Glasa punog neobične topline pjevala je o siromaštvu, bijedi ulice, skitnji, ali i o nadi, povjerenju i ljubavima koje nikad ne prolaze... Iako je jedna od najvećih glazbenih legendi bila sitna i krhka, na sceni je Édith Piaf izgledala puno viša zahvaljujući iznimnim i nevjerojatno snažnim glasovnim mogućnostima. Više od 60 godina prošlo je od smrti ovog vrapčića, no priča o njoj i dalje živi.
Najpoznatija francuska šansonijerka život je posvetila najvećoj ljubavi - pjevanju, a njezine predivne balade ‘La vie en rose’, ‘Milord’ i ‘La Foule’ mnogima su vječita inspiracija. I dok je slavna po pjevanja o ružičastom životu, u njezinom prevladavale su mračnije boje i događaji, a i danas se ne zna previše o njoj. Jedna urbana govori kako je Édith Giovanne Gassion na svijet je došla 19. prosinca 1915. u radničkom pariškom okrugu Rue de Belleville na pločniku ispod ulične svjetiljke, uz pomoć dva policajca koja su slučajno naišla. No, drugi govore da ju je majka ipak rodila u lokalnoj bolnici Hôpital Tenon koja je i upisana u njezin rodni list. Malena Édith, koja je ime dobila po britanskoj medicinskoj sestri iz Prvog svjetskog rata koju su ubili Nijemci jer je pomagala francuskim vojnicima, bila je kći barske pjevačice Annette Maillard, podrijetlom iz Italije, i uličnog akrobata Louisa Alphonsea Gassiona.
Zbog njihova je nemara bila nesretna i usamljena djevojčica pa je brigu o njoj preuzela majčina mama Aicha, no ni s bakom joj nije bilo bolje. Umjesto mlijeka, u bočicu bi joj stavljala crveno vino, a kupanje je za Édith bilo prava rijetkost. Nakon što se 1917. vratio iz vojske, Louis je kćer pronašao u iznimno lošem stanju - neuhranjenu i zapuštenu. Odlučio je Édith poslati u Normandiju na čuvanje svojoj majci Louise Léontine, a buduća je francuska zvijezda odjednom dobila čak osam majki. Naime, njezina je baka nakon smrti supruga, jahača i izvođača u cirkusu Victora Alphonsea Gassiona otvorila bordel, a kad su upoznale Édith, prostitutke su bile oduševljene djevojčicom i toplo je prihvatile. Učile su je lijepom ponašanju, a svakodnevica okružena prostitutkama, njihovim klijentima, barskim pjevačicama i kriminalcima, uvelike će utjecati na Édithin kasniji život i svjetonazor.
Kad su joj bile četiri, Édith su naglo zaboljele oči, a naredne tri godine djevojčica je provela u svijetu tame. Navodno je ozdravila kad su prostitutke skupile novac i poslale je u Lisieux da se pokloni Svetoj Terezi. Upravo u to vrijeme, tata se vratio po svoju kćer, s kojom je počeo nastupati po gradovima diljem Francuske. Dok bi on izvodio akrobatske točke, Édith bi sa šeširom u rukama kružila uokolo prikupljajući novac, a otkrivši da ima izniman glas, ubrzo je osmislila i vlastiti nastup. Sa deset godina zarađivala je više od oca, a kad joj je bilo 15, počela je sama pjevati po pariškim ulicama. Unatoč odrpanom izgledu, privlačila je pozornost prolaznika koji su se divili njezinu glasu.
'Za mene je pjevanje bijeg. U drugi svijet. Više nisam na zemlji', opisala je kasnije glazbenica.
Tijekom 1932., 17-godišnja Édith upoznala je Louisa Duponta, na ulici poznatog kao P’tit Louis, u kojeg se zaljubila i rodila mu kćer Marcelle. Trudila se biti dobra majka, no baš poput svoje, šansonijerka je dijete često ostavljala samo. Ubrzo nakon drugog rođendana, Marcella se razboljela i umrla od meningitisa, a njezina ju je smrt toliko shrvala da se Édith od toga nikad nije oporavila. Vratila se na ulice, trgove i kafiće, a jednog poslijepodneva uočio ju je Louis Leplée, direktor kabarea na Champs-Élyséesu, koji joj je odmah ponudio posao.
Édith je tako preko noći prljave ulice zamijenila jednim od najotmjenijih kabarea, a uvijek odjevena u elegantnu crnu haljinicu koja će joj postati zaštitni znak, dotad nepoznata pjevačica pokazala se kao pun pogodak kod inače zahtjevne pariške publike. Zbog Édithine sitne građe (bila je visoka samo 147 centimetara) i straha od pozornice, njezin joj je zaštitnik nadjenuo umjetničko ime La Môme Piaf, što je na uličnom slengu značilo vrapčić. Godine 1936. snimila je svoju prvu pjesmu ‘Les Mômes de la cloche’ ujedno izdavši i dvije ploče, i baš kad se činilo da njezina karijera ide ulaznom putanjom, Leplée je ubijen u svom domu. Francuski tisak na skandalozan je način pratio slučaj, a događaj se negativno odrazio na Édithinu karijeru kad se doznalo da su Louisovu smrt skrivili ljudi iz podzemlja, s kojima je i sama bila povezana.
