Želje se ne ostvaruju lako, ali dokaz da se upornost uistinu isplati jest 25-godišnja Midikennova manekenka Helena Šopar koja je oduvijek sanjala o odlasku u New York, ali i glumačkim angažmanima. Prvo je odavno ostvarila, pokorivši modne piste svjetske metropole te snimivši brojne kampanje i naslovnice za prestižne modne časopise, a sada je došao trenutak da zablista i na velikom platnu. U sklopu Noir Festivala, koji se 20. i 21. kolovoza održava u Zadru, bit će premijerno prikazan kratkometražni film britanskog fotografa Gavina Bonda, u kojem uz Helenu, igra i Brian Geraghty, glumac koji se proslavio ulogom u Oscarom nagrađenom filmu ‘Narednik James’. EKSKLUZIVNE FOTOGRAFIJE POGLEDAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY Story: Jednom ste izjavili kako vam je životna želja, baš kao i vašem ocu, baviti se glumom. Tko je od vas sada sretniji? Tata Gorki ponosan jer mu je to oduvijek bila želja. Dosta je glumio u kazalištu, čak su ga zvali i u Ameriku, ali u ono doba njegovim roditeljima to nije bilo prihvatljivo. Poslije se zaljubio u moju mamu, ja sam došla na svijet i tako nije bilo ništa od glume. I ja sam odmalena voljela glumiti. Išla sam u dramsku grupu. Story: Otac vas je zarazio glumom? Oduvijek je pričao koliko je to volio pa sam vjerojatno i ja nešto od toga pokupila. Od mame Duške naslijedila sam upornost. Jako sam odgovorna i ambiciozna. Nema šanse da ću izaći ako sutradan radim. A tata je više u oblacima, umjetnik je. Takva sam ponekad i ja. Gluma mi je još u osnovnoj školi bila super, a u srednjoj sam krenula u dramsku grupu Zagrebačkog kazališta mladih. No želja mi je bila otići u New York, i zbog glume i zbog samog grada. Od osmog sam razreda molila roditelje da me pošalju u srednju školu u New York. No sa 14 me godina nisu željeli pustiti samu tako da sam srednju završila u Zagrebu. Ali onda mi je i on postao premalen. Željela sam ići nekamo u inozemstvo na fakultet. S obzirom na to da se u međuvremenu dogodilo manekenstvo, shvatila sam da je to super posao zahvaljujući kojem ću moći i putovati i ići u New York, a usput i odlično zaraditi. Story: Na kraju ste uspjeli u manekenstvu. Da. Kad odvrtim film unatrag, ne mogu vjerovati da sam bila toliko uporna. Prvo sam nekoliko tjedana provela u Milanu, odakle sam pobjegla, potom sam otišla u Grčku, no i ondje mi je bilo grozno. Vratila sam se na fakultet i rekla svojima da to očito nema smisla. Nazvala sam agenticu i poručila joj da ću jedino raditi u New Yorku, a ne u Europi. Pokušala mi je objasniti kako moram prvo odraditi sve u Milanu i Parizu jer nitko ne ide odmah u New York. No utuvila sam si u glavu da ću ići u New York i da nema druge opcije. Znala sam dobro što želim. Nije mi bila namjera ostati u Milanu i biti neka polumanekenka koja slabo zarađuje i preživljava. Onda ću radije završiti fakultet i obrazovati se. Bila sam odlična učenica, završila sam V. gimnaziju i svi su očekivali da ću postati matematičarka. Nitko nije ni sanjao da ću završiti u manekenstvu. Tri mjeseca poslije u New Yorku je bio casting, pozvali su me i naposljetku sam ostala. Ni ondje u početku nije bilo lako. Nisam odmah počela zarađivati pa su mi pomagali roditelji. Story: Oni nikada nisu bili protiv prekida školovanja i odlaska u Ameriku? U srednjoj mi školi nisu dali da se bavim manekenstvom, iako su mi već tada nudili ugovore u Parizu. Nije stvar u učenju, nego u druženju i socijalizaciji. I drago mi je što je tako zato što sada imam svoj razred. Gledam cure koje nemaju srednju školu, izgubljene su. Odjednom se nađeš među svim tim odraslim ljudima u modnom svijetu, koji i nije baš najnormalniji. Moji su roditelji bili dovoljno inteligentni da shvate kako ću biti puno zdravija ako ostanem u školi. Story: Ima puno manekenki koje su krenule u glumačke vode. Primjerice, nedavno Rosie Huntington Whiteley i Gisele Bündchen. Ima ih. Bilo ih je i