Kazališna i filmska publika voli je baš kao i kritičari, a ovih dana, zahvaljujući dvjema reklamama u kojima se pojavljuje, glumicu Juditu Franković upoznaju i brojni gledatelji malih ekrana. Simpatična i lijepa 29-godišnjakinja uskoro počinje snimanje novog filma na kojemu će surađivati sa svojim dečkom Markom s kojim ljubav cvjeta više od dvije godine.
Story: Na malim ekranima gledamo vas u dvjema reklamama?
To se slučajno dogodilo jer se uvijek trudim ne biti neprestano na televiziji. Obje zgodne i zanimljive, no nisam mislila da će izazvati ikakvo zanimanje, ali ljudi mi govore da su im simpatične. Dvije paralelno... malo mi je i neugodno.
Story: Volite li se valjati po krevetu, kao u jednoj od njih?
Prije nisam bila spavalica, ali posljednjih godina sam postala i volim kada su mi jutra slobodna i da mi ne zvoni sat. Promijenio mi se bioritam, a tu su i neka noćna snimanja, pa sada volim spavati, ali se ne izležavam po krevetu.
Story: U istoj reklami naljutite se kada vas oslove s ‘gospođo’. Biste li željeli tu titulu u pravom životu?
Nemam ništa protiv i jednog ću dana to sigurno i biti. To zvuči jako ozbiljno, ali već jesam gospođa svome gospodinu, samo ne formalno.
Story: S dečkom Markom ste zajedno više od dvije godine, živite zajedno?
Lijepo nam je. Uselili smo se kako bismo vidjeli kamo sve to ide, ako ništa drugo, zašto bismo plaćali dvije stanarine?! Ljudi trebaju vidjeti kako je živjeti zajedno jer to nije isto kao kad si u vezi, a svatko ima svoj stan. Otkako sam se doselila u Zagreb, promijenila sam dosta cimera i imam vrlo visok prag tolerancije koji se s godinama ipak smanjuje. Jedini cimer kojeg mogu imati, želim i hoću - trenutačno je moj dečko.
Story: Zajedno snimate i film?
Snimat ćemo zajedno film što ga radim s Ivanom Roščić i redateljem Radislavom Jovanovim Gonzom pa ćemo vidjeti možemo li zajedno raditi. Dosad je sve dobro funkcioniralo, ali ponekad neke stvari shvaćaš osobno i zato treba izvidjeti situaciju da znamo za ubuduće.
Story: Je li prednost ili mana što ste dijelom iste industrije, vi kao glumica i on kao kamerman?
Trenutačno je to prednost. Nikad nisam imala neke predrasude da neću biti s nekim iz ovog posla, uvijek sam se prepuštala kako bi mogao doći onaj koji je za mene najbolji. Prednost je to što on razumije što je proces stvaranja, da me neke stvari ljute i da u tom procesu želim postići neke razine koje mogu biti vrlo emotivne. Marko mi je velika podrška, razumije me i uvijek s njim mogu razgovarati.
Story: Znači li to da nema problema kada vas vidi golu na filmu ili u predstavi?
Kao moj dečko, može mi reći: “Joj, što je ovo?” ali znam da me podržava u onome što mi je važno i uvijek će doći gledati predstave ili filmove. Želim mu dopustiti da mu kao dečku bude neugodno, no znam da će istodobno razumjeti.
Story: Koja je vaša veća ljubav, film ili kazalište?
Uvijek sam mislila da će to biti film, ali kako je to kod nas obrnuto, baza je kazalište, gdje sam napravila prve profesionalne korake. Nakon deset godina rada tek sada počinjem snimati veće filmove. Kazalište je živi organizam, a rad na filmu je adrenalin u točno određenom trenutku. To su potpuno različiti procesi i ne mogu odlučiti, a nadam se da nikada neću ni trebati. Svidi mi se i zanima me neka uloga bez obzira na to u kojem je mediju.
Story: Postoji li neka uloga koju biste željeli uprizoriti?
Jedna je kolegica jednom na temelju Judith French rekla da imam komičarskog dara, što sama nikada ne bih rekla. Uvijek sam mislila da ću glumiti ozbiljne uloge, ali ipak su mi dali priliku za neke duhovite trenutke. Željela bih probati glumiti u klasičnim predstavama; možda ‘Antonije i Kleopatra’. Sviđa mi se što me ljudi vide na različite načine, što bih željela zadržati, da se ne ukalupim kako bih mogla igrati što širu lepezu uloga.
Story: Premda biste željeli glumiti klasične uloge, vaše glumačko obrazovanje nije klasično?
