Nikada sebi dovoljno dobar: Holivudski ljepotan imao je život iz snova, ali u jednu stvar je sumnjao do smrti

'Želim ostati upamćen kao momak koji je pokušavao: pokušavao biti dio svog vremena, pokušavao pomoći ljudima da komuniciraju jedni s drugima, pokušavao pronaći poštenje u životu i biti što bolje ljudsko biće,' rekao je jednom Paul Newman koji je često je isticao da nije nimalo poseban. Ni za izgled starogrčkog božanstva nije bio zaslužan, to mu se jednostavno dogodilo.

Iako je u Paulovim prvim godinama života Ameriku tresla teška ekonomska kriza, Newmanovi nisu osjećali oskudicu jer je trgovina sportskom opremom koju je Arthur vodio odlično poslovala, a u njoj je radila i Therese. Arthur je kovao planove kako će njegov dobro uhodani posao jednog dana preuzeti sinovi Paul i Arthur Jr. iako je plavooki dječak već pokazivao interes za glumu. Kazališni debi imao je kao sedmogodišnjak, a riječ je bila o sporednoj ulozi u predstavi ‘Robin Hood’.

Već u ranom djetinjstvu osjećao je brojne nesigurnosti pa je počeo sebe omalovažavati u svemu što radi i što jest, a tu praksu je nastavio cijeloga života.

'Nisam osjetio ničiju podršku', rekao je u jednom intervjuu i dodao kako nije previše vjerovao svojoj majci te da je uvijek mislio da je otac na njega gledao kao na pravog luzera. 

'Kao tinejdžer bio sam nitko. Prirodno nisam bio ništa... nisam bio ljubavnik, nisam bio sportaš, nisam bio odličan student, nisam bio vođa', opisao je u razgovorima s piscem Stewartom Sternom koji je napisao njegove memoare 'The Extraordinary Life Of An Ordinary Man' ('Neobičan život običnog čovjeka'). 

Nastavio je glumiti u školskim predstavama, a nakon mature 1943. upisao je ekonomiju na Sveučilištu Ohio, ali to je bilo kratkog daha. Izbacili su ga zato što je navodno bacio bačvu piva na dekanov automobil.

Bilo je to u vrijeme kada je bjesnio Drugi svjetski rat pa se prijavio u mornaricu s ciljem da postane vojni pilot. No iznevjerile su ga njegove plave oči jer se na regrutaciji pokazalo da je daltonist.

'Bilo je malo kompliciranije. Nisam mogao rješavati matematičke probleme koje su potrebne pilotima', objasnio je, a poslije su testovi pokazali da sasvim dobro raspoznaje boje. Trebao je biti mitraljezac u stražnjem dijelu aviona, ali ispostavilo se da u tome nije baš dobar. Poslije su suborci ispričali da su morali lagati o njegovim sposobnostima kako bi prošao sva testiranja. Rat je proveo kao radiovezist u utrobama vojnih bombardera koji su potapali suparničke brodove na Pacifiku. Iako je ratni vihor prošao bez ogrebotine, sve što je doživio i vidio, poput umiranja prijatelja, stvorilo je u njemu traumu koju je poslije iskoristio za glumu u filmu 'The Rack'. Nakon povratka u SAD nastavio je akademsku karijeru, ovaj put na fakultetu Kenyon. Studirao je engleski jezik, glumu i ekonomiju, ali važnije mu je bilo partijanje i opijanje po kojem je postao poznat među studentima.

'Prvog dana roditelji su me dovezli, bila je subota oko 15 sati. Odmah mi je pažnju zaokupila bačva piva i do 18 sati bio sam gotov. Toliko mi je trebalo da postanem dio ekipe. Toliko o disciplini. Kada sam odlazio uz Kenyon nisam imao baš neku naobrazbu, osim što sam držao rekord u ispijanju velike količine alkohola da ne udahnem', rekao je Paul koji je, kao i njegov otac, godinama bio funkcionalni alkoholičar sve dok se 1971. nije ostavio pića. Desetljećima je znao popiti gajbu piva na dan, a večer bi završio žesticama. Njegova druga supruga nazivala je alkoholizam 'muka naših života'.