prije. Primjerice, Andie Macdowell, Charlize Theron, Nicole Kidman... Ali morala sam birati hoću li se usredotočiti na manekenstvo, zaraditi koliko mogu i onda krenuti dalje ili se odmah baciti na glumu koja je toliko složena. Trenutačno imam nekoliko dana godišnjeg, i to je to. Nema više lagodnog života. I krećem ispočetka, a to je ono najgore. Naviknula sam se da kao model dođem na snimanje i budem, uvjetno rečeno, zvijezda. Svi skaču oko mene, pitaju želim li nešto piti ili jesti. Čak i kada snimamo u teškim uvjetima, na minus ne-znam-koliko ili po jakim vrućinama, svi se brinu. Zna biti i groznih snimanja, ali većina je odlična. A kada sam se pojavila na setu prvog filma u kojem sam imala malu ulogu konobarice - što je super jer kako u Novalji imamo restoran Papriku i pečenjarnicu, najmanji mi je problem pretvarati se da točim piće - shvatila sam koliko je to čekanja. Sjedila sam šest, sedam sati i još me nisu pozvali. A kada su mi neki od statista rekli da su ondje već četiri dana, zapitala sam se želim li i mogu li ja to. Vratiti se na početak i opet se dokazivati? Uspjela sam kao manekenka, ali kao glumica realno sam nitko i ništa. Još samu sebe otkrivam. Iako roditelji, koji me najbolje znaju, kažu da sam rođena glumica i da će mi to ići. Story: U filmu glumite shizofreničarku koja zavodi Briana Geraghtyja. Jeste imali neke posebne pripreme za ulogu? Ne, nisam točno ni znala o čemu je riječ. Vlasnik agencije u New Yorku zna da želim biti glumica pa mi je obećao da će mi javiti ako bude neki casting. Kako mi nisu rekli o čemu je točno riječ, prvo sam mislila da je posrijedi manekenski casting. Poslije su nazvali i rekli da sam dobila ulogu u kratkom filmu i da je ekipa super. Znala sam da je redatelj odličan, jer je on bio jako poznati fotograf. Kad sam došla na snimanje, Brian je bio ondje. Nisam znala tko je on. Na Facebook sam stavila jednu od scena iz filma u kojoj smo zajedno, javio mi se prijatelj iz New Yorka i pitao me je li Brian Geraghty sa mnom. Tada mi je objasnio da je on na putu da postane velika zvijezda i da je glumio u ‘Naredniku Jamesu’. Story: Kako je bilo raditi s Brianom? Iznenadio se kada sam mu rekla da je meni to zapravo prva uloga jer on odmalena snima filmove. Bio je jako simpatičan i drag. Nije imao posebne zahtjeve i točno se vidi da zna što radi. Samo smo nas dvoje u filmu, s tim da je njegova uloga veća. Morala sam ga zavoditi, ali naglasak je na njemu i njegovoj glumi. Začudila sam se kada sam vidjela kako se brzo može transformirati. Ali dobro sam se snašla. Znam ekspresije lica u manekenstvu, ali ne znam se toliko dobro da bih procijenila kako reagiram ispred kamere. Jednostavno sam to napravila. Na snimanju je bilo smiješno i to što smo se morali poljubiti. Nije mi problem biti polugola jer sam to već proživjela u manekenstvu, ali poljubac mi je bio šok. Mislila sam da neću moći, oblio me hladan znoj, redatelj je došao do mene i objasnio mi da to nije ništa strašno, da je to normalno u filmovima i da ću se, ako se stvarno želim baviti glumom, morati poljubiti. To je u redu, ali čudno je kad te njih 50 gleda iza kamere, a i čovjeka vidim prvi put u životu i moram ga poljubiti. Zamolila sam ih da me puste na WC, stala pred ogledalo i shvatila da moram odlučiti. Ako se namjeravam baviti tim poslom, još će se sto puta dogoditi da ću se morati poljubiti s nekim i ako to sada ne napravim, neću nikada. Mogu se pozdraviti s glumom. Nakon petnaestak minuta izašla sam iz WC-a i poljubila ga. Story: I nije bilo tako strašno? Nije. No nikad se nisam ljubila s nekim bez osjećaja. Kao da je zid ispred mene. Smiješno je i to što je on niži od mene pa je cijelo vrijeme stajao na kutijama. Trebali smo se poljubiti, a ja se nisam mogla prestati smijati. Story: Imate li već svog filmskog agenta? Ne. Taj posao zasad obavlja vlasnik agencije. On je i prije imao odred za glumu i poznaje puno