Iako je trenutačno rastrgan između niza projekata i karijera, koje su sve redom uspješne, Tonči Huljić pronašao je vremena i za svoje užitke. A to je u prvom redu rad na solo projektu - Tonči Huljić i Madre Badessa Band. Pjesme s albuma ‘Ka Hashish’ na starosplitskom su dijalektu, a već nakon premijernog izvođenja osvojio je publiku. Na odlične tekstove i glazbu bračnog para Huljić sjajno su se nadovezali produkcija i aranžman Gorana Bregovića, a njihova zajednička vizija rezultirala je jednim od najtraženijih albuma u posljednje vrijeme. A upravo o glazbi, koja predstavlja njegov život, ali i obitelji, koja mu je nedvojbeno najvažnija, nedavno smo razgovarali s Tončijem.
Story: Nedavno ste proslavili 50. rođendan. Jednom ste rekli da se želite odužiti Bogu za vrijeme koje ste potrošili baveći se kvazibiznisima i trčanjem za novcem te kako se bližite 50., postajete svjesni da svatko ima nekakvu misiju, a vaša je biti glazbeno kreativan. Smatrate li te godine životnom prekretnicom?
Te su okrugle brojke ponekad stimulativne, a ponekad depresivne. Sigurno nisam sam od sebe to spomenuo. Sigurno je nešto bilo u pitanju jer nisam osoba koja slavi rođendane niti sam opterećen brojkama. Pogotovo godinama. Sad bih mogao reći da ne mogu zamisliti sebe kao besposlenog 70-godišnjaka, a da mi je netko, kad sam imao 20, rekao da ću se sa 50 još baviti ovim stvarima - rekao bih mu da je lud. U jednom trenutku postaneš svjestan da život ne možeš uzimati zdravo za gotovo, da ipak nisi besmrtan. A onda se pokušaš kanalizirati u nekom smislu. Prije dvije, tri godine ponovno me uhvatila strast prema glazbi. I sad sam tu gdje jesam. To bih želio raditi do kraja, ali kako i koliko ja to hoću.
Story: Kako to mislite?
Prvo, ne vjerujem u inspiraciju, nego u rad i inteligenciju. Ne stojiš i čekaš muzu, nego sjedneš i radiš. Ako ne sjedneš i ne radiš, neće ti doći pjesma, i to je cijela priča. Prije sam rasipao taj talent. Radio sam više od sto pjesama godišnje. I normalno da se negdje oko 2000. ili, kad već spominjemo brojke, oko 40. rođendana pojavila misao da bi trebalo to prestati raditi industrijski. Imao sam ponudu i uhvatio sam se crossover glazbe. To je zadovoljavalo moju ambiciju. Realizirao sam se u tim svjetskim razmjerima i više se nisam imao ambiciju ovdje ostvarivati. Uz to, ime mi se počelo previše sotonizirati. Bio sam sinonim za sve loše, ali istodobno je svim tim ljudima koji su me sotonizirali bilo teško zamisliti život bez takve muzike. Jednostavno sam okrenuo ploču i rekao ‘bok’. Osnovali smo Bond, instalirali Maksima... No postojao je taj moj dug prema ljudima i karijerama koje sam stvorio. No na neki sam način to počeo raditi bez žara, što se odmah osjetilo. Potom sam se jednostavno prebacio na neku višu razinu i ozbiljnije se počeo baviti televizijskom produkcijom koja je zadovoljavala moje potrebe. Radio sam glazbu za te serije i vrlo malo čeprkao po hrvatskoj glazbi. To je dovelo do jedne druge krajnosti, odnosno do uvoza turbofolka. Činjenica jest da je, otkako sam se ponovno uhvatio glazbe, znatno smanjen utjecaj toga. Revitalizirao sam Magazin i Jelenu, Jolu sam dignuo na drugu razinu tako da je stvarno postao brand, a sada polako vraćam u život ljude s kojima sam prije radio. Napravio sam pjesmu sa Stavrosom i reakcije su odlične. Iako se diramo u temu koja je više socijalno-politička nego zabavna. Dosta sam radikalizirao tekstove.
CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY
Razgovarala Nikolina Kunić
Fotografije Story Press, arhiv Storyja 
