Malo tko se iznenadio kad su na ovogodišnjem filmskom festivalu u Pu­li najboljom za sporednu žensku ulogu proglasili zagrebačku glumicu Ivu Mihalić, koja je sve oduševila u filmu ‘Ćaća’. Simpatična je crnka sredinom travnja proslavila 26. rođendan, a od ove godine članica je zagrebačkog HNK. Još u osnovnoj školi znala je da je gluma njezin poziv, svojim stilom priziva sjaj starog Hollywooda, a osim putovanjima, veseli se i leptirićima. Kakvim, otkriva u recima koji slijede.

Story: Kako ste se osjećali kad ste osvojili Zlatnu arenu? Super, jer to nisam očekivala pa je bilo i ve­liko i lijepo iznenađenje. Bila sam na turneji s predstavom pa nisam bila na premijeri. Imala sam tremu tijekom pred­stave jer se u isto vrijeme prikazivao film i bilo mi je drago čuti da je dobro prihvaćen. Story: Motiviraju li vas nagrade ili vam predstavljaju uteg? Nadam se da će mi to biti neka vrsta ohrab­renja jer kad radiš nešto novo, uvijek postoje nesigurnosti. U ovom sam se projektu željela izložiti na neki drugi način na koji još nisam imala priliku, a možda i znanja. Ovo je poticaj da se i drugi put izložim, a i potvrda da sam napravila nešto dobro. Story: Biste li za sebe rekli da ste nesigurna ili samouvjerena osoba? Čula sam da djelujem samouvjereno, ali imam dosta svojih nesigurnosti, pitanja, nelagoda, strahova... Story: Što najviše? Ne mogu se sjetiti najboljeg primjera, ali uvijek sam malo nesigurna kada idem u neki novi projekt. Sve analiziram, što ponekad može biti izluđujuće. Story: Što nikada ne biste napravili za ulogu? To još ne znam. Već sam se skinula za redate­ljicu Hanu Jušić, kojoj je to bio zadatak na Aka­demiji. Bile su eksplicitne scene seksa i uvijek sam mislila da će mi to biti problem, ali kada sam shvatila sam da imam beskrajno povjerenja u nju kao redateljicu i prijateljicu, odlučila sam riskira­ti. Ne bih pristala kad bih ocijenila da je neukus­no, uvredljivo, tako da je možda važnije kako, a ne što. I kod Matanića sam se obnažila. Ljudi me pitaju kako sam se osjećala - naravno da mi to nije bila najugodnija stvar na svijetu, ali ne dolazim na posao s figom u džepu. Story: Akademiju dramske umjetnosti upisali ste iz drugog pokušaja, jeste li ikad mislili odustati nakon što odmah niste prošli? Od sedmog, osmog razreda osnovne škole jako sam to željela i bila sam u dramskim skupinama, tako da nisam mislila odustati. Prve se godine nisam upisala jer se, iskreno, nisam ni pripre­mala. Čuvši razne priče, išla sam vidjeti koliko je to strašno. Druge godine sama sam se polako pripremala i bio je to moj intimni proces. Birala tekstove, čitala, išla na predstave, gledala filmove... Dala sam si pola godine i onda sam upala. Story: Što ste radili u toj godini do upisa Akademije? Bilo je to zanimljivo razdoblje. Po­kušala sam upisati još neki fakultet, ali to mi i nije bila neka opcija jer postoji puno toga zanimljivijeg i boljeg nego biti loš student. Na RTL-u sam vodila dvije glazbene emisije, mjesec dana živjela u Barceloni... bila je ispunjena godina i lijepa stanka. Story: Što su roditelji rekli na tu vašu odluku? Imam sreće što me roditelji, mama Branka i tata Branko, podržavaju u tim akcijama i što su otpočetka bili uz mene jer su vidjeli da to želim. Imam lijep odnos s njima i jako smo bliski. Story: U kakvoj ste obitelji odrasli? Uvijek sam se osjećala zaštićeno. U nekim težim razdobljima, uvijek sam u njima imala podršku. Kad ne radiš pola godine, počneš si postavljati pitanja: Jesam li napravila pravi izbor, je li to to... i tu su mi oni bili ohrabrenje. A kad je o bratu Ivanu i meni riječ, možda smo malo i razmaženi. Story: Uvijek ih možete pitati za savjet? Da, mogu im se obratiti u bilo kojem pogledu. Naravno, ne tolerira se nerad. Sviđa mi se što sam odgajana tako da se trebam osamostaliti. Možda jesam razmažena jer sam njihova curica i uvijek se potrude da dobijem najviše i najbolje od njih, ali bili su strogi kad je riječ o ocjenama u školi, ambiciji i radu općenito. Story: Ubrzo