Pravo splitsko dite, 46-godišnji Marijan Ban među najvećim je glazbenicima svoje generacije. Kako sam kaže, živi ono što pjeva i pjeva ono što živi. Njegove opjevane žene, mora, brodovi i duboke emocije ostavili su veliki trag na hrvatski pop-rock. Ipak, rijetki su iz njegovih stihova iščitali tko je Marijan Ban uistinu. A on je čovjek koji se ne krije iza svojih propusta i mana, nego ih priznaje, gleda im u oči i hrabro kreće naprijed. Osjeća se dobro kada je ljudima oko njega dobro, ne miješa se u ljubavni život svoje djece i uživa u starenju. Story: Kako se pripremate za svoje koncerte? Nikada nemam unaprijed pripremljen scenarij. Pripremamo se kako bismo sve pjesme odsvirali na najbolji način. Prvo pogledam kakva je atmosfera u publici i tek onda počinjem s pjesmama, što znači da ponekad u posljednjem trenutku promijenim repertoar. Story: Na hrvatskoