Tončica Čeljuska u novoj ulozi, Tonči Huljić joj otvorio dušu: 'Nadam se da će drugo dijete smiriti Albu'

U svijetu glazbe rijetki su oni koji ostavljaju tako dubok i trajan trag kao što je to učinio Tonči Huljić. Svestrani glazbenik, skladatelj i producent nezaobilazna je figura na hrvatskoj glazbenoj sceni, autor nepresušne inspiracije i kreator karijera najvećih pjevačkih zvijezda poput Petra Graše, Doris Dragović, Jelene Rozge i mnogih drugih. Potpisuje više od 800 hitova, a njegove melodije i stihovi postali su soundtrack mnogih generacije. No Huljićeva genijalnost ne leži samo u njegovoj sposobnosti stvaranja glazbenih hitova. Kao iznimno elokventan i inteligentan sugovornik, svojim znanjem i iskustvom pruža uvid u svijet glazbene industrije kakav rijetko tko može. Njegovi komentari o Euroviziji i mnogim drugim glazbenim temama često su pravi mali masterclassovi iz glazbene umjetnosti i produkcije. Huljića poznajem godinama, mogu reći i da smo privatno u dobrim odnosima pa je to više bio pravi izazov prenijeti njegovu autentičnu prirodu strastvenog kompozitora, ali i pomalo ciničnog majstora koji nepogrešivo dijagnosticira trenutak u kojem živimo.

Tončica: U biti, riječ je o velikim instrumentalnim djelima i pop operama.

Tonči: To su dva programa. Nerado govorim o tome, samo sam, onako stidljivo spomenuo u nekoliko navrata, ali ono na čemu se sada radi je nadogradnja tog materijala u smislu showa. Dosad su to bili koncerti, a odsad moraju imati i show program. Mi smo zemlja s nešto više od tri milijuna stanovnika i ne mogu pronaći ljude koji istodobno vrhunski pjevaju i plešu, zapravo one koji čekaju svoj angažman na Broadwayu i West Endu. Potpuno su različiti programi koji se spremaju za Kinu i SAD. Mislim da ću do kraja godine definirati te show programe i prezentaciju pa ćemo dogodine znati kako stvari stoje. Elan? Život mi je od dvadesete do tridesete godine obilježio Magazin. On je moja osnova i da nije bilo njega, ne bi bilo ničega. Devedesetih, kad sam ušao u tridesete godine, počeo sam se širiti i u određenom trenutku surađivao sam s brojnim izvođačima od kojih je šezdeset posto imalo vrhunske rezultate.

Tončica: Nabrojimo ih...

Tonči: Stvoren je Grašo, iz Magazina Rozga i Danijela. Odabrao sam Mineu koja je bila predstavnica dance trenda i to mi je bilo prvo tinejdžersko iskustvo. Jako mi je drago vidjeti kako se revitalizirala njezina karijera na temelju tih pjesama koje su nastale prije trideset i nešto godina. Tu su i Doris, Jasmin Stavros, Jole. Surađivao sam sa Sandijem i ET-jem. Ne znam, bilo ih je... da se ne uvrijedi netko koga nisam spomenuo. Devedesetih je i počelo moje koketiranje s nekim eksperimentima. Malo karikaturalno, bila je elemenata opere u pjesmama ‘Simpatija’, ‘Nostalgija’ i ‘Romantika’. Napravio sam tu trilogiju, prvi put smo se plasirali u gornji dom na Euroviziji dijeleći šesto i sedmo mjesto s Belgijom. Interesantno je da sam dobro prosudio. Naime, tada se išlo na moderniju glazbu, a ja sam se više okrenuo arhaizmu. Pjesma koja je pobijedila te godine također je imala operni glas, ali onaj keltski, a glavni instrument bio je violina. Dok smo mi imali tipičan operni glas i violinu, također kao glavni instrument. Mel Bush, menadžer violinistice Vanesse Mai, potkraj devedesetih godina došao je na ideju, pogotovo nakon pjesme ‘Marija Magdalena’, da se osnuje gudački kvartet. “Zašto bi bila samo jedna lijepa violinistica? Idemo naći četiri lijepe žene koje sviraju gudačke instrumente”, rekao mi je. I osnovali smo Bond.

Tončica: I bile su svjetska atrakcija, prve na top-listama.

Tonči: U 24 zemlje bile su na prvome mjestu kao rock-pop instrumental, smo su na američkom Billboardu četiri tjedna bile prve.

Tončica: Da si bio, recimo, u Londonu, a ne u Splitu i Zagrebu, danas bi bio nekakav Paul McCartney.

Tonči: Ne plačem za Londonom.

Tončica: Ali da si iz neke velike glazbene nacije, iz Engleske, SAD-a...

Tonči: Ne samo to. Moji suradnici bila su imena poput Youtha koji je s McCartneyjem imao bend The Fireman, drugi je stvorio The Prodigy, Groove Armadu, pjevačicu Dido. Eminem je od nje uzeo dio pjesme. Surađivao sam s Magnusom Fiennesom, isprva mi nije bilo jasno to ime. Kad sam vidio njegova brata Josepha Fiennesa, učinio mi se jako poznat. Normalno kad je nekoliko godina prije dobio Oscara za glavnu ulogu u filmu ‘Zaljubljeni Shakespeare’. Susretali smo se s članovima benda The Prodigy koji su stalno upadali u studio dok smo snimali Maksima. Da nije bilo te moje avanture s Bondom, mislim da ne bi bilo prilike razviti Mrvicu u inozemstvu.

Tončica: Maksim je golema zvijezda najviše zahvaljujući tvojoj glazbi. Njegovi koncerti u Aziji održavaju se u arenama.

Tonči: Puni arene, stadione, velika je zvijezda i toliko se godišnje potroši u Kini da nema ni potrebe ni volje raditi dalje.

Tončica: Svejedno ima svjetske turneje.

Tonči: Ima, svira... Zanimljivo, pjesma ‘Croatian Rhapsody’ koju sam napisao za Magazin bila je na sedmome mjestu na Dori, a Maksim je preko nje izgradio karijeru baš u Kini.

Tončica: Stječe se dojam da si napisao sve što se može napisati samo kad nabrojimo plejadu izvođača koji čine temelje hrvatske popularne glazbe, ali i regionalne. Međutim, i danas na dnevnoj razini pišeš po jednu pjesmu. Odakle dolazi ta inspiracija? Što više imaš složiti kad je sve pokazano?

Tonči: Ne znam. Sad me vuče prošlost, a to mi nije drago. Vuče me prošlost radi bolje budućnosti. Što više stvari idu u potpuno novom smjeru u glazbi, a taj smjer ne postoji nego samo tko jače nabije taj dobije, shvatio sam da se vrlo lako u to mogu uklopiti. Pogotovo u trap, i to Vjekoslava i ja našim smislom za humor. Ali bilo bi smiješno da me mladi ljudi percipiraju kao ozbiljnu priču o trapu, u smislu gangsta stila, a zna se kako živim. Da sam djed i tako dalje...

Tončica: Ne možeš biti vjerodostojan iako si sve to prošao.

Tonči: Veliki broj trapera neće u životu proći ono što sam je prošao. Sigurno bih to radio vjerodostojnije. A i veliki broj njih je šminka, jedno su doma, a drugo vani. Čini mi se da je Vojko V najiskreniji jer se okrenuo humoru, satiri, cinizmu. I jako mi se sviđa kompletno nova scena - Miach, njezin indiferentan glas, simpatičnost, energija. Možda da se dogodine, bude li Eurovizije, prijavi na Doru. Imala bi tu neku energijicu, samo se bojim da je previše sličnih pjesama i možda dolazi do zasićenja pa se traži ekstrem. Svaki put pobijedi ekstrem.

Tončica: Kako komentiraš najnovije trendove i uopće Euroviziju kao instituciju? Ove smo godine presretni ishodom, iako smo razočarani što nije prvo mjesto.

Tonči: Eurovizija je spremna poći na hlađenje jedno godinu, dvije, dok se Europa uozbilji i počne shvaćati da smo svi u predratnom stanju. Da smo negdje u 1937. i 1988. godini.

Tončica: Neće biti valjda takvo zlo.

Tonči: Garantiram.

Tončica: Često te zovu da komentiraš neke društvene okolnosti, a vidiš ih pesimistično. Ipak, oko tebe se ovih dana događaju divne priče.

Tonči: Jednostavno ne možeš biti izoliran od toga, pogađaju te sve te stvari u društvu i svijetu. Nije jednostavno ni jadnim migrantima zbog onih koji iskorištavaju to što se radi, cijelu tu tranziciju naroda, vjere, kulture izazvanu što globalnim, što klimatskim promjenama. Ali negdje ćemo morati podvući štit, ili tvoje ili tuđe dijete. Na žalost, nije ni kršćanski ni katolički. Može se i mora pomagati dok se može, ali ne treba to pretvoriti u vlastito samoubojstvo, kulturocid. Kako nećete biti pesimistični kad u jednoj mirnoj Slovačkoj premijera upuca književnik? Dokle smo došli? Dakle, svjedočimo zadnjim vremenima. Hoće li ona doći za godinu, dvije, pet ili deset? Počela su... Znamo svi da postoji pet ljudi koji su tu da unište sve što je zapadna demokracija stvorila, a isto se tako treba zapitati: “Do čega su nas doveli zapadna civilizacija i sve te liberalne struje?” Pa vidite Euroviziju na koju je zabranjeno unijeti europsku zastavu. Čekajte, zabranjeno je staviti zastavu organizatora? To je trenutak kad se treba podvući crta, EBU treba dati ostavku. Hvala lijepa, sad dvije godine svi ostajete doma, resetirat ćemo se i krenuti iz početka. Kultura je dio društvene nadogradnje. Ako baza ne postoji, a ne postoji, postoji samo kaos. Glavnu riječ preuzimaju aktivisti, provlače se kroz društvo. To više nije običan aktivizam, nego anarholiberalni aktivizam koji je nasilan. Što više ljevica ide ulijevo, to desnica više skreće udesno i normalnom je čovjeku sve teže preživjeti. Kako preživljavam ova vremena? Jednostavno se zatvorim u svoj tor, napravim osiguranje, podignem zid i kažem: “Okej. Idemo sad odživjeti ove živote na najmirniji mogući način, ne dižući previše glavu.” To je razlog zašto ne volim intervjue, zašto ne volim biti stalno u mediji. Zaista mislim da nisam vrijedan toga. Pogotovo zato što me ne zanima previše što se događa izvan mog kruga jer da me zanima, a vrlo sam znatiželjan, upropastilo bi mi život.

Tončica: Shvaćam te. S druge strane iz tebe progovaraju veliko iskustvo i lucidnost i naposljetku su zanimljive tvoje procjene. Baš mi je drago da će čitatelji Storyja imati ovakvu opservaciju o svemu što se događa. Na određeni način svi smo pozvani na neko preispitivanje i resetiranje. Možda je najbolji način stvaralaštvo, taj talent koji imaš. No odnedavno u tvom životu postoje divne stvari. Odnedavno imaš i unučicu Albu o kojoj svi govore da je glazbeno povukla sve najbolje iz genskog koda Huljić i Grašo.

Tonči: Iskreno se nadam da će drugo dijete smiriti prvo jer pati proizvodnja.

Tončica: Što to znači?

Tonči: Pati proizvodnja, ozbiljno. Alba je obiteljsko biće, a istodobno je jako svoja. To koliko je talentirana ostavit ćemo za barem deset godina. Nadam se da ćemo to uspjeti skrivati. Obožava slušati ‘Čarobnu frulu’, Vivaldija. U pop glazbi, ako izbjegnemo recentne hitove, gušta uz Paula McCartneyja, Davida Bowieja, Georgea Michaela, a Božić nam je cijelu godinu zbog pjesama. Hana se opet upjevava jer pripremamo neke koncertne nastupe s ‘Misom’. Šalim se da je trudna svaki put kad je u Zagrebu ili okolici i pjeva ‘Misu’. Sad će biti u Zaprešiću, pitao sam je može li? Nekidan snimili smo pjesmu za Marcelita, pobijedio je na America’s Got Talentu. Pjeva tenor bariton kao Andrea Bocelli i Celine Dion u istodobno. Inače je Filipinac, nije imao sreće jer je pobijedio 2019. i upao u koronu pa mora sve od početka. Zanimljiva suradnja, kao i činjenica da je s Filipina, iz katoličke zemlje sa 120 milijuna ljudi. On je tamo doista heroj. Izgleda kao da mu je 18 godina, a ima četrdeset i nešto, dvoje djece i ženu. Eto, probao sam nešto napisati da ga uklopim u ovaj program za zajednički nastup.

Tončica: Moram se nadovezati na savršen životni spoj Vjekoslave i tebe. Ona je pravnica koja piše tekstove, genijalka, književnica. Obično u glazbenom stvaralaštvu prvo ide u tekst, a kod vas mi je ingeniozno što prvo ide glazba, a potom nastane tekst.

Tonči: Mislim da danas svi tako rade. Među prvima sam tako počeo. Ljudi od kojih sam učio, Zdenko Runjić i Đorđe Novković, u vrijeme kad sam počeo pisati pjesme stvarali su isključivo na tekst. Nešto te povuče jer imaš danu emociju. S tom emocijom ja moram manipulirati i gledati što ljudi vole. Moraš imati neku razinu socijalne inteligencije i razmišljati komu je pjesma namijenjena. Kao što se Doris odmah pronašla u pjesmi ‘Jedini’ i na njoj smo temeljili cijeli antologijski album ‘Baklje ivanjske’. Posljedica toga je da je Doris i danas diva. Arenu, dvije rasproda bez problema. Takav je slučaj i s Rozgom koja je arene rasprodala bez reklame. Samo je išla njezina objava na Instagramu i bilo je dovoljno.

Tončica: Počeli smo pričati o Vjekoslavi, njezinoj inteligenciji da se besprijekornim, savršenim tekstom nasloni na tvoju glazbu. Kako je to moguće?

Tonči: Trenirana je za to. Prvo si književnik, poeta pa tek onda tekstopisac. Ne možeš biti dobar tekstopisac ako prije toga nisi pjesnik. Onda si priučen, mlataraš se riječima, čupaš se, banaliziraš. Treba biti svjestan i da je većina publike banalna, ne traži previše ni od života, ni od pjesme, nego samo da se zabavi. Problem je kad ideš stvarati neki stil pa ga netko kopira i spusti ljestvicu. Kopija postane novo pravilo i ti moraš amputirati svoju inteligenciju da bi ušao u kod nečemu što si pokrenuo, ali se jednostavno srozalo. Zato svakih šest, sedam godina počinješ novu priču. Da se vratim na tekstove. Nekad su to bili metrički, ravnomjerno napisani tekstovi u osmercu, desetercu, dvanaestercu. Danas toga više nema jer su trap i rep to promijenili. Pjesmu moraš izbacivati iz metrike. Na sreću, Vjekoslava je dovoljno muzikalna, svira klavir, točno pjeva i ima bolji osjećaj za hit od mene.

Tončica: Vjekoslava je stihom “žena, majka, kraljica’, a napisala ih je još mnogo koji su ušli u narod, donijela žensku snagu, emancipiranost, ali ženstvenu emociju. Ti si pisao glazbu. Vi to jako dobro radite. Recimo, i pjesme koje pjeva Doris odličan su primjer Vjekoslavine poetike. Kad si čovjek s golemim iskustvom i entuzijazmom, to je teško pomiriti jer nam iskustvo s jedne strane oduzima entuzijazam. Uspio si to povezati i sačuvati zahvaljujući, da ne budem pretenciozna, dubokom unutrašnjem životu i svakodnevnoj rutini. Kako nalaziš svrhu, mir, entuzijazam unatoč činjenici da su neka iskustva i teška?

Tonči: Svaki se dan molim za mir, ali ga ne nalazim. Pronaći mir kreativcu je kao da si ga pretvorio u biološki višak. Moram biti malo kolerik. Sve mora biti pretjerivanje. Sredina je dosadna, svi mi patimo za sredinom i bježimo od nje jer je dosadna. Nitko od nas ne može postići tu razinu božanskog u sebi da ti je sve ravno. A volio bih da je tako.

Tončica: Ipak je tu neko božansko nadahnuće koje akceptiraš i vjeruješ u njega. Misliš da je talent Božji dar?

Tonči: Apsolutno! Bog daje darove. Ništa nije bilo slučajno. Ni ova Eurovizija, kao ni ova Dora. Sve se probalo diskreditirati, ali dobro je pobijedilo. Samo se treba prepustiti, a to je najteže. Ipak smo svi ovisnici o nekim našim navikama. Ovisnici smo o životu, bojimo se umrijeti, a svi kukamo kako nam je teško. I tako postavljaš sva ta pitanja i pokušavaš pronaći odgovore od nekog pametnijeg od tebe. Ujutro, kad imam svoje rituale, molitve, vježbe, pronađem sebe, ali negdje do podne opet se izgubim.