Kad mu je kao 15-godišnjaku slavni britanski glumac Richard Burton rekao da u njemu vidi velikog i uspješnoga glumca, Anthony Hopkins ni trenutka nije dvojio čime će se baviti u budućnosti. U prilog tomu da velški glumac nije pogriješio poslušavši svog idola, svjedoče i brojne uloge po kojima je i danas prepoznatljiv kao i osvojeni Oscar. Kako i sam kaže, najdraži mu je onaj za ulogu dr. Hannibala Lectera u hitu iz 1991. ‘Kad jaganjci utihnu’. Ovih dana 73-godišnjak ponovno osvaja publiku, ulogom svećenika egzorcista u trileru ‘Obred’ koji igra u našim kinima. Story: Vjerujete li u Boga? Odgojen sam na identičan način kao moj otac, a on je ateist. Story: A vjerujete li u vraga? Doista ne znam kako bih vam odgovorio na ovo jer još ni sam ne znam u što vjerujem. Story: Kako ste se pripremali za ulogu? Film smo snimali u Budimpešti i u Rimu tako da sam između snimanja učio talijanski i latinski jezik te čitao knjige na temu egzorcizma. Ljudi me često pitaju kako sam tako vjerodostojno uspio odglumiti ‘zle’ dijelove uloge na što im odgovaram - kao što jedan glazbenik na pamet nauči svirati zadane note, tako sam i ja naučio zadane rečenice. Znalo mi se dogoditi da jednu te istu rečenicu ponovim i po 200 puta. S obzirom na to da sam stalno čitao scenarij, dolazili su mi svi ti glasovi i interpretacije. Više me iznenadilo što sam neke dijelove odigrao intuitivno, što nije tipično za mene, jer sam pravi štreber kada je o poslu riječ. Story: Prema čemu ste idealan glumac za ovu ulogu? Znam kako doprijeti do ljudi. Znam kako ih prestrašiti. Ne zato što sam ja strašan, nego jednostavno znam tehniku. Umijeće je biti dovoljno šutljiv i ne preuveličati ulogu. Story: Kako vam se svidjelo u Budimpešti? Oduševio sam se gradom i njegovom poviješću. Svaki slobodan trenutak koristio sam za razgledavanje. Znao sam satima hodati i fotografirati svaku sitnicu. Ponašao sam se kao dosadni turist. Doista ima nešto čarobno u tom gradu jer mene nije jednostavno impresionirati i oduševiti, a taj je grad to uspio. Story: Bojite li se starosti? Imam 73 godine, svaki dan sviram klavir, čitam, a odnedavno imam i iPad. Pravi štreber, zar ne? Na taj način održavam mozak aktivnim. Za dobar život jako je važno i tko vam pravi društvo, a ja se mogu pohvaliti da imam najbolje na svijetu. To je moja supruga Stella koja je vječni optimist. Nema ljepše stvari nego probuditi se pokraj nje, jer je sretna i nasmijana čim otvori oči. Za mene je ona najljepša, najinteligentnija i najbrižnija osoba na svijetu. Story: A jeste li oduvijek tako dobro živjeli? Lagao bih kad bih rekao da jesam. Prije trideset godina imao sam velikih problema s alkoholom. Doslovno sam dotaknuo dno, ali jedna me osoba nakon nekoliko razgovora vratila na pravi put. Kada se toga sjetim, smrači mi se pred očima, jer sam u nekoliko navrata bio vrlo blizu smrti. A zbog čega? Proklete tekućine. Veliko hvala moram reći i svojoj supruzi koja me danas, kada god me vidi zabrinutog, doslovno prisili da prestanem s negativnim mislima i vraćanjem u prošla vremena i ukaže mi koliko život može biti lijep. Naučio sam svaki proživljeni dan cijeniti i shvaćam ga kao bonus. Story: Za svoje godine izgledate poprilično mladoliko. Kako to uspijevate? Jutros sam proveo dvadeset minuta na traci za trčanje, a kada god imam malo slobodnog vremena, dižem utege. Story: Smršavjeli ste trideset kilograma. Supruga je bila glavni motivator. Bio sam ovisan o keksima i kruhu. Obožavao sam i nezdravu hranu. Danas se odlično osjećam, samo imam problem s odjećom jer sam je nakon te drastične dijete morao donirati u dobrotvorne svrhe. Naime, bila mi je prevelika i morao sam u kupnju nove, a ako išta mrzim, onda su to trgovački centri i redovi na blagajni. Story: Pratite li uopće modu? Znam toliko da crvena i roza boja ne idu zajedno. Šalim se. Pratim modu, bolje rečeno pratim trendove i moram reći da sam zgrožen. Pogledajte samo kako izgledaju ljudi koji su u našoj zemlji navodno važni, ako je crveni tepih mjerilo uspjeha. Posljednji put kad sam vidio Paris Hilton i sve te smiješne ljude, zapitao sam se u što se to svijet pretvorio. Te anoreksične djevojke izgledaju kao hodajući strojevi, bez imalo duše. To je masovno porobljavanje, neka vrsta fašizma. I nije samo androgeni izgled posrijedi nego i androgenizacija ljudi. Moja bi me kći samo poklopila na ovo i rekla da ništa ne razumijem jer sam star. Možda sam star, ali još imam dva zdrava oka i mogu procijeniti kada nešto nije normalno, a ovo danas definitivno nije. Story: Veliki ste zaljubljenik u slikarstvo i glazbu. Kad pronalazite vremena za sve to? Najvažnija je dobra organizacija. Živim u Kaliforniji, gdje imam jedan mali studio samo za sebe. Definitivno nisam slikar, jer za to nemam odgovarajuće obrazovanje. Slikam iz užitka, ali moram se pohvaliti da sam prodao nekoliko slika. Taj dio vodi moja supruga i baš mi je neki dan rekla da je jedna slika prodana na Havaje. Slikanje je moj ispušni ventil. Ponekad mi se dogodi da mjesec dana ne uđem u atelje, a katkad, kad mi na pamet padne neka zgodna ideja, imam silnu potrebu pretočiti je na papir ili platno pa onda ne izlazim iz njega. Story: Kome najčešće svirate? Klavir sviram svima i stalno. Ponekad budem dosadan, ali dobronamjerno, jer želim svima omogućiti da uživaju u glazbi. Na taj način sve oslobađam nakupljenog stresa i održavam mozak aktivnim. Story: Koliko vam je važno mišljenje drugih? Moja je filozofija ne razmišljati o tome što će ljudi reći. To sam što jesam i radim ono što želim. Ne očekujem ništa i prihvaćam sve. Život je na taj način puno jednostavniji. Story: Izjavili ste da je vaša supruga zaslužna što ste iz dana u dan bolja osoba. Stella je Kolumbijka, jedna predivna žena. Veliki je borac i optimist. U mladosti je proživjela jedno poprilično turbulentno razdoblje, ali bila je hrabra, nije se dala povući na dno. Proputovala je svijet, upoznala dalaj lamu, o svemu napisala dnevnik i stavila to iza sebe. Danas uživa u svakome danu, što je i mene naučila. Koliko god ona bila optimistična, toliko sam ja bio pesimist, ali unatrag pet godina, sve se promijenilo. Živimo iz dana u dan, sretniji smo i opušteniji. Upoznao sam je kad mi je bilo najgore i da nije bilo nje, tko zna gdje bih bio danas. Story: A na čemu ona vama može zahvaliti? Na svakodnevnim glavoboljama, to sigurno. Šalim se. Mislim da je njoj bilo najvažnije naučiti me da uživam u životu i nikamo se ne žurim. Story: Jeste li danas zadovoljni? Kada sam počeo pisati autobiografiju, shvatio sam kakav je bio moj život. Baš sam nedavno rekao supruzi da bi svatko trebao napisati knjigu o svom životu jer tek tada spozna neke stvari o samome sebi. Tako sam se ja prisjetio djetinjstva, srednje škole i fakulteta, gdje baš i nisam briljirao, prvih doticaja sa stvarnim životom, kad sam radio u radionici s metalom. U to vrijeme prijatelji su me zvali izgubljenim slučajem. S punim pravom jer mislim da sam bio najzbunjenija osoba na planetu. Na ništa se nisam mogao usredotočiti, samo sam maštao o budućnosti. Story: I je li budućnost onakva kakvom ste je zamišljali? Kad sam počeo razmišljati kako bi bilo okušati se u glumi, odmah sam pomislio i kako bi bilo biti bogat i slavan. Želio sam da mi drugi zavide, da shvate da mogu ostvariti sve što poželim. Story: Što radite sa zarađenim novcem? Prepuštam ga ženi, ona je glavna u obitelji. Story: Imate li neostvarenih želja? Osim što bih si volio kupiti još jednu kućicu na selu, volio bih da snime još jednu sezonu serije ‘Mućke’, jer ona mi je omiljena. Story: U kakvim ste odnosima s vašom kćeri Abigail? Odličnim. Abigal ne voli da o njoj pričam u medijima tako da ću poštovati njezinu želju. Obožavam je slušati kako pjeva, to se valjda neće ljutiti što sam rekao. Razgovarala Katherine Tulich Prevela Jadranka Tomić Fotografije Guliver