Jako sam se kasno zainteresirala za glumu i tek me u srednjoj školi počelo zanimati kazalište. Kad sam došla u Zagreb, namjeravala sam ići na prijemni ispit na Akademiju dramske umjetnosti koliko god bude bilo potrebno. Nisu me primili, što mi je bilo u redu jer sam se ionako mislila vraćati iz godine u godinu, ali onda sam upisala Dramski studio na kojemu smo ozbiljno radili, prošli mnoge glumačke metode i zapalila sam se za proces rada i istraživanje. Znala sam da želim biti glumica i da Akademija možda i nije za mene. Sve mi je to dalo adrenalin da ne stanem, da ulažem u sebe, da radim i nikad ne kažem kako mi se nešto ne da. Uvijek želim zadržati radost prema kopanju, traženju, a način koji sam odabrala održavao je sve to. Sve mi je bilo novo, nisam ušla u neku rutinu i zato je taj put za mene bio dobar.
Story: Mama, tata i sestra su vas uvijek podržavali u vašim odlukama?
Oni su mi jako važni i uvijek su me u svemu podržavali. Jako sam sretna zbog toga i rekla bih da smo dobra ekipa. Smatram da danas toga nedostaje jer novac i sve materijalno ne vrijedi ako nisi blizak i ne viđaš obitelj. Radije ću žrtvovati neke stvari nego ne provesti s njima dan.
Story: Čega se nikada ne biste odrekli?
Slobode. Da mogu odabrati kako ću živjeti, željela bih uvijek ostati iskrena. Ne bih željela da me obuzmu okolne stvari koje bi mi uništile uživanje u životu i pod tim ne mislim da imam puno novca, nego da pojedem neku dobru tortu od sira ili pročitam dobru knjigu.
Story: Iskrenost tražite i kod drugih, što još?
Ne znam mogu li imenovati te neke kvalitete, ali u posljednje vrijeme upoznajem za mene dobre ljude koji mi otvaraju nove vidike, a takvih nemam puno, i to je normalno. Ne moraju oni nužno postati i prijatelji, ali u pravom trenutku ti kažu nešto što trebaš ili moraš čuti. Možda se sve svodi na to da želim stvari koje mi stvarno trebaju, a ne one za koje mislim da bih trebala imati. Važno je svemu pristupati iskreno, ne treba žaliti za stvarima i pogreškama jer se tako uči.
Story: Griješite li puno?
U posljednje vrijeme razmišljam o uzorcima ponašanja i počela sam ih prepoznavati. U nekim odnosima shvatim da bih mogla reagirati kao stara ‘ja’ - negativno, sebično, ili odabrati reagirati s razumijevanjem. Naravno, u PMS-u to nije moguće. Za sve imam razumijevanja, ali u PMS-u si dopustim da odem u potpunu krajnost kada mi ništa ne odgovara, ništa ne razumijem i sve mi ide na živce. To je uzorak ponašanja i ispušni ventil, i to treba prihvatiti.
Story: Dolazi li razumijevanje s godinama?
Da. Znali su mi reći da sam za svoje godine mirna, ne uzrujavam se previše, ali to je zato što sam shvatila da mi se tada događaju dobre stvari. Naravno da ponekad podivljam i iživciram se, ali isto tako cijenim neke stvari više nego prije, a shvatila sam oko kojih se uopće ne treba uzrujavati. To dolazi s godinama.
Story: U rujnu ćete navršiti 30 godina, plaši li vas to?
Moji roditelji su uvijek imali dobar pristup životu, što je prešlo na mene. Mama je govorila da je s godinama sve bolje, baš kao i dobro vino. Odrastaš, shvatiš što je važno, koji su ti prioriteti i zato mislim da će sve biti samo bolje. Baš se veselim toj tridesetici i bit će super. Nema više nekih glupih predrasuda, živiš svoj život, nikome se ne trebaš opravdavati osim samome sebi. Stalno hoću napraviti neku proslavu; kada su me primili u Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, kad sam dobila nagradu Hrvatskoga glumišta, a nikako da napravim. Rođendan bi mogao biti odličan povod da sve zaokružim i onda mogu ići na sljedećih 30.
Story: Razmišljate li o majčinstvu?
Shvatila sam da dolaze te godine, što mi je nekako prirodno. Ne planiram ih, ali znam u srcu da ću imati djecu... Da mogu birati, željela bih curicu, ali glavno da je dijete zdravo.
Story: Osim glume, okušali ste se i pisanju haiku poezije za svoga dečka?
Nisam talentirana u pisanju i nikada nisam voljela pisati domaće zadaće, ali to su pjesmice koje pravi teoretičari književnosti ne bi priznali kao haiku, a koje si dopustim napisati zato što znam da ih nitko neće vidjeti. Amaterske su, ali pisane sa srcem. To su porukice koje ostavim kada idem na put. U vezi je to potrebno: mali podsjetnik, kolačić sa svjećicom... Treba pokazivati ljubav sitnicama.
Razgovarala Maja Šitum
Fotografije Matea Smolčić; arhiv Storyja 