Tijekom studija završio je i iza rešetaka nakon što se u izlasku potukao. Bio je s prijateljima s kojima je za fakultet igrao američki nogomet, a kada se pojavila policija kako bi okončala tuču jedan od prijatelja, šakom je udario policajca. 

'Kada sam pogledao kroz prozor ćelije vidio sam da je cijela ulica ispred policijske postaje puna klinaca s faksa koji su nas došli podržati. Netko je donio i bačvu, svi su sjeli oko nje, pjevali, i to je trajalo do tri sata ujutro, kada ih je policija potjerala. Sve je bilo jako zabavno', prisjetio se sa smiješkom. Izbačen je iz sportskog tima, a kako je imao slobodnog vremena, odlučio je prijatelju javiti se u sekciju za govor i dramsku umjetnost.

'To mi se činilo logičnim jer sam nešto glumio na prvom fakultetu. Drame su mi manje problematične, od tradicionalnih predavanja jer nisam baš dobar kada moram učiti iz knjiga. Uvjeren sam da imam neki poremećaj učenja, čak ni danas ne čitam dobro i imam problema s učenjem scenarija', rekao je 1980., a što je mislio o svojim glumačkim počecima opisao je bez previše uljepšavanja.

'Nikada nisam uživao u glumi, nisam uživao izlazeći na pozornicu. Nikada nisam smatrao da je moja izvedba neki veliki uspjeh. To je bilo nešto što sam radio, ništa važnije od nekoga tko naporno uči kako bi dobio pet iz politologije', rekao je, a mišljenje nije previše promijenio ni nakon što je osjetio prve znakove slave.

'Nisam imao osjećaj da imam talent jer sam uvijek bio pratitelj. Pratio sam nekoga drugoga sa stvarima koje sam interpretirao i nisam ih stvorio. U glumi sam se našao kako ne bih preuzeo obiteljski posao. Bježao sam od nečega, nisam trčao prema nečemu', iskren je bio glumac koji je tijekom studija upoznao glumicu Jacqueline Witte.

Zaljubili su se i 1949., iste godine kada je diplomirao ekonomiju i dramu, vjenčali, a uskoro i dobili sina Scotta. Paul je glumio u kazališnoj trupi Belfry Players, a 1951. godine obitelj se preselila u New York kako bi studirao glumu s cijenjenim redateljem i profesorom glume Leejem Strasbergom i u njegovu Actors Studiju. Pekao je zanat, glumio na Broadwayu i sa suprugom dobio još dvoje djece, kćeri Stephanie Kendall i Susan, ali nije krio da je potpuno nespreman biti otac.

'Ne bih htio biti jedno od moje djece', rekao je tada jednom od svojih profesora. Godine 1953. imao je brodvejski debi u predstavi 'Piknik' u kojoj je briljirao. Ta je predstava bila presudna ne samo zato što mu je otvorila vrata novih produkcija, a poslije i svjetske slave, nego i zato što je na probama upoznao ljubav svoga života, glumicu Joanne Woodward. Kada su se upoznali, pomislio je kako pred njim stoji lijepa djevojka, ali nije osjetio ništa više od divljenja njezinoj vanjštini. Joanne je bila još hladnija - rekla je da joj se nije svidio na prvom susretu. No strast se vrlo brzo rasplamsala, ali postojao je problem - Paul je bio oženjen. Tijekom afere koja je trajala gotovo pet godina sa suprugom Jackie dobio je treće dijete. 

'Bila su to nemoguća vremena. Bio sam totalni promašaj kao preljubnik', rekao je Paul kojem su trebale godine da smogne snage i zatraži razvod.

'Osjećam ogromnu krivnju zbog svega što sam napravio Jackie. I to ću osjećati do kraja života', rekao je desetljećima poslije. Odmah nakon razvoda oglasila su se nova vjenčana zvona početkom 1958. godine. Novopečeni supružnici odlučili su se ne živjeti u Los Angelesu nego isprva u New Yorku, a nakon što su dobili kćeri Elinor Teresu (1959.), Melissu Stewart (1961.) i Claire Oliviju (1965.) u Westportu u Connecticutu.

Dotad je Paul već bio velika zvijezda, a njegov vrtoglav uspon počeo je 1958. kada je s Elizabeth Taylor snimio ‘Mačku na vrućem limenom krovu’. Postao je seks-simbol čije su oči hipnotizirale milijune žena, ali i muškaraca koji su htjeli biti baš poput njega. I producenti i filmski studiji shvatili su da njegov seksepil djeluje kao magnet na publiku pa su ponude pljuštale. Bila mu je ponuđena glavna uloga u ‘Benu Huru’, a odbio ju je objasnivši da nema dovoljno dobre noge da bi cijeli film marširao u kratkoj tunici.

Nije trebao žaliti zbog propuštene prilike jer mu je ponuđena uloga u vesternu ‘Butch Cassidy i Sundance Kid’, gdje je glumio s Robertom Redfordom. Film je postao klasik, baš kao i ‘Žalac’, u kojem su također zajedno glumili.

Nerazdvojni prijatelji bili su na velikom ekranu, ali Paulova djeca nakon njegove smrti otkrila su da nisu toliko bliski bili u stvarnosti.

'Ne možete se osloniti na Redforda. Nikada ne možete biti sigurni hoće li se pojaviti, a to je smetalo mome ocu. On je jako cijenio točnost, a to Bobu nikada nije bilo važno. Mom je ocu to bio težak rad jer je htio biti dobar i uspješan, a Bob je slobodnijeg duha', opisala je prije nekoliko godina najmlađa kći Claire, a 2015. godine Redford je opisao svojeg kolegu. 

'Bio je pričljiv, nervozan tip koji je uvijek grizao nokte. Prije nego što je prestao, pušio je cigaretu za cigaretom i stalno je pio pivo. Bio je jako nervozan muškarac', rekao je Robert Redford. Paul je nastavio nizati uspješne naslove, u 16 filmova glumio je sa suprugom, od kojih je četiri i režirao. 

'Kada s njom glumim ne mogu varati: znam da me gleda, da me procjenjuje. Ona me poznaje i kada s njom radim ne pokušavam se ponavljati niti se služiti glumačkim trikovima. A i radije bih grlio nju nego bilo koju drugu ženu. Volim svoju suprugu', opisao je u intervjuu koji je talijanskoj novinarki i književnici Oriani Falacci dao 1963., a tada je dodao da svoju djecu ne misli koristiti u promidžbene svrhe.

'Moja obitelj je svetište u koje nitko nikada nije ušao. Mnogi ljudi iskorištavaju svoju obitelj kako bi se reklamirali. Ja ne. Ne vjerujem u oglašavanje i nikad nisam, čak ni na početku kada mi je stvarno trebalo. Nemam obavezu reklamirati se, nego se samo ponašam najbolje što mogu. Ostalo me ne zanima', rekao je. Život supružnika činio se idiličnim, a oboje su u intervjuima govorili da veliki dio sretnog braka leži u dobrom seksu.

'Stvorila je seksualno biće. Ja sam stvorenje koje je ona izumila', rekao je. Naravno, nije sve bilo savršeno. Njegov alkoholizam stvarao je razdor, a nakon jedne svađe rekao joj je da je ostavlja i otišao iz zajedničkog doma. Prošetao se malo oko kuće i vrlo se brzo ponizno vratio uz riječi da nema kamo otići. Trzavice su nastale i zato što je ona od vrlo perspektivne glumice i vlasnice nagrade Oscar postala samo 'supruga Paula Newmana', kako se jednom opisala. Na nju je pala briga o djeci i domu, ali te su se trezavice ublažile kada se vratila glumi i novim projektima. 

Zajedno su se bavili i humanitarnim radom pa je Paul tijekom života, što izravnim donacijama, što prikupljanjem sredstava te od zarade stečene prodajom prehrambenih proizvoda njegove tvrtke 'Newman's Own', donirao više od pola milijarde dolara. Zalagao se za prava homoseksualaca i manjina, osnovao je ljetne kampove za teško oboljelu djecu, a nakon što je njegov sin Scott, glumac i kaskader 1978. godine umro od droge, osnovao je Scott Newman Centar čija je misija prevencija zloupotrebe droga edukacijom.

'Mnogo sam puta pao na koljena i tražio Scottov oprost. Oprost za onaj dio mene koji je bio poticaj njegovu uništenju. Što je to moglo spriječiti? Nisam siguran, ali mislim da ne bih mogao glumiti u filmovima da nisam pio. Ako je Scott pušio travu, pušio bih s njim. Pitao sam se jesu li moji ozbliljni problemi s alkoholom i njegova ovisnost nekako povezane. U jednom razdoblju, mnogo prije njegove smrti, mislio sam kako je jedini način da oslobodim Scotta taj da se ubijem. Tada bi nestao pristisak s njega i možda bi mogao negdje dobiti pomoć', rekao je u memoarima o smrti sina. 

Unatoč boli, nastavio je nizati hitove, a nominaciju za nagradu Oscar dobio je deset puta i to za uloge u filmovima 'Mačka na vrućem limenom krovu', 'Hazarder', 'Hud', 'Hladnokrvni kažnjenik', 'Rachel, Rachel', 'Bez pakosti', 'Presuda', 'Ničija budala', 'Put do uništenja' i 'Boja novca' koji mu je 1987. napokon donio prestižnu nagradu. Kada su ga pitali zašto nije došao na dodjelu, odgovorio je:

'To je kao da 80 godina ganjate prekrasnu ženu, a kad ona napokon poklekne, kažete joj: 'Oprosti, umoran sam.'
Dobitnik je i dva počasna Oscara - 1986. za doprinos filmskoj umjetnosti, a 1994. dodijeljena mu je nagrada Jean Hersholt za humanitaran rad. Uz njega je uvijek bila voljena Joanne s kojom je život dijelio pet desetljeća i postali su sinonim za ljubav, a kada su ga pitali je li ikada bio u iskušenju prevariti suprugu, slikovito je rekao:

'Zašto bih vani jeo hamburger kada me doma čeka odrezak'. 

No stvarnost je bila malo drugačija i nekoliko puta zaigrao se izvan braka, a jedna je afera postala i javna. Na snimanju filma 'Butch Cassidy i Sundance Kid' upoznao je glumicu Nancy Bacon s kojom je počeo vezu koja je trajala oko godinu dana. Za nju su doznali američki tabloidi koji su objavili šuškanja, a da su bili u pravu potvrdila je poslije i Nancy. Unatoč svemu, brak je opstao i Joanne mu je bila velika podrška u humanitarnom radu i političkom aktivizmu. Liberalni stavovi doveli su ga na crnu listu predsjednika Richarda Nixona, što je nazvao najvećom časti koja mu je ukazana. Bilaje uz njega i kada se zaljubio u oktanski cirkus. U filmu 'Winning' 1969. glumio je vozača automobilskih utrka i tom je ulogom oborio tadašnji rekord najbolje plaćenog glumca. Honorar je iznosio 1,1 milijun dolara, ali važnije je bilo što se zaljubio u utrke. 

'Graciozno sam se osjećao samo u trkaćem automobilu, ali da to postignem trebalo mi je desetak godina', rekao je Paul koji je sa 70 godina ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najstarija osoba koja je pobijedila u profesionalnoj utrci, a slavio je u Daytoni. Uživao je u životu, poslu s hranom, utrkama i sigurnosti svoje obitelji i kuće u Connecticutu. Sve se rjeđe pojavljivao na filmskom platnu, a na 75. rođendan u svojem je dvorištu spalio smoking kako bi označio početak razdoblja u kojem više nema mjesta za formalnosti.

'Ne možeš biti star poput mene a da se ne probudiš svako jutro iznenađena izraza lica i pomisliš: 'Isuse, tko bi rekao, još sam tu! Potpuno je nevjerojatno da sam preživio sve ono piće, cigarete, utrke i karijeru!', rekao je glumac koji je nakon uspješne režije nekoliko filmova, redateljski debi trebao imati i na kazališnoj pozornici 2008. godine predstavom 'O miševima i ljudima'.

Tog svibnja objavljeno je da se ipak povlači iz produkcije zbog zdravstvenih razloga, a mediji su počeli nagađati da se bori s rakom pluća. Tada su njegovi predstavnici samo rekli da se dobro oporavlja, ali bolest je bila jača i glumac je u 84. godini preminuo u svom domu 26. rujna 2008. godine. Njegova smrt, a poslije i pogreb, rekle su kćeri, bila je tiha i povučena, baš kako je i želio.