Natalija Đorđević: Nažalost, još nisam srela pravog muškarca

Poput kakve vilinske djevojčice koju ne mogu uništiti prave nevolje, glumica Natalija Đorđević hrabro korača životom koji joj u posljednjih desetak godina nije bio nimalo lak. Nakon što joj je majka, poznata HTV-ova novinarka Branka Bilić prije 12 godina doživjela moždani udar te se posljednju godinu bori i protiv karcinoma dojke, Nataliji je svaki dan nova bitka za život njezine majke. Unatoč svemu, lijepa plavokosa glumica radi punom parom pa ćemo je tako za tjedan dana gledati u predstavi ‘Diva’, na daskama teatra Žar ptica, a njezina će majka Branka i baka Jovanka zacijelo biti u prvome redu. Iako sama za sebe kaže da je ljubav za nju postala luksuz, Nata­lija ne skriva da ima simpatiju te se nada pravome muškarcu u svome životu.

Story: Ovih dana igrate u šest kazališnih predstava. Premijernu izvedbu ‘Družbe Pere Kvržice’ odigrali ste s temperaturom 38. Kako izdržavate taj tempo? Istina, od temperature sam vidjela dvostruko, ali nikako to nisam željela propustiti. Vjež­bali smo po pet sati na dan, tem­po je bio udarnički, ali isplatilo se. Bilo je uistinu odlično raditi s Oliverom Frljićem. Story: Pripremate se i za veliku premijeru predstave ‘Diva’, koju je napisala Marijana Nola, a u režiji Želimira Mesarića. Navodno je predsta­va već sada izazvala dosta intriga? Da, prvenstveno jer u njoj igra Marija Sekelez, ravnateljica Žara ptica, koja zbog svoje funkcije već dulje nije glumila u kazalištu. Prvo smo snimi­le radio-dramu, a sada nakon dosta proba napokon se bliži premijera. Još odmalena željela sam glumiti s Marijom jer sam bila oduševljena njezi­nom glumačkom karizmom i pojavnošću. Story: U predstavi se govori o dvije dive, glumice i suparnice koje proživljavaju razne situacije dok čekaju proglašenje za Nagradu hrvatskoga glumišta. Otkrit ću samo da je predstava poput jednosatnog trilera, gdje na kraju dolazi do iskrenog pravog priznanja. Pokušat ćemo prikazati izravan sukob dviju žena različitih generacija, karaktera i snažnih ega, kojima nakon nekog vremena padaju sve maske i jedna pred drugom stoje potpuno razotkrivene i iskrene. Story: U teatru iznimno cijene vaš rad, no ne viđamo vas u domaćim sapunicama i serijama kao ostale mlade glumice. Ne želite glumiti u telenovelama ili? To je zapravo splet okolnosti. Jako mlada počela sam raditi u kazalištu i tada sam odbila nekoliko uloga u serijama jer sam bila previše anga­žirana na daskama. Danas mi je žao zbog toga. Nisam možda toliko probitačna i ne znam se baš izboriti za sebe. Možda bih se trebala više samopromovirati, ali jednostavno nisam takva. Story: U kojoj biste se filmskoj ulozi voljeli okušati? Možda u ulozi serijskog ubojice. Rado bih igrala i veličanstvenu Coco Chanel, iako je dvosje­kli mač igrati poznatu osobu. Možda bih ipak najradije bila zavodnica, fatalna žena... Story: Jeste li i privatno fatalna žena? Pa i ne. Imala sam nekih svojih fatalnih trenu­taka u ranim dvadesetima, ali ta su vremena iza mene. S godinama sam se ipak spustila na zemlju pa sam sad više djevojka iz susjedstva. Story: O vašem intimnom životu zna se vrlo malo. Ne piše se o vašim ljubavima, aferama, mogućim preljubima, simpatijama... Kod mene trenutačno nema ništa od toga. Sva­ko malo mi se netko svidi, ali na kraju su te osobe ili zauzete ili nedovoljno zrače. --> Story: Koliko ste se puta uistinu zaljubili? U životu sam istinski voljela samo dvaput. Ali, nažalost, to su bili stariji dečki koji su pokušali manipulirati mnome, pa sam to prekinula. Svjes­na sam da dolazim u godine kad moji vršnjaci imaju već stabilne veze, brakove, djecu. No ja, nažalost, očito nisam srela pravog. Story: Biste li se mogli zaljubiti u kolegu? Zašto ne?! Događale su se i takve stvari. Kad s nekim provodite toliko vremena na probama, nije nemoguće da dođe do zaljubljivanja. Pone­kad imate osjećaj da