Lovrenčić: Želim sve zaboraviti i vratiti osmijeh na lice

Kad je stasiti sportaš Zvonimir Lovrenčić prije 14 godina stao na led, želio je samo jedno - postati profesionalni hokejaš. Kako su godine odmicale, 19-godišnji Zvone, kako ga prijatelji zovu, približavao se svom snu. Nemili događaj od prije mjesec dana, kada su ga četvorica nepoznatih napadača brutalno pretukla, promijenio je sve. Zvone više nije onaj isti mladić. Osmijeh na njegovu licu sada je teško izmamiti, a izlasci s prijateljima prava su rijetkost. Unatoč svemu, hokejaš druge postave Medveščaka okrenuo je novu stranicu u životu i posvetio se dvjema stvarima koje voli: hokeju i djevojci Maji. Story: Sada kada su vam se dojmovi slegnuli, možete li nam ispričati što se te večeri dogodilo? Nakon što sam završio s obvezama u obiteljskom kafiću, prijatelji su me po­zvali da idemo do grada na piće. Budući da sam sutradan rano ujutro imao trening, nije mi se išlo, ali zbog društva sam ipak popustio i otišao računajući da ćemo se kući vratiti za sat vremena. Čim smo ušli u kafić Tim u Klaićevoj ulici, društvo koje je ondje sjedilo poče­lo nas je zadirkivati iz čista mira. S obzirom na to da te dečke nikada nismo vidjeli, okrenuli smo se i ignorirali ih sve dok nas nisu počeli vrijeđati. Napustili smo kafić, a oni su krenuli za nama. Moji su prijatelji imali tu sreću da su sjeli u auto dok su oni na moj upit u čemu je problem i zašto nas vrijeđaju, odgovorili šakama. Od tog se trenutka ničega ne sjećam. Prijatelji su mi rekli da su me nogama udarali po glavi. Pokušali su mi pomoći, ali ne­uspješno. Nakon što su me izudarali i shvatili da ležim u krvi i bez svijesti, samo su viknuli: “Oprostite” - i pobjegli. CIJELI INTERVJU SA SPORTAŠEM PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY