azgovor s novosadskom legendom, kantautorom Đorđem Balaševićem iznimno je iskustvo koje je doista teško vjerodostojno prenijeti na papir. Iskren, životan i nadasve jedinstven, osmijeh ovog pjevača katkad govori i više od njegovih pjesama, a svakom svojom rečenicom kao da otvara nove horizonte dijaloga koji bi mogao trajati u beskonačnost. Panonski je mornar samo za Story otvorio sva vrata svojeg života i iskreno progovorio o ljubavi prema glazbi, filmu ‘Kao rani mraz’, čija je hrvatska premijera bila povod našeg susreta, obožavanim ženama, kćerima Jovani i Jeleni, supruzi Oliveri te sinu Aleksi, ali i životu koji je i za njega, baš kao i u njegovoj pjesmi, na trenutke bio more, pučina crna... Story: Slušajući vas na opatijskoj Ljetnoj pozornici, nisam se mogla oteti dojmu da je svaki vaš koncert nabijen emocijama i ganutljivom publikom. Dođe li ikada do zamora od svirke, gostovanja po gradovima, putovanja...? Nikako! Samo takvi koncerti i vrijede! Nikada nisam bio od onih pjevača koji pjevaju za nove godine ili rade ljetne turneje. Moja najveća privilegija bila je upravo ta da pjevam kad mi se pjeva. A to uvijek ovisi o kemiji između vas i ljudi pred kojima nastupate. Mi smo emotivna ekipa koja se okuplja oko Balaševića; tu i tamo se nađemo pa se dogodi koncert kao ovaj u Opatiji - i iako staromodni, nama je lijepo. Story: Poznato je da nakon izvođenja pjesme ‘Neki novi klinci’ uvijek na dar dobivate male bijele zečeve. Koliko plišanih ljubimaca sada već broji ta kolekcija? Imam jednu prostoriju koja je posvećena tomu, riječ je o stotinama zečića. Imam veliku želju da jednom, kad to bude tehnički izvedivo, priredim male bijele zečeve za publiku koji će u tom trenutku pjesme padati s balkona ili stropa. To su za mene puno važnije stvari od buketa cvijeća. Story: Publika koja dolazi na vaše koncerte voli vas i zbog vaših priča u stanci između pjesama. Kako to da još uvijek pričate o svom djetinjstvu, a vrlo rijetko vaše anegdote te one vaše supruge Olivere i djece? Te mi se priče, odnosno anegdote ne sviđaju jer sam u tim verzijama ja onaj ćale iz priča koji uvijek nešto brlja. Mislim da je djetinjstvo bolje kao točka gledišta zato što je bezazlenije. Sada sam ja taj koji vodi obitelj na more i organizira obiteljske događaje pa imam drugu vrstu opterećenja. Nemam više povlasticu da kao dijete samo promatram, jedem i spavam a da mi svi plješću. Puno sam pisao o tome i ti su ljudi jako utjecali na mene kao osobu. Djed i baka katolici, drugi pravoslavci, ostala rodbina koja se skupljala oko stola. Iako sam im promijenio imena, svi su oni u mojim pričama. Nažalost, nema ih više da me tuže za autorska prava! CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY
Razgovarala Ana Lukiček Fotografije Tomislav Marić
