Ove je godine Modni ormar proslavio jubilarni peti rođendan. Ta je studentska manifestacija Tekstilno-tehnološkog fakulteta od skromnih početaka 2006. prerasla u istinski modni događaj. Svake godine Ormar u Zagreb dovodi neke od najvećih svjetskih autoriteta koji se bave modom, a ne glamurom. I, naravno, većinom to prolazi nezamijećeno. Već petu godinu Ormar pohodi i profesorica Wendy Dagworthy, bivša pročelnica studija mode na vjerojatno najslavnijoj modnoj školi na svijetu Central St. Martin’s School of Art and Design, koja istu funkciju obnaša na jednako slavnom Royal College of Art. Mediji Wendy opisuju kao visoku svećenicu britanske mode, nazivaju je motivatorom, legendom, revolucionarkom koja je pomogla da mladi britanski dizajneri lansiraju svoj rad, modnom muzom i Mentor(icom) à la mode. Jedna je od osnivačica utjecajnog i uglednog London Fashion Weeka, pa je zbog toga, a i zato što je kao bivša profesorica zasluæna za razvoj karijera zvijezda poput Antonija Berardija, Alexandera McQueena i Stelle McCartney, prema izboru britanskog Voguea, prije godinu dana odabrana među deset najmoćnijih i najutjecajnijih æena u britanskom modnom svijetu. - Raditi s Wendy je kao da radite s ikonom, sa æivućom legendom - kaæe jedan njezin student, a njezina prijateljica i suradnica, dizajnerica Betty Jackson, tvrdi da je Wendy inspirativna na svakoj razini: kao prijateljica i u poslu. U urednu punđu zalizane sijede kose, s amblematskim æarko crvenim ruæem na usnama i mnoštvom srebrnih narukvica koje seæu od zloba do lakta i koje neprestano zveckaju, Wendy Dagworthy uistinu je i vizualno zanimljiv lik. Jedna britanska novinarka nadahnuto je opisala kako je u svoje vrijeme i sama Wendy bila star designer, da bi se vremenom prometnula u star spottera (osobu koja nepogrešivo prepoznaje potencijalne buduće dizajnerske zvijezde). Kad joj to spominjem, Wendy se stidljivo smiješi, vrti svojih karakterističnih barem dvadesetak srebrnih narukvica koje zveckaju kad se god kreće i potvrdno kima glavom: “Pretpostavljam da su u pravu...” Kako je izgledala londonska scena kad ste početkom ‘80-ih godina prošlog stoljeća počinjali s londonskim Tjednom mode? Dugo nije postojala odgovarajuća platforma na kojoj bi struka izlagala svoj rad. Zbog toga smo još 1974. počeli s manifestacijom London Designer Collections, koja je s vremenom prerasla u London Fashion Week. Teško je to reći u nekoliko riječi, a cijela je priča dobro ispričana u knjizi ‘Style City’ na kojoj sam surađivala jer podrobno opisuje kako je, zapravo, London postao prijestolnica mode. Neraskidiva je vaša veza s Londonom. Prema vašem mišljenju, koji su umjetnici, dizajneri i mjesta u Londonu važni? Sjećam se kad je vrhunski dizajner Terence Conran počeo raditi za Habitat. To se zove - pristupačni dizajn! On je neopisivo vaæan za londonski imidž. Imala sam neke njegove stvari u stanu... Ah, taj stari stan: ondje su dolazili naši prijatelji: Peter Blake (pop-art umjetnik zasluæan, primjerice, za naslovnicu albuma Beatlesa, ‘Sgt. Pepper’s Lonely Heart Club Band’), Ossie Clark (modni kreator, ikona ‘60-ih i ‘70-ih godina, čiji je rad, primjerice, inspirirao Annu Sui, Yvesa Saint Laurenta i Toma Forda), slikar David Hockney, fotograf David Bailey, kreatorica Katharine Hamnett (legendarne su njezine majice sa sloganima). Bile su to lude godine, a svi oni su vaæni za kreiranje londonske scene. Od mjesta bih izdvojila jedno iz današnjice: Tate Modern! To je moje omiljeno mjesto u Londonu. Ne prestajem biti zadivljena nad količinom, vrijednošću i ljepotom umjetnosti koju imaju. Pričate o ludim ‘60-im i ‘70-im godinama. Koji je najbolji party na kojem ste ikad bili? Svojedobno ih je bilo mnogo! Ipak, uvijek se najbolje zabavljam kod kuće. Uvijek ću se sjećati jednog velikog pidæama partyja koji smo priredili na svoju prvu godišnjicu braka kod Johna u studiju (Wendyn suprug poznati je fotograf Jonathan Prau, a zasluæan je i za njezine brojne narukvice jer joj ih redovito daruje). Vaši favoriti u suvremenoj modi? Moj je ukus divergentan. Obožavam Japance, osobito Comme des Garçons i Yohjija Yamamota, razigranu Talijanku Miucciu Pradu i pomalo strogog Driesa van Notena. Na koja modna imena bi u budućnosti trebalo obratiti pozornost? Ponajprije mogu govoriti o Velikoj Britaniji i mislim da ovdje danas ima desetak strahovito nadarenih i potencijalno zvjezdanih modnih dizajnera. Među njima bih izdvojila imena: Holly Fulton, Erdem, Katie Eary, Christopher Raeburn, James Long, Rachel