Édith je uspjela preživjeti skandal i tijekom sljedećih mjeseci nastavila karijeru s Raymondom Assom, bivšim legionarom koji je napisao jedan od njezinih prvih hitova ‘Mon légionnaire’. Upravo joj je on savjetovao da promijeni ime u Édith Piaf, po kojem i ostala zapamćena. Uskoro je uslijedilo potpisivanje ugovora s ABC-jem, a tijekom jedne večeri 23-godišnji vrapčić izašao je na scenu nakon glavne pjevačice ABC-ja i u potpunosti je zasjenio. Trebalo je proći samo nekoliko mjeseci da šansonijerka počne nastupati u Bobinu, pariškom poznatom okupljalištu, ali ovaj put kao glavna zvijezda večeri.
Nakon dvogodišnje ljubavne veze s francuskim glumcem Paulom Meurisseom, koji je svoju dragu uveo u kazališni i filmski svijet, Édith se zaljubila u Henrija Conteta, čovjeka koji je pisao njezine kasnije hitove.
'Nikada ne zna kakav je frajer dok ga niste isprobali u krevetu. U jednoj noći u krevetu više ćete saznati o muškarcu nego u mjesecima razgovora. Ispod plahte ne mogu varati', rekla je.
Tijekom Drugog svjetskog rata pjevala je za Nijemce u klubu One Two Two i fotografirala se s francuskim ratnim zatvorenicima. Zanimljivo je da je fotografije iskoristila tako što ih je dala krivotvoriteljima koji su od njih napravili putovnice, a nakon što se vratila u kamp, uspjela je prokrijumčariti putovnice za svih 150 zatvorenika.
Nakon završetka 2. svjetskog rata bila je na vrhuncu slave, a svoje je ime koristila kako bi pomogla pjevačima u usponu. Jedan od njih bio je i Yves Montand, u kojeg se 1944. zaljubila do ušiju. Zahvaljujući Édith, u samo godinu dana postao jedan od najpoznatijih francuskih pjevača, a kad je bio jednako popularan poput nje, Édith je prekinula vezu. Umjetnica je tih dana napisala ‘La vie en rose’, a njezini su prijatelji ostalo prilično razočarani pjesmom kad su je prvi put čuli. No Édith ju je nakon godinu dana izvela na koncertu, a ubrzo je postala veliki hit, zbog čega je pjevačica prionula pisanju pjesama. Godine 1946. sa svojim je štićenicima, mladićima iz grupe Les Compagnons de la chanson, snimila ‘Les trois cloches’, koja je prodana u više od milijun primjeraka. Sada već istaknutoj umjetnici sljedeće godine ostvario se jedan od najvećih snova, kad je zahvaljujući koncertnim turnejama, postala zvijezda i s one strane Atlantika.
Iako njezin prvi koncert u njujorškom Playhouse kabareu nije privukao brojnu publiku, Édith zbog pozitivne kritike u novinama nije željela odustati. Ubrzo se dogodilo ono što su svi znali... Čak četiri mjeseca nastupala je u otmjenom kabareu na Manhattanu i zvijezda je bila rođena! Pjevačica se u Velikoj Jabuci sprijateljila s glumicom Marlene Dietrich s kojom je ostala bliska do smrti, a tada nije pomišljala da će New York biti grad u kojem će upoznati prvu i jedinu ljubav.
Boksački prvak Marcelo Cerdan bio je oženjen muškarac koji je sa suprugom Marinette Lopez imao troje djece, no ljubav prema glazbenici je prevagnula. Ljubavna priča kraljice francuske glazbe i francuskog kralja ringa rođenog u današnjem Alžiru, bila je glavna novinarska poslastica. Napokon kad se činilo da je pronašla muškarca svog života, kojem je posvetila pjesmu ‘L’hymne l’amour’, Édith će doživjeti drugi veliki šok nakon gubitka kćeri. Naime, Marcelo je 28. listopada 1949. poginuo u zrakoplovnoj nesreći iznad Azora, leteći iz New Yorka u Pariz kako bi posjetio svoju voljenu. Shrvana od boli, Édith se okrenula spiritualizmu, izražavajući tugu tragičnim pjesmama. Na scenu se vratila godinu dana nakon Cerdanove smrti, kada je upoznala mladog pjevača u usponu Charlesa Aznavoura. I njemu je pomogla da ostvari karijeru, a on joj je u znak zahvalnosti napisao nekoliko pjesama od kojih su mnoge postale veliki hitovi poput ‘Jézébel’ i ‘Plus bleu que tes yeux’.
Iako se činilo da se pjevačica polako vratila u normalno stanje, 1951. doživjela je dvije teške automobilske nesreće, a tijekom dugotrajnog oporavka u bolnici, dobivala je velike doze morfija, zbog čega je postala ovisna o njemu. Nisu joj bile strane velike količine alkohola i opijata, zbog čega je Édith polako počela uništavati svoje psihičko i fizičko zdravlje.