ljudi pa me obavijesti kada čuje za neki casting. No sad kad se vratim, moram naći filmskog agenta. Neki su mi ljudi čak nešto i nudili, ali ne želim se žuriti. Želim biti načisto sama sa sobom da ja to mogu, da mi je naglasak dobar i da sam spremna. Story: Koliko se po vašem govoru može naslutiti da niste iz Amerike? Najveći mi je problem izgovor člana ‘the’, zato što oni gutaju slova. Idem na ispravljanje naglasaka. Gramatika mi je odlična, gotovo kao hrvatska, jer odmalena čitam knjige na engleskom. Tata bi mi uvijek davao da čitam knjige na engleskom kako bih vježbala jezik. A i roditelji su me sa 10 godina poslali rodbini u New York na dva mjeseca. Kad sam sa 19 došla u New York, super sam pričala, a sada kada se usredotočim i potrudim, mogu izgubiti naglasak pa me ljudi pitaju odakle sam zato što prema mom govoru ne mogu zaključiti. Story: Što je još potrebno da bi netko uspio u Hollywoodu? Mislim da je upornost najvažnija. Gluma je nešto što možeš izbrusiti, kao i svaki posao. Neki koji su uspjeli manje su talentirani od onih koji nisu uspjeli. Mislim da je jako važno naći se u pravo vrijeme na pravome mjestu. Moraš imati i malo sreće u životu. No najvažnije je znati što želiš, htjeti raditi na tome i na sebi, a ostalo će doći samo od sebe. Story: Koji je onda vaš idući cilj? Snimiti što više filmova i uspjeti u glumi. Ali trenutačno se i dalje bavim manekenstvom pa se tomu još ne mogu u potpunosti posvetiti. Siječanj i veljaču planiram provesti u New Yorku i otići na još jedan tečaj glume. Imat ću još manje vremena za odmor, ali neke ću žrtve morati napraviti. Znam da je teško. Možda je jedino Rade Šerbedžija uspio, a i Goranu Višnjiću isto svaka čast. Ali nitko više. A pogotovo je teško u New Yorku ili Los Angelesu, gdje svi žele biti glumci. Tim Phillips mi je rekao kako imam jednu prednost i jednu manu - imam lice i tijelo za glavne uloge, ali zato neću dobivati sporedne, jer sporedni lik ne smije zasjeniti glavnog. Story: Nedavno su neke od poznatijih američkih glumica priznale kako su ih slavni redatelji pokušali odvući u krevet. Koliko su puta na taj način vama uvjetovali angažman? Nikad. U agenciji su mi znali reći da se na meni vidi da ne bih pristala na tako nešto. Oni dobro znaju kome mogu, a kome ne mogu tako pristupiti. Kada je o manekenstvu riječ, uvijek me pitaju za nemoralne ponude, seks, drogu i alkohol, no neka cura može biti i tajnica i drogirati se. Jedino što su ovako neke stvari dostupnije jer možeš ući u svaki klub, svi će biti oko tebe i nuditi ti svašta, ali ako imaš svoje ‘ja’, nitko te ni na što ne može prisiliti. Čula sam takve stvari za glumu. Ali isto to su mi govorili i za manekenstvo. Sjećam se da mi je jedan fotograf, kada sam tek počinjala u New Yorku, zamjerio to što nikada ne izlazim. Rekao je: “Moraš biti dio toga. Kako jednog dana misliš snimati s Patrickom Demarchelierom? To su likovi koji na kraju cure odvuku u krevet.” Vratila sam se kući loše volje. No nevjerojatno je kako se neke stvari poslože. Tjedan dana nakon toga otišla sam na casting Patricku Demarchelieru za kampanju Mariella Burani. Dobila sam angažman, a nisam trebala ništa napraviti. Snimali smo ispred kluba onog fotografa, sjedio je na ručku, gledao me, mahnuo mi, došla sam do njega i rekla: “Nisam trebala ništa napraviti, a ovdje sam!” Bio je u šoku i samo je šutio. Radije ću ostati čovjek, nego ići protiv svoje volje. Ako si dovoljno uporan, čiste savjesti i imaš talenta - uspjet ćeš. A ako ne mogu tako, onda to nije za mene. Naći ću nešto drugo. Ili ću se vratiti na studij matematike. Story: Primjećujete li da se odnos drugih prema vama promijenio otkako ste uspješni i poznati? Vidi se promjena. Ali moji najbliži prijatelji su oni koje imam godinama. Maja i Valter, moja Monika iz srednje škole, Dijana, Dubravka i Tanja... One su bile moje prijateljice još od razdoblja kada nisam ni znala da ću se baviti manekenstvom. A svi ovi novi prijatelji... Ponekad su super osobe, a katkad nisu. Story: A kada je o muškarcima riječ? Shvatila sam da ispred sebe stvorim zid kada mi netko novi priđe u diskoteci ili pošalje poruku. Uvijek se pitam je li to samo zato što sam manekenka. Nije to ljutnja na njih, nego strah. Branim samu sebe jer ne želim da netko bude sa mnom samo zato što sam model ili zato da bi mogao izaći u novinama. U životu sam imala dva dečka, dvije duge veze koje su bile normalne i iskrene. Teško mi je prići i svjesna sam toga. Ali sada ionako nemam vremena za to. Kad se dogodi, dogodit će se. Takva sam. Ne želim biti s nekim bez veze. Story: Jeste li zaljubljive prirode? Ne zaljubim se često, ali kada se zaljubim, izgubim glavu. Znala sam samo za vikend otići iz New Yorka za Hrvatsku ili organizirati da on dođe na neko moje snimanje... Napravit ću svašta. Ali neću prestati raditi. Smatram da svatko mora imati svoju slobodu i da mora biti sretan sam sa sobom. Ako si sretan sam sa sobom, onda možeš biti sretan s nekim drugim. Ako bi mi netko uvjetovao posao ili ljubav, odabrala bih posao. To znači da bi me radije gledao nesretnu. Kako bi nas to oboje usrećilo? Story: Biste li se voljeli zaljubiti u New Yorku i ostati ondje ili biste život radije gradili s nekim iz domovine? Da ste me to pitali prije godinu dana, rekla bih nekog našeg. Sada mislim da nije loše ni ako se zaljubim u Francuza, Amerikanca ili nekog stranca. Važno mi je da smo iste vjere. Nisam baš nekakav veliki vjernik, ali bih voljela da mi djeca slave Božić i Uskrs i te neke običaje. A otkud je i što radi, to i nije tako važno. Voljela bih živjeti u Zagrebu, koji obožavam, ali to je zbog posla teško izvedivo. No možda se jednog dana i zaljubim u Zagrebu i pokrenem neki svoj posao. Story: Nedavno je vaš avion pogodio tornado. S obzirom na to da puno putujete, koliko često se nađete u takvim situacijama? Bilo ih je još. Da se avion trese, na to sam se naviknula. Ali ovo nikada nisam doživjela. Plakala sam tri dana. To je bio veliki šok. Praktički sam u tri dana gotovo tri puta umrla. Prvi je dan tornado pogodio avion, dva dana nakon toga iz Dallasa sam išla natrag za New York i tornado je pogodio aerodrom. Nas 50-ak bilo je na podu WC-a, čučnula sam ispod umivaonika, pisala poruke i plakala. Nisam željela zvati mamu u tri sata ujutro pa sam prijateljici rekla da nazove mamu i sestru i kaže im da ih volim. Već sam se pozdravila sa svima. Najgora je bila ta masovna panika i čekanje hoće li te pogoditi ili ne. Aerodrom su zatvorili i tek smo ujutro mogli poletjeti. Ne znam uopće kako sam, nakon dva dana šokova i panike, sjela u taj avion, ali nebo se razvedrilo. Baš kad smo trebali sletjeti u New York, avion se počeo okretati s jedne strane na drugu. Krilo se toliko spustilo da smo mislili kako ćemo udariti u pod. Pilot se oglasio nakon deset minuta i rekao da je promašio pistu. Stvarno imam sreće. Ali u Dallas više ne idem. Samo vlakom. Nakon pet dana ponovno sam sjela u avion i otišla u London. Mislila sam otkazati posao, ali sam shvatila da ako u tom trenutku ne sjednem u avion, natrag za Novalju ću ići brodom. Taj je let bio odličan. Na aerodromu su me pozvali preko reda, dali mi njihovu karticu, posjeli me u poslovnu klasu, nije bilo nijedne turbulencije u zraku... To mi je trebalo da se ponovno opustim. Story: Na što trošite novac? Ulažem. Nisam rastrošna. Kupim skuplju robu, ali to mi je u opisu posla. Na castingu točno znaju gdje sam što kupila i koliko sam to platila. Moram biti u tendu. Važno je da imam dobru torbu i cipele, pa na to i potrošim, ali na luskuz ne. To me ne veseli. Prijatelji iz New Yorka zvali su me na ljetovanje u St. Tropez i doček Nove godine u Brazil, ali odlučila sam se za Novalju. Tu se odmaram. A i dugo nisam vidjela roditelje, sestru Tamaru i baku. Razgovarala Nikolina Kunić Fotografije Dražen Kokorić