nakon završetka srednje škole odselili ste se iz roditeljskog doma? Odselila sam se čim sam počela dobivati primanja jer sam osjetila da mi je vrijeme. Naravno, bilo je teško otići od mame kada znaš da to nije generalna proba. Takva sam; kad se na nešto od­lučim, onda to dovedem do kraja. Stalno se čuje­mo, idem na ručak kod njih, ali imaš drukčiju odgovornost prema sebi, prema organizaciji posla i vremena. Bilo je razdoblja kada se ne može izaći svaki vikend i stezanja remena do krajnjih granica, ali sve to preživiš uz malo entuzijazma i dobre volje. Story: Što ste naučili otkako ste sami? Štedjeti, da se rublje ne pere samo od sebe i kuhati. Prvo sam kuhala splačine, ali već se nazi­ru pomaci. Naučila sam biti sama sa sobom i da za neke stvari sama odgovaram i polažem račune - plaćene i neplaćene. Story: A dečko? Koji je vaš ljubavni status? Trenutačno ga nemam, slobodna sam, ali bilo bi baš lijepo zaljubiti se, osjetiti one leptiriće u trbuhu, to je super. Bila sam u jednoj dugoj vezi, ali davno je to završilo. Nije mi teško biti sama jer sam shvatila i da nije dobro letjeti iz veze u vezu. Naravno da su tu bile neke simpatije, ali nije mi se dogodilo da me netko obori s nogu. Doći će kad dođe. Story: Što vas može privući? Volim energične muškarce koji koketiraju sa mnom, one dinamične koji su spremni za avantu­re. Nisam tip za večeru i svijeće, naravno, ponekad je i to lijepo, ali više volim zajedničku akciju. Mora postojati razmjena energije i volim da me netko obori s nogu. Story: Je li netko na vidiku? Zapravo i nije. Ili možda jest, ali to još ne znam. Ljubav je, kao i prijateljstvo, lijepa kada se dogodi. Story: Volite biti osvojeni ili i vi osvajate? Volim razmjenu, igru, osjećati se slobodno, da ne moram pozirati ili reklamirati se. Volim da me netko osjeti i to je ta kemija, kada stvari naprosto kliknu. Story: Jednom ste obojili kosu u ružičasto, koji su ekstremi do kojih ne biste išli? Ne bih si tetovirala cijelo lice jer bi mi to dosa­dilo. Ne volim eksperimentirati s kosom, uvijek je bila duga i ne bih se ošišala na nulu. Story: A zbog uloge? Morala bih vidjeti. Ako je nužno za ulogu koja mi je super, mislim da bih. Story: Pustolov ili kućni tip, gdje se nalazite? Nisam kućni tip, no malo sam se primirila posljednjih godina. Ne zbog toga što sam starija pa više nemam energije, nego su tu obveze prema poslu. Volim izlaziti i družiti se, nisam lastavica pokućarka, volim dinamiku, upoznavati ljude, znatiželjna sam. Story: Je li vam to kad predstavljalo problem? Umalo sam se utopila kad sam bila u Americi. Išla sam plivati u ocean na plaži u Long Beachu i bilo mi je super dok nisam shvatila da su u pet minuta valovi jako narasli. Otišla sam predaleko i kada sam to shvatila, više se nisam mogla vratiti. Bio je to show program. Prijatelj me izvukao, bila sam u šoku i samo sam govorila: Dobro mi je... Po­tom je došao spasilac koji mi je očitao bukvicu. Bilo je to uistinu traumatično iskustvo. Story: Vidite li se kao majka, supruga? O tome ću razmišljati kada upoznam pravu osobu. Voljela bih jednog dana imati djecu, ali mislim da je važno ostvariti se kad je o karijeri riječ. Nikad nisam zamišljala kućicu u cvijeću, više volim stan u središtu grada, gdje mogu prošetati, otići na kavu, gdje je vreva. Volim čuti buku na ulici i osjetiti život oko sebe. Ponekad to može biti iritantno s obzirom na to da živim u prizemlju pa čujem svaku riječ prolaz­nika i ponekad imam osjećaj da živim sa 500 ljudi koji tijekom dana prođu ulicom. Story: Držite li do tradicionalnih vrijednosti? Meni je to u redu. Moraš slušati sebe i ostaviti prostor da se stvari dogode drukčije. Ponekad je pritisak okoline toliko jak da ne slušaš svoj unutarnji glas. Story: Slušate li ga vi? Trudim se. Ponekad kaže i stvari koje ne želim čuti, ali znam da je to najčešće ono ispravno. Razgovarala Maja Šitum Fotografije Matea Smolčić Styling Marko Grubnić Šminka Jasmina Kovačićek Frizura Salon Teuta Odjeća Aleksandra Dojčinović