Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu - da ozdravi. U toj nadi živi poznati splitski glumac Ante Čedo Martinić od Badnjaka prošle godine. Umjetniku je, naime, dijagnosticiran karcinom želuca. - Liječnici su najprije sumnjali na karcinom gušterače. Kad sam to čuo, bio sam u velikom šoku. Tada sam, znajući da je karcinom gušterače jedan od najopakijih, rekao supruzi Zrinki: Neću se stići okrenuti i već me neće biti. Kad su liječnici ustanovili točnu dijagnozu, bio sam psihički spremniji - priča umjetnik svojim upečatljivim dubokim glasom iz kojeg se ni na trenutak ne može naslutiti da je teško bolestan. A gorčine nema ni kad priznaje da su liječnici dignuli ruke od njega. - Rečeno mi je da više ne dolazim u bolnicu na liječenje jer mi više ne mogu pomoći. To me razočaralo, ali s obzirom na to da sam odmalena naučio na surov, težak život i na borbu - ne čudim se ničemu. Jedino što je to po meni previše malodušno jer bi ljudima trebalo dati neku nadu, probati još nešto. Njihovo sam mišljenje normalno prihvatio, odnosno da je to tako, vrlo surovo, i da se treba suočiti s tim. Liječnici ne mogu ništa učiniti, samo što je sve u načinu kako čovjeku reći istinu - iskren je Martinić kojeg najviše muči pomisao da bi mu djeca mogla živjeti bez jednog roditelja. - Sa sedam godina ostao sam bez majke. Taj nedostatak osjećam cijeli život. Želio bih svoju djecu poštedjeti toga. To me muči. Trenutačno sam najmanje zabrinut za sebe, brinem se za obitelj. A ako supruga nije dovoljno jaka kako bi se nosila sa svime što je možda očekuje - postat će. To je život koji čovjeka nauči sve. Mora biti jaka. A djeca... Živi se, idu u školu. Najmlađa kći Nikolina osjeća moju bol i rasplače se. Kad Zrinka ide u crkvu, kaže: “Mama se ide moliti za tatu.” Isto proživljava i starija kći Lukrecija, a sin Tin Ante je suzdržan, ali mogu misliti kako mu je. Ne želim dramatizirati. Nisam s djecom razgovarao o bolesti jer ih ne želim zamarati dok god postoji nada - priča istaknuti kazališni i televizijski glumac koji je nakon deset mjeseci, otkako je suočen s tim da boluje od opake bolesti, odlučio hrabro istupiti u javnost i svojim stavom pomoći drugim oboljelim ljudima. - Dobio sam unutarnju potrebu govoriti o bolesti, bez obzira na ishod. Bog mi daje milost i snagu da se mogu nositi sa svim. Vjerujem da sam u milosti Božjoj. Duboko u to vjerujem. Grešnik sam, kao i ostali ljudi, a Bog je tu da nam oprosti. Imam potrebu svjedočiti o Bogu jer sam duboko u sebi osjetio njegovu snagu. Da ljudi pokušaju pronaći sebe i da se pokušaju pronaći u Bogu. Sve bih ovo teško izdržao bez vjere - priča neumorni Dalmatinac koji svakodnevno obnaša dužnost ravnatelja Drame u splitskom HNK, a s puno želje i snage odigrao je i uloge u dramskim serijama ‘Ruža vjetrova’ i ‘Loza’. Naime, za Čedu Martinića život nije stao onog trenutka kad je doznao da je obolio. Nije čak ni razbijao glavu zašto se to baš njemu dogodilo ili zašto je život tako nepravedan, pa nekim ljudima, za koje mnogi misle da nisu dobri, sve u životu ide glatko. - Bolest me još više približila Bogu i smislu postojanja. Jedan svećenik karizmatik rekao mi je kako su teško oboljeli ljudi Božji odabranici. Patnja je nešto uslijed čega se čovjek oplemenjuje. Zbog svega ovog više sam se okrenuo duhovnosti. Svi živimo tako da stavljamo naglasak na materijalno, a zaboravljamo na stanje vlastitog duha. Ne bojim se smrti, samo boli i tjelesne patnje. Mi, kršćani, tako moramo uzeti stvari; da život smrću ne prestaje, nego se mijenja - zaključio je bolnu ispovijest 51-godišnji Splićanin koji je svjestan svega, ali unatoč tomu, radi, nada se, moli, vjeruje i ne zaboravlja se nasmijati... CIJELI INTERVIEW I OBITELJSKE FOTOGRAFIJE VELIKOG GLUMCA PRONAĐITE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY Napisala Antonija Nazor Fotografije arhiv Storyja, Story Press
