pustiti. Prošao sam fazu razmišljanja o tomu što sam postigao, s čim sam zadovoljan, ali i što bih mogao učiniti bolje. Puno mi je važnija kvaliteta odnosa i iskustava nego sama kvantiteta. Ako bih nešto mijenjao, to je možda da budem prisutniji u trenutku, da manje planiram, a više živim.

Što vam za sreću treba?

Za sreću mi treba vrlo malo - ljudi, mir u duši i prilika da radim ono što volim. Sreća se za mene ne mjeri velikim stvarima. To može biti osmijeh bliske osobe, publika na koncertu ili trenutak tišine pod vodom. Sreća nije konstantno stanje, niti može to biti, nego niz lijepih trenutaka koje trebamo prepoznati i cijeniti. Zahvalnost prije svega jer sve tako brzo prođe.

Prije nekoliko godina centar Zagreba zamijenili ste životom u prirodi. Kako ste se odlučili na taj korak?

Odluka da napustim užurbanost grada i preselim se bliže prirodi došla je spontano, ali nekako vrlo prirodno. Oduvijek sam maštao o životu u manjoj sredini. Osjetio sam potrebu za mirom, za prostorom gdje mogu zastati, disati i lakše se povezati sa sobom. Grad ima svoje čari, ali trenutačno mi život u manjim sredinama poput moje Komiže daje jednostavniji i ležerniji pristup životu. Što sam stariji, sve više tragam za jednostavnošću u životu, a nekako nas i sama priroda uči jednostavnosti, kako da više budemo prisutni u trenutku i cijenimo male stvari.

Koliko je promjena u vašem životnom stilu donijelo preseljenje na selo?

Život u prirodi promijenio je moj ritam - liježem rano i budim se rano. Otkad sam uveo takav životni ritam, preporodio sam se. Naravno, kada su putovanja, koncerti i snimanja, takva se rutina ne može baš lako održavati, ali nastojim taj balans sačuvati što je više moguće. Imam puno više vremena za sebe, ne rasipam toliko energiju na nevažno.

Posjećuju li vas često sestra i 'dvi male zviri', kako ste od milja nazvali nećake?

Ne vidimo se onoliko koliko bih htio, ali kada smo skupa, zaista kvalitetno provodimo vrijeme. Kad su kod mene, kuća se pretvori u igralište, nema gdje ih nema. Vrlo su živi, sve ih zanima, a najluđi su navečer prije spavanja. Ta se žuta minuta pretvori u žuti sat. Pokušavam im stvoriti osjećaj da su kod mene slobodni, da mogu biti svoji. Kod uje ne postoji 'ne', što je nekako i normalno. Roditelji su tu da ih odgajaju, a ujo da ih razmazi. Oni su moja inspiracija i podsjećaju me koliko je važno sačuvati tu dječju znatiželju i radost prema životu. To su trenuci koji pune baterije i daju smisao svemu.

Ima li naznaka da bi oni mogli krenuti glazbenim koracima uspješnog ujaka?

Mali Milo je nevjerojatan nogometni talent. Otkad je prohodao, balun mu je u ruci, a među prvim izgovorenim riječima bila je 'baun' i to vam sve govori. Moj otac, njegov imenjak Milo, presretan je s obzirom na to da je bivši nogometaš i napokon se u obitelji pojavio netko tko nema 'dvi live' noge. Jozo je više na mamu i na mene, kreativan je, voli slikati, jedna emotivna i nježna duša. Važno mi je da sami otkriju što ih ispunjava i da se ne osjećaju prisiljeni slijediti bilo čiji put, pa ni moj. Ako jednog dana odluče istraživati glazbu, bit ću im podrška. Glazba je divna, ali zahtijeva puno truda, strpljenja i ljubavi. Važno je da su sretni u onom što rade, bila to glazba ili nešto drugo.

Biste li im uopće preporučili da se u tako nešto upuste kao tinejdžeri poput vas?

Biti tinejdžer u glazbenom svijetu nosi svoje izazove, pogotovo kada se odjednom nađeš pod povećalom javnosti. Danas bih svakomu tko kreće tim putem savjetovao da prvo osvijesti što ne želi. Kad si mlad, lako se izgubiti u svemu tome, u očekivanjima, pritiscima i nekoj vrsti potrebe da stalno opravdavaš tuđu pozornost. Ali ako je glazba ono što će ih intrigirati, neka krenu tim putem. Glazba je ipak nešto najljepše što se u životu može dogoditi, pa kako nekomu reći suprotno ili, ne daj Bože, odgovarati ga od toga. Bit ću uz njih da ih podržim i zaštitim koliko god mogu.

Što je s ronjenjem na dah? Imate li vremena za to i suočavanje sa svojim najdubljim mislima?

Ronjenje na dah uvijek mi je bilo nešto posebno, trenutak kada se povežem s prirodom, ali i sa samim sobom. Trenutačno ipak nemam toliko vremena kao prije jer sam posvećen glazbi i radu na novom albumu, ali bit će vremena i za ronjenje. To je jedna od rijetkih aktivnosti u kojoj si prisiljen potpuno se smiriti i usredotočiti na disanje, što ujedno znači i na svoje misli. Pod vodom nema buke, nema distrakcija, ostaješ sam sa sobom i to me iskustvo uvijek podsjeti na ono bitno. Svakako ću mu se vratiti čim prođe ovo furiozno razdoblje do Dore.