Barrett, Carolyn Massey, Matthew Miller... Sretni smo što ima toliko mladih, nadarenih ljudi... Tko je od vaših studenata napravio veliku karijeru, a možda niste očekivali da će biti toliko uspješni? Uvijek se spominju Alexander McQueen, Stella McCartney, Hussein Chalayan, Antonio Berardi, a istaknula bih i neka novija imena: Erdem, Holly Fulton, James Long. Znala sam da su odlični, ali su napravili čak i više i bræe od očekivanog. Od nešto starijih su me pozitivno iznenadili Zandra Rhodes, Boudicca, Christopher Bailey, Julien McDonald, Orla Kiely... Iako u Zagrebu uvijek ostanete kratko, vjerojatno ste stekli određeni uvid i imate ideju o tome kakva je hrvatska modna scena. Studentski radovi koje ocjenjujemo, mijenjaju se nabolje. Sve manje su teatralni i pompozni, više u doticaju s duhom vremena, suvremeniji. Recite nešto o svojim slavnim studentima. Alexander McQueen? Strahovita je šteta da više nije među nama. Bio je upravo nevjerojatan talent. Takav se ne rađa često. Istodobno, sjećam ga se kao vrlo prijateljski nastrojenog, dragog dečka, vrlo realističnog. Nikad se nije pravio vaæan ili izdvajao. Iskreno vjerujem da je bio vizionar koji je bitno utjecao na globalni modni svijet i smjer mode, a revije su mu bile spektakularne. Jeste li znali da će Antonio Berardi postati velika zvijezda? Jesam. On je bio izrazito marljiv, nije se oslanjao samo na svoj golemi talent. Bio je uæitak podučavati ga. Predivno je crtao i oduvijek imao fantastično oko za detalje i kroj. A Phoebe Philo, koja danas radi za Celine? Ta je djevojka jako talentirana s osobitim smislom za nerazmetljivi stil. Oduvijek velika radnica. Na drugoj godini radila je sa Stellom McCartney i odlično su surađivale. Clements/Ribeiro? Suzanne Clements i Inacio Ribeiro bili su među mojim omiljenim studentima. Inacio je bio fantastičan, nevjerojatno talentiran. Njegovi su radovi među nama profesorima izazivali reakcije poput: “Moj Boæe! Veličanstveno!” što baš nije uobičajeno. Njegov dizajn naprosto funkcionira, a njegovi crteæi su predivan spoj boja i uzoraka. Prekrasni su, a ipak nikad pretenciozni. Jednostavno ima - ono nešto! Suzanne je također izniman talent. Počeli su hodati već na fakultetu. Tko zna, moæda ih je spojilo što su oboje imali predobar osjećaj za boje i stil... Kako je bilo sa Stellom McCartney? Ipak je ona kći mega zvijezde, legendarnog Paula McCartneya... To što je njegova kći, profesorima nije ništa značilo. Ni u pozitivnom, ni u negativnom smislu. Stella nikad nije očekivala poseban tretman i koliko mi je poznato, odlično se slagala s ostalim studentima i bila je marljiva. Nova zvijezda Giles Deacon? Njega je bio uæitak podučavati. Vrlo nadaren, duhovit. Hussein Chalayan? Ispast će da sve hvalim, ali nabrajate samo najbolje od najboljih. Hussein je bio divan. Potpuno posvećen, vrlo usredotočen. Njegova je odjeća konceptualna i kad se ne biste razumjeli u to, pogledali biste njegove crteæe ili čak gotov odjevni predmet i pomislili: pa to je potpuno nenosivo. I pogriješili biste. Njegova je odjeća skulpuralna, ali i s komercijalnim potencijalom. To je prava rijetkost, čemu je dokaz to što sa 27 godina postao kreativni direktor za Tse Cashmere! Nevjerojatno nadaren, inteligentan, vrlo inovativan. Revije su uvijek bile fenomenalne i zapitali biste se kako će to nadmašiti, a on bi i u tome uvijek iznova uspijevao. Vrlo draga i briæna osoba, posvećena poslu, a opet on nije od onih posve ‘fashion ljudi’ jer ga zanima mnogo stvari, nimalo uobraæen, upravo naprotiv - kao da nema ega... Nije bilo teško prepoznati zvijezdu u njemu. Kakva je budućnost londonske mode? Londonska je moda imala uspone i padove. Padovi su se obično događali kad se istodobno pojavljivalo mnoštvo dizajnera koji zapravo nisu znali što točno rade, a ni kome bi prodavali svoj dizajn, ali svejedno su gotovo na silu æeljeli lansirati vlastitu etiketu i odræavati svoje revije. Problem je što često misle kako je svijet mode glamurozan, što nije u potpunost tako. Većinu vremena baviš se narudæbama i ganjaš proizvođače tekstila, odabireš dugmad i balansiraš s rokovima, računaš, preračunavaš, mjeriš i budiš se usred noći okupan znojem, zaokupljen brigom. Ipak, optimistični ste? Jesam, jer vidim nove nadarene mlade ljude. To je prednost i ljepota mog posla. Mnogi se u svojim radovima vraćaju u prošlost, dječjim uspomenama i emocijama. A uvijek je dobro kad kreacija dolazi podjednako iz uma, ali i srca.
Pripremila Sanja Muzaferija Fotografije AP; Rex, Getty, Wire/Guliver, Profimedia