te ljude poznajete bolje nego nekog člana obitelji. I meni se to događalo, ali nije dugo potrajalo. Sve sam više svjesnija činjeni­ce da nisam baš talentirana prepoznati pravu osobu za sebe. Još gore, ne prepoznajem kad mi netko posvećuje pažnju, često to pripisujem prija­teljstvu. Vjerojatno bi mi se netko trebao baciti pod noge da ja shvatim da mu se uistinu sviđam. Ali od nove godine obećala sam si da ću nešto napraviti po tom pitanju. Za početak, počela sam izlaziti, otvarati se prema ljudima... --> Story: Kakav vam se muškarac može svidjeti? Mislim da mi se može svidjeti samo muškarac koji je iskren, nije ljubomoran i koji mi ostavlja dovoljno prostora da budem onakva kakva želim. Ne bih mogla podnijeti da me netko prilagođava sebi i nekoj svojoj viziji idealne žene. Story: Jeste li već sreli takvog? Jesam, ali jednostavno nisam bila dovoljno zrela da to prepoznam. Story: Kako doživljavate to što ste slobodni. Zamišljate li se s nekim u vezi? Nije mi mrsko to što trenutačno nisam u vezi, ali rado bih se vidjela s nekom kvalitetnom osobom. Možda bi mi tada život bio jednostavniji i bolji. Iako, i ovako istinski uživam. Story: Imate 35 godina, razmišljate li o majčinstvu? Zabrinjava li vas biološki sat? Iskreno, ne. Moram priznati da nisam neki majčinski tip. Biti majka velika je odgovornost, a ja sam odgovorna osoba i želim biti apsolutno spremna za dijete. Voljela bih, ako mi se dogodi dijete, da ima i mamu i tatu. Ne bih željela biti samohrana majka. Nikako ne bih mogla podnijeti da moje dijete ima traume zbog roditelja. --> Story: Dijete ste razvedenih roditelja. Imate li traume zbog toga? Oboje su ugledni intelektualci, majka vam je HTV-ova novinarka Branka Bilić, a otac psihijatar Veljko Đorđević. Moji su se roditelji razveli ka­da sam imala tri godine, tako da se i ne sjećam razdoblja kada smo živjeli zajedno. A sa 35 godina se doista više ne mogu izvlačiti na neke moguće traume zbog razvedenih roditelja. Odrasla sam s majkom koja je bila jaka žena i jaka figura u mojem životu. Najteže mi je palo razdoblje rata, kad je majka kao reporterka izbivala i po šest mjeseci od kuće. Tada mi je nevjerojatno nedostajala. Story: Vaša je majka prije gotovo 12 godina imala težak moždani udar, nakon kojeg je bila u komi i jedva preživjela. Iako je oporavak išao teško i sporo, danas dolazi na sve vaše premijere i, naravno, važan je faktor u vašem životu. Rekla bih, najvažniji. Kad se to dogodilo, za mene je jednostavno stao svijet. No, srećom, najgore terapije i bitke za novi dan sada su iza nas. Preko noći sam odrasla i stvari više nikada nisu bile iste. Rado ću poslušati ljubavne jade svojih prijateljica, no to su zapravo slatki problemi u usporedbi s borbom za život. Rado bih i sama o tome razmišljala, no zbog ozbiljnosti obiteljske situacije za to jednostavno nisam imala vremena. Ljubav je za mene luksuz. --> Story: Vaša mama i sama zna reći da bez vas ne bi uspjela dobiti svoju bitku za život. Kako se danas osjeća? I dalje svakodnevno vježba, polako hoda i svaki dan je borba. Nažalost, uz sve to, dijagnosticiran joj je i karcinom dojke tako da ju je ta nova dijagnoza prilično usporila. Story: Kako je vaša majka podnijela tu vijest da ima i karcinom? Prilično dobro, ako se to tako uopće može reći. Od­mah je morala na operaciju, a poslije i na kemoterapiju. Danas je pod nadzorom i jednostavno nastoji ne misliti na to. Često u šali na svoj račun zna reći: “Da barem imam samo karcinom!” Naime, kada je imala moždani udar, stradala joj je motorika, ali ne i intelekt, tako da se često zna osjećati kao da je zarobljena u vlastitom tijelu koje je ne sluša. Story: Uvijek je na vašim premijerama, dotjerana, nasmijana... Moja je majka veliki borac koji se ne predaje. Oduvijek se voljela sređivati pa se to nije promije­nilo ni kad se razboljela. To joj na neki način daje volje da nastavi živjeti. Story: A kako ste vi podnijeli sve to? Teško, svakako. Djed i baka bili su mi velika potpora i pomoć. Tu je i mamin brat, njegova supruga, svi su mi uskakali i uskaču kad god je potrebno. A ja kao da sam pogubila sve emocije i funkcioniram samo zahvaljujući raci­ju. Kad se sve to mami dogodilo, usredotočila sam se samo na to da što prije završim Akademiju, počnem zarađivati kako bismo mogli platiti svakodnevne terapije i posvetila se mami. --> Story: Živite s majkom. Je li vas ponekad strah što donosi novi dan, je li vas strah buđenja? Zapravo me nije strah, volim svaki novi dan koji nam donosi nešto lijepo. Bilo je prilično strašno kad mi se raspao ansambl &TD-a i kad sam imala neizvjesnu budućnost. Potom je bilo strašno kad smo išli na redovitu mamo­grafiju i kad su mami dijagnosticirali tumor, a svi prethodni nalazi su joj bili uredni. Moram priznati da više ne vjerujem u svoju intuiciju. Story: U što vjerujete? Vjerujem da postoje anđeli i da me čuvaju. Dopisujem se s prijateljicom Editom Majić, koja je sad časna Edita Marija dela Cruz i koja se neprestano moli. Mislim da je dosegnula razinu duhovnosti koja je meni nepoznata, ali ipak uvijek mi napiše nekoliko rečenica koje sam točno trebala čuti u tom trenutku. Story: Biste li se vi mogli odlučiti za takvo što kao Edita? Ne. Nikad nisam bila toliko praktična vjernica, više živim sama sa svojom vjerom. No sigurna sam da ću se baviti samo glumom dok god budem mogla i voljela to raditi. --> Story: Mnogi misle da ste prilično zatvorena osoba i da je teško doprijeti do vas? U posljednje vrijeme dosta sam se promijenila. Više izlazim po kavama, obilazim omiljene knjižare, imam oko sebe krug dragih ljudi s kojima se družim. Nisam više toliko zatvorena, dajem ljudima priliku da mi priđu. Story: Bojite li se da ćete ostati sami? Nekako sam oduvijek imala osjećaj da će se moj život tako razvijati. Nikad nisam maštala o obitelji, vjenčanju, puno djece. Bila sam uvjerena da ću završiti u inozemstvu i da ću možda ondje stvoriti karijeru. Story: Što vas najviše veseli? Volim kad je mami dobro i kad sjednemo na špicu. Tada imam osjećaj kao da sam preplivala Atlantik. Sve je puno prijatelja, žamora, dobrog raspoloženja. Volim slaviti rođendane, ići na premijere kolega, na neformalna druženja. --> Story: Da možete, što biste promijenili? Željela bih se vratiti na dan kad mi se mama razboljela i izbrisati ga. Prije toga, nas smo dvije istinski uživale. Često smo odlazile na kolače, u kupnju, ali sve sam to zbog stresa zaboravila. Žao mi je što se nikako ne mogu sjetiti tih osjećaja kad nam je bilo lijepo. Osim toga, više bih uživala u svakom trenutku i ne bih toliko komplicirala stvari. Sto puta sam odbijala neke ljude, a sada kad ih poželim vidjeti, ne mogu do njih, jednostav­no su iščeznuli. Story: Kakvi ste vi bili kao dijete? Bila sam dobro dijete, nisam vikala, radila neprilike. Voljela sam slikati i čitati. Odgajana sam u tolerantnom duhu bez ograda i zabrana. Story: Biste li se skinuli u filmu? Da, nemam tih problema. Svoje tijelo doživljavam sasvim normalno i prirodno i nemam osjećaj da bih ga se trebala sramiti, naročito ako je riječ o umjetnosti. --> Story: Biste li povećali grudi? Ne. Dok sam se iz djevojčice pretva­rala u ženu, najviše sam se bojala da mi ne narastu velike grudi. Pa su tako, srećom, ostale male. Ne preferiram velike grudi, barem ne na sebi. Story: Što ste spremni učiniti zbog ljubavi? Sigurno se ne bih bacila pod vlak ili u rijeku. Ali dosta toga svakako bih... Ni u ludilu se ne bih odrekla glume ili pretvorila u kućanicu. Story: Što prvo primijetite na muškarcu? Jednostavno ga primijetim ili ne. Mora biti poseban. Story: Imate li simpatiju? Imam. No mislim da će još neko vrijeme ostati samo na tome. Story: Zašto? Ne možete utjecati na to? Bojim se da ne mogu. Neke stvari može riješi­ti samo vrijeme, a možda sve dođe s proljećem.