Proteklih dana Hrvatsku je šokirala vijest o tragičnoj pogibiji ravnatelja KBC-a Zagreb, Ante Ćorušića, koji je pao s požarnih stepenica i preminuo na licu mjesta. Mnoge je ovo podsjetilo na tragediju hrvatskog glazbenika, publicist i političara Vice Vukova, koji je pao niz stepenice u Hrvatskom saboru.
Vice Vukov preminuo je 24. rujna 2008. u Zagrebu, u 73. godini života, nakon što se dvije godine borio s posljedicama teške ozljede glave. Naime, Vukov se 17. studenog 2005. godine, spotaknuo na stepenicama u zgradi Sabora te je pretrpio tešku ozljedu glave. Nakon hospitalizacije i operacije, pao je u komu.
Tijekom 2007. godine liječnici su otkrili da povremeno dolazi svijesti i da mu je zdravstveno stanje stabilno, no do značajnijeg poboljšanja nije došlo. Skoro tri godine nakon nesreće, Vukov je preminuo u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu.
Bio je otac dvoje djece, Emila i Ivane te suprug Diane s kojom je bio u braku od 1961. godine.
Vice Vukov rođen je u Šibeniku 3. kolovoza 1936. u peteročlanoj obitelji Amelije i Stjepana Vukova. Prvi put je zapjevao kao gimnazijalac 1953. u opereti 'Ševa', gdje je pjevao Janka, drugu mušku ulogu.
Šezdesetih godina bio je jedan od najnagrađivanijih domaćih pjevača te je dobitnik brojnih priznanja: Zlatnog vijenca tjednika Studio kao najpopularnije lice TV ekrana u Jugoslaviji (1968., 1970., 1971.) te brojnih prvih nagrada na festivalima: Split (1965., 1966., 1967., 1968., 1970.), Krapina (1967., 1968., 1969., 1970.), Putujući festival "Pjesma ljeta" (1968.), Zagreb (1961., 1969., 1970.), Zlatne žice Slavonije (1969., 1970.)
Dva puta je predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji, u Londonu 1963. s pjesmom 'Brodovi' i u Napulju 1965. s pjesmom 'Čežnja'. Nastupao je u skoro svim gradovima Jugoslavije i u brojnim stranim zemljama, poput SAD-a, Kanade, Brazila, SSSR-a, Engleske, Francuske, Njemačke, Japana, Novog Zelanda, Australije.
Tijekom karijere snimio je više od 400 skladbi.
Nakon što je 1967. na Krapinskom festivalu otpjevao pobjedničku pjesmu 'Vužgi' i pri preuzimanju nagrade rekao da mu je 'bila posebna čast odjenuti tu krasnu hrvatsku narodnu nošnju', postao je politički sumnjiv Tijekom 1970. njegove se pjesme skidaju s programa Radija Sarajevo, kasnije i s ostalih radiopostaja u BiH, a u toj su mu republici zabranjeni nastupi. Pozivi za festivale stižu sve rjeđe, zabranjena su mu gostovanja na televiziji, a već snimljene emisije se ne puštaju.
Vukova se u tisku otvoreno naziva nepoželjnim pjevačem te se ignoriraju njegovi nastupi. U tom razdoblju postao je simbol Hrvatskog proljeća i masovnog pokreta, a bio je i član uredničkog vijeća Hrvatskog tjednika. Za velikog vala uhićenja proljećara 1972. tadašnja milicija mu pretresa stan. U to vrijeme Vukov se nalazio na turneji po Australiji te se nakon supruginog upozorenja, u strahu od progona vlasti, ne vraća u Jugoslaviju, već odlazi u Pariz. Sve njegove ploče odmah su povučene iz trgovina.
Tijekom boravka u Parizu diplomirao je na Institutu za visoke međunarodne studije u okviru Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti. Nakon smirivanja situacije 1976., odlučuje se vratiti u Zagreb, no teško pronalazi posao.
Dvije godine kasnije uspijeva pronaći posao u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Nastupi i putovanja bili su mu onemogućeni sve do 1989. Te iste godine izlazi mu album s novim pjesmama, ali bez njegova imena na albumu, što je bio jasan znak njegova povratka. Tijekom 1990. održao je uzastopni niz od 14 rasprodanih koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, postavivši još nenadmašen rekord.
Početkom devedesetih, nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, bio je blizak s tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. No, ubrzo se razilaze zbog drukčijih političkih stavova, nakon čega pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci.
Za veleposlanika Republike Hrvatske u Švicarskoj imenovan je 5. siječnja 2001.Na izborima 2003. na listi SDP-a ulazi u Hrvatski sabor kao nezavisni zastupnik. Dvije godine kasnije dogodila se teška nesreća.
