Alić: Na trenutke sam ljubomoran na sina

Story: Možete li nakon gotovo mjesec i pol razabrati dojmove te opisati kako doživljavate prve trenutke očinstva? Djetešce je blagoslov ljubavi i braka. Uistinu dolazi kao kruna života, kako ženina, tako i muškarčeva. Ratimir Maria ima već sve što sam postigao, a ono što sam želio, on će zacijelo prestići. Sva ljepota i blagost, ljubav Gospodina zrcali se u dječjem pogledu. Usuđujem se reći da je u ovom svijetu koji više ne poštuje i ne ljubi, gazi i otima - ljubav najpotrebnija. Story: Jesu li se u vama probudile sumnje i strahovi prije nego što se vaš sin rodio? Izmiješani osjećaji straha pred obvezama koje još ne poznaješ i ne znaš te beskrajna ljubav prema mojoj supruzi Sandi...Veliki uzdah sreće, raskajana srca, prema novom životu koji nam je Gospodin podario, kako bismo se skrbili o njemu dok smo živi. Sanda i ja smo katolici i živimo vjeru iz dana u dan. Naš Ratimir Maria i jest utoliko naš prije svega koliko mu p­odarimo ljubavi, odgoja, bdijenja nad njegovim životom, a da ga pri tome ne sputavamo jer njegova duša, kao i naše, pripadaju Bogu Ocu. Story: Možete li reći kako je tek Ratimirovo rođenje dalo vašem životu potpuni smisao? Dolazak djetešca jest ispunjenje cijelog bića. Ništa na ovome svijetu ne može nadomjestiti taj osjećaj ljubavi i brige, spokoja i sretne mirnoće. Story: Sjećate li se kome ste prvome priopćili sretnu vijest da ćete postati otac? Nisam to mogao zatajiti ni da sam želio, a mislim kako ne griješim ni kada to govorim u Sandino ime. Blistali smo i Sanda i ja. Urbi et orbi! Story: Kako izgleda jedan dan u obi­telji Alić? Snalazite li se u dječjem svijetu, među pelenama, kolicima? Tu sam i priskočim kada je potrebno. Za djetešce je prva i jedina, najvažnija osoba mama. Pa dugo, dugo, dugo, dugo nitko pa tek onda tata i nitko više! Story: Primjećujete li da su sada vaši nekadašnji prioriteti pali u drugi plan? Usuđujem se reći, kao što znam iz nedavnog iskustva, da i muškarac prolazi cijeli tijek trudno­će zajedno sa ženom koju ljubi. Koliko god se to čini smiješnim ili čudnim, katkad se osjećaju i slične tegobe fizičke prirode. Da ne govorim o d­u­hovnoj strani očinstva ili majčinstva koje jest jedno. I tada se rađa novi život. Story: Osjećate li veću bliskost prema Sandi otkako dijelite roditeljsku brigu? Suprugu sam zaprosio treći, a već peti dan se preselila kod mene. Sedmi smo dan otišli u Vrbo­sku na otoku Hvaru kao na tjedan dana, a ostali više od mjesec i pol. Otkako smo se upoznali, Sanda je sveprisutna u mojem životu. Ona mi je sve! Sada i Ratimir Maria. Bili smo odvojeni samo kada je bila primorana, čuvanjem trudnoće, mirovati u Pet­rovoj. Nikada je više neću vidjeti tako i toliko lijepu kao tada, kad je nosila pod srcem naše djetešce... Ma, na trenutke sam i ljubomoran na Ratimira Mariju od prvoga dana njego­va začeća. Znam da mnogi muškarci to nikada ne bi rekli i priznali, ali srećom s­p­adam u endemsku vrstu... Ne stidim se ničega što sam u životu prošao i ne bih mijenjao ništa, čak ni kada bih mogao. Nisam čovjek koji korača kroz život gledajući unatrag jer se takvi obično zapletu i razbiju. Story: Bojite li se možda, s obzirom na to da ste postali otac tek u 55. godini, kako ćete propustiti važne trenutke u Ratimirovu životu? Ža­lite li što se na očinstvo niste odlučili ranije? Kao što sam siguran da sada s vama govorim, tako sam siguran da sve što je trebalo biti i jest bilo upravo kada se dogodilo. Da sam djetešce dobio ranije, zacijelo mu ne bih bio ni približno dobar otac kao danas. Story: Na koga ste se najviše oslanjali dok ste se pripremali za dolazak prinove? Ništa u ovome životu nije toliko posebno i veliko izuzev Otajstva života. Ako govorimo o praktičnim stvarima, najviše su uz nas bili Rati­mirovi budući kršteni kumovi, gospodin Mladen Čutura i gospođa Jasna Hoffman. Story: Jeste li razabrali tko su vam istinski prijatelji sada kada imate veliku radost, ali i obavezu više, pa druženja padaju u drugi plan? Tijek života, kao i rijeka koja ima svoje meand­re navodi nas na drage ljude koje određeno vrijeme često viđaš... Zatim život krene dalje svojim smjerom, neke od tih prijatelja sretneš ponovno, d­ruge ne, ali ostaju u dragim uspomenama kao da su sada ovdje... Riječ ‘prijatelj’ i sve ono što ona uključuje danas se nerijetko zlorabi kao i riječ ‘ljubav’. Rijedak je to cvijet u pustinji života. Lju­bav i prijateljstvo su oaze, odmorišta kroz koja ponekad ne­smotreno prođeš, a sve drugo je tek fatamorgana. Sretan je čovjek koji to spozna na vrijeme. Mo­ja mala obitelj istinsko je Sv­etohranište moga srca! Story: Poznato je da ste već dulji niz godina izrazito okrenuti vjeri i duhovnosti. Mislite li da je to faktor koji vam je olakšao ili otežao životni put? Spoznaja da imam svoj križ i da ga moram iznijeti do kraja, do posljednje postaje, olakšala mi je moj križni put, na kojem susrećem i Šimune Cirence i Marije Magdalene, no Rimljani me osu­diše, a barabe vladaju... No kad me pitate o vjeri... Vratila me u istinski život. Ili bolje rečeno, prvi sam put iskusio i okusio gorčinu, ali i ljepotu. Nakon svega što sam prošao, da u izolaciji i kontemplaciji nisam proveo dobrih pet godina, ni ne bih mogao prepoznati Ljubav. A ona za mene nosi ime Sanda. Story: Kada govorite o svom istinskom životu, što pod time podrazumijevate? Život bez taštine, narcisoidnosti, život kojemu ne treba pljesak kada se probudi. Život bez sebeljublja, mržnje... Vjera je put, a uvjerenje baruština u kojoj krekeču žabe koje su uvjerene da pjevaju i da su najljepše, najpametnije i najmudrije. Ne osvrćem se na takve ljude. Prekratko smo na o­vome svijetu. Da, takove jadne kreature su me i stigmatizirale. Da, u tome sam im i ja pripomogao. Ne, ne namjeravam ni pokušati skinuti stig­me s općeg mjesta kako ljudi doživljavaju Bož­idara Alića. Ne tiču me se! Žao mi je tih agnostika i vikend-vjernika. Ponekad se pomolim na njihovu nakanu. Znam da nekima zvučim po­p­ut Tome Akvinskog, iako za njega nisu ni čuli, no žabe krekeču, psi laju, a nas troje Alića polako i smireno u ljubavi živimo. Story: Sina ste nazvali u spomen na svog oca? Otac je bio Ratimir, a drugo ime sina, Maria, koje nosi uz staro hrvatsko djedovo, jest u čast Djevice Marije kojoj smo ga i zavjetovali. Story: Vidite li u svome ocu uzor prema kojem ćete nastojati odgojiti Ratimira? Ovako kako sada sjedim u fotelji, sjedio je i moj otac. Ne bih mijenjao ništa u odgoju svoga oca prema meni. Staromodan sam i starinski tata. Jedi­no se nadam da neću otići Gospodinu tako brzo kao što je moj otac kada sam imao nepunih 13. Tradicionalan, konzervativan, katolik i Hrvat. Story: Što vas posebno opušta u trenucima koje posvećujete sebi? Očito je da odnekud imam plemenite plave i sl­ane dalmatinske krvi u sebi jer uživam u ljenčarenju, pogotovo kada smo na moru i kada s terase uz svoj cappuccino i dim cigarete, koja ubija, šteti drugima i vama, i tako dalje, promatram te ‘uzorite’ mužjake kojima samo vire noge ispod tri luft madraca, ručnika, konzervi, pokretnih hladnjaka, gdje se čuje podmuklo psovanje brundajućeg tipa dok njihove ženke očijukaju i s ležećim policajcima.