Više od trideset godina sviraju, nastupaju, stvaraju glazbu, a nisu se umorili i nikad neće! Jasenko Houra i Mladen Bodalec osovine su grupe Prljavo kazalište, a unatoč tome što su zašli u pedesete, i dalje se osjećaju mlado i zaigrano, ne dopuštajući da odraste dječak u njima. Gotovo svake godine nastupaju na dočecima, a ovih su blagdana pospremili kovčege jer neće putovati, nego će Božić i Novu provesti s obiteljima. Dečki su nam pričali o svom dugom glazbenom putovanju, prijateljstvu, suprugama, djeci i životnim načelima... Story: Radijski eter osvojila je vaša nova pjesma ‘Možda dogodine’. Kad izlazi novi album? Jasenko: Najvjerojatnije potkraj ožujka, početkom travnja. Zasad smo u fazi dogovora koje pjesme snimati, a koje ne. Stvari se mijenjaju iz dana u dan. Volim tu fazu snimanja jer nakon nastupa i turneje ulazimo u potpuno drukčiji režim rada. Ne radimo konceptualni album, a kad je o odabiru riječ, nekako mi je najdraže da bend intuitivno traži da se sviraju određene pjesme. Mladen: Veselim se tom 14. studijskom albumu. Tijekom svih ovih godina svašta se promijenilo i dogodilo, no trajan je entuzijazam koji nosimo još od naših prvih ploča i početaka na sceni. Mi kao bend nismo proizvod produkcijskih kuća, nego se nas pet mladića okupilo isključivo iz ljubavi prema glazbi. Te su emocije i ta radost uvijek u nama, kao i osjećaj da želimo biti najbolji baš na tom zadnjem albumu. Story: Jeste li ikad imali fazu zasićenja? Mladen: Kad je o meni riječ, nismo imali takvih razdoblja, to je jedino što nas drži; pjesme, probe i koncerti. Jasenko: Meni se često javljalo zasićenje, uglavnom do moje 36., 37., kad sam se pitao trebamo li nastaviti. Nadao sam se da bih mogao bit pozvan u hrvatsku nogometnu reprezentaciju, to mi je bila želja. Ali kako vrijeme prolazi... Mi smo naše velike utakmice davno odradili, debelo i dobro. Danas sa zadovoljstvom idemo na pozornicu odigrati mali nogomet. Doduše, činjenica je da sam nepredvidiv i kontradiktoran, a tijekom godina shvatio sam da najbolje radim kad sam pod pritiskom benda. Story: Tijekom vaše najveće popularnosti, je li bilo puno pisama obožavateljica? Mladen: Tada sam ja bio zadužen za korespondenciju s obožavateljima. Stizale bi pune vreće za smeće. Jasenko: Obožavateljica je uvijek bilo, a najviše danas. Nisu mi pisale jer nisu znale moju adresu, danas je sve lakše zbog interneta. Iskreno, to doživljavam kao da je riječ o nekome drugom, a ne o meni. Mislim da malo poniznosti i skromnosti nikome ne bi štetilo. Koliko god show business bio izazov, bilo je i puno nesretnih sudbina. Story: Kako ste se upoznali? Mladen: Prvi put smo se službeno upoznali u parku u Kapucinskoj ulici, dečki su već imali bend. Kad je Marijan Brkić otišao svirati u Kazalište, znao sam u svaku notu što se s dečkima događa i fascinirala me činjenica što su uspjeli ljudi iz Dubrave koje ja poznajem. Naravno da sam potajno čekao da zapjevam s njima, moji su se dječački snovi ostvarili i zahvalan sam Bogu na tome. Jasenko: Dolazio sam u kafić, gdje je radio Mladenov brat i govorili su mi da odlično pjeva. U to su vrijeme na zagrebačkoj sceni pjevači više bili šansonijerski tipovi, a kod Mladena smo prepoznali da je pozornica njegov dom i ima sjajan rokerski glas. Story: Pretpostavljam da u vašem odnosu nije uvijek sve bilo idilično. Koje osobine volite jedan kod drugog, a što vas je živciralo? Mladen: Jasenko je dosta neformalan u smislu dogovora, pola sata prije ili kasnije kod njega je isto. Ležeran je tip, a ja sam živac. Volim njegovu upornost, posvećenost pjesmama, nije zadovoljan nedorečenim stvarima. Lider je koji drži šest karaktera na okupu i jako su mu važni tolerancija i razgovor. Jasenko: Mladen i ja imamo takav odnos da već prešutno znamo kome je loš dan, što se događa. Kazalište je naš tajni vrt i kad vidim koliko je Mladenu stalo do njega, ne možete ne poštovati takvog čovjeka. Mislim da je u bendu dobro što se jedan prema drugome ponašamo kao prema članovima obitelji. Nismo imali velikih svađa, ali nismo dopuštali ženama da nam dolaze na probe jer smo jedni drugima ponekad izgovarali takve stvari da je dobro što to nitko drugi nije čuo, a nama je to uobičajeno. Story: Je li vam ponekad bilo teško uskladiti obiteljske obaveze s turnejama? Mladen: Kad se zbroje dječje obaveze, mojoj je supruzi jasno da nema kruha bez motike. Zna da moram otići na put kako bi nam bilo bolje. Vjerujem da je Snježana ponosna na mene i na ono što se događa s bendom. Story: Koliko vam vjera znači u životu? Mladen: Puno, zbog svih stranputica i sumnji koje svaki čovjek proživljava. Kad je ljudima teško, pretpostavljam da su im oči uprte prema nebu. Tako sam odgojen. Vjera mi je snaga, ufanje i ljubav, nešto čemu se uvijek vraćam i što mi daje smisao. Story: Kako ste upoznali suprugu Snježanu? Mladen: Sreli smo se u diskoteci. Došla je sa svojom prijateljicom, a ja sam pronio glas da je upravo ona osoba mog života, iako u tom trenutku to nisam ozbiljno mislio. Poslije se to stvarno pokazalo istinitim. Karakterno je drukčija od mene, zna se nositi s mojim hirovima, smirenija je od mene. Story: Imate devetogodišnju Rahelu i 13-godišnjeg Karla. Kakvi su, što ih zanima? Mladen: Mali je sav zaokupljen nogometom, a i pubertet ga pomalo lovi, a Rahela trenira ples. Kad god imam vremena, nastojim razgovarati s njima i obavezno pogledam njihove nastupe, iako sam jako subjektivan, pogotovo kad Karlo igra. Story: Koliko ste zahvalni supruzi što se brine o djeci dok ste vi na putu? Jasenko: Prije svega je poštujem. Moja žena ipak dolazi iz pragmatičnijeg svijeta od ovog našeg i kod njih je kult rada osnovna stvar. Story: Kako ste se upoznali? Jasenko: Svirali smo u Torontu i slučajno sam izašao ispred garderobe i Dianne me sa sestrama zamolila fotografije benda. Pitao sam je kamo možemo izaći i ponudila se da nam pokaže grad. Počeli smo razgovarati i upoznavati se. Potom je Dianne došla tri mjeseca u Hrvatsku i tako je počela naša veza. Story: Dianne je Kanađanka. Je li joj se bilo teško naviknuti na naš mentalitet? Jasenko: Taj je proces vrlo težak. Dolazi iz jednog uređenijeg društva, a mi smo, ruku na srce, pomalo divlji svijet, pogotovo kad je o birokraciji riječ. No na mnoge se stvari već naviknula i prihvatila ih. Story: Imate troje djece; sina Ivana Brunu, kćeri Doru i Marijanu. Čime su zaokupljeni? Ivan i ja smo košarkaški fanatici, gledamo Boston Celtic. Mirjana bi, koliko vidim, mogla biti znanstvenica. Sve je zanima, vrlo je vrijedna, a Dora je još mala. Ipak, teško mi je pričati o njima jer to su mali ljudi koji će neovisno o meni naći svoj put. Inzistiram na radu s njima i razgovoru sa svakim posebno. Mislim da ih prilično renesansno odgajamo; govore jezike, bave se sportom, slikaju. Nije važno što će izaći od toga, premali su da znamo što će jednog dana postati, ali najvažnije da budu ljudi i da budemo prijatelji. Story: Što je za vas uspješan brak? Mladen: Kad prođu zaljubljenost i ljubav, da ostane poštovanje. Jer kad pred oltarom kažeš ‘u dobru i zlu’, ne znam kako ljudi olako, često i zbog banalnih razloga, nastavljaju neke druge putove. Danas se parovi prelako razilaze, možda nemaju sreću naći ono što su mislili. Ali onda ispaštaju djeca. Moraju ostati razumijevanje i podrška. Jasenko: Ne kaže se tek tako da se iza uspješnog muškarca krije uspješna žena. Ženama treba priznati da su preciznije od muškaraca, pedantnije i vjerojatno će s vremenom biti sve uspješnije. Nemam definiciju dobrog braka, naprosto da se jedna strana trudi razumjeti drugu. Mislim da je to temelj svega jer ako nema razumijevanja, sve ostalo je patetično. Story: Kad pogledate unatrag, jeste li zadovoljni postignutim? Mladen: Ostvarili su mi se dječački snovi, sretan sam i zadovoljan. Kamo god smo putovali, svugdje nas je pratila pjesma. Jasenko: Bilo bi nezahvalno misliti negativno. Ponekad sam se čudio što sam napravio neke stvari i što sam bio sposoban za to. Žao mi je što nisam uspio ostvariti još i više, kad je o glazbi riječ, ali nadam se da ću to uspjeti do kraja života. Ipak mi je glazba dala sve.
Razgovarala Antonija Nazor Fotografije Dražen Kokorić, arhiv Storyja Prostor Pub i restoran K pivovari