Pronašla je i novu ljubav i u srpnju 1952. prvi se put udala u gradskoj vijećnici u New Yorku za francuskog pjevača Jacquesa Pillsa nakon kratke ljubavne veze. Supružnici su na Édithinoj petoj turneji po Americi ponovili cijelu ceremoniji u crkvi, a šansonijerki je kuma bila prijateljica Marlene Dietrich. No droga i alkohol uništavali su Édithino krhko tijelo zbog čega je sve više vremena provodila u privatnim bolnicama. Iako je najviše voljela svjetla pozornice, na nagovor prijatelja povukla sa scene, a njezin povratak dogodio se 1955., kad je u pariškoj Olympiji priredila koncert za pamćenje. Publika joj je zahvalila gromoglasnim pljeskom, a ponukana tim uspjehom, Édith je iste godine krenula na još jednu američku turneju. Iako se 1956. razvela, te je godine ispisala stranice povijesti kao prva pjevačica zabavne glazbe koja je nastupila u njujorškom Carnegie Hallu, prestižnoj dvorani klasične glazbe.
Idućih godina Édith je dosegnula pjevački maksimum, održavši brojne turneje po Americi i rodnoj Francuskoj, a iako je opijatima odlučila reći ‘zbogom’, bilo je prekasno jer je njezino zdravlje bilo ozbiljno narušeno. Tijekom jednog koncerta u New Yorku srušila se na pozornici i dijagnosticiran joj je neizlječivi oblik raka. Iako su je svi nagovarali da odustane od glazbe, ona je to odbijala jer nije mogla zamisliti život bez pjesme. Otad ju je na koncerte pratila medicinska sestra, koja joj je davala doze morfija protiv bolova.
Početkom 1961. Édith je počela suradnju s mladim francuskim tekstopiscem Charlesom Dumontom i nije pogriješila jer je njihova suradnja ovjekovječena najpoznatijom pjesmom njezine cijele karijere - ‘Non, je ne regrette rien’ ('Ne, za ničime ne žalim'). Iako, sve je počelo dosta gotovo neprijateljski. U njezinom pariškom domu Dumont ju je posjetio s Michelom Vausaireom koji je napisao tekst pjesme, a dočekala ih je vrlo nepristojno i neprijateljski. Već joj je nekoliko puta ranije pokušao ponuditi pjesmu i svaki puta ga je odbila, a tijekom toga posjeta bila je ljuta na svoju domačicu Danielle koja je dogovorila sastanak bez njezina znanja. Ipak, rekla je da će poslušati samo jednu pjesmu a kada je Dumot otpjevao ‘Non, je ne regrette rien’ oduševljeno je uzviknula:
'Ovo je pjesma koju sam čekala. Ona će biti moj najveći uspjeh i jedva je čekam izvesti u L'Olympiji!'.
Posljednji na dugom popisu njezinih ljubavnika bio je grčki pjevač, glumac i frizer Theophanis Lamboukas, a za svog Sarapoa, kako ga je od milja zvala, udala se u rujnu 1962. Théo Sarapo, kako mu je glasilo umjetničko ime tada je imao 26, a njegova nova supruga dvadeset godina više. Te 1962. u Olympiji je održala posljednju turneju, a kad se vratila s bračnog putovanja, sa suprugom je snimila duet ‘A quoi ça sert l’amour’.
'Mislim da skladatelj i tekstopisac moraju biti stvarno zaljubljeni. Ako nisu ne mogu napisati pravu ljubavnu pjesmu. Mislim da ljudi kojima više nije stalo do ljubavi nisu potpuni. Oni koju prestanu vjerovati u ljubav samo zato što su patili nisu pravi ljubavnici', objasnila je u jednom intervjuu svestrana umjetnica koja je snimila i devet filmova.
Njezina karijera polako se bližila kraju, čega je i sama bila svjesna. Posljednje dane živote Édith je provela u svojoj vili na Azurnoj obali, u blizini Cannesa. Budila se tek povremeno, a uz nju su bile samo medicinska sestra i tajnica Danielle Bonel.
Kad je 11. listopada 1963. zauvijek zatvorila oči, vijest o smrti glazbene dive u sekundi je izazvala golemu tugu diljem svijeta. Pretpostavlja se da je umrla dan prije, a suprug je njezino tijelo prevezao do Pariza, jer su svi vjerovali da je Édith željela umrijeti u svom najdražem gradu. Budući da katolička crkva nije odobravala način života pokojne Édith, zabranila je da bude pokopana sa svim crkvenim počastima, ali ni ta odluka nije spriječila horde njezinih obožavatelja da joj prirede veličanstven ispraćaj. Na dan njezina pokopa promet je oko pariškoga groblja Père Lachaise bio doslovno paraliziran. Svi su joj željeli odati počast, a baš kao i tog tužnog listopadskog dana, i danas se na njezinu posljednjem počivalištu gotovo uvijek može pronaći svježe cvijeće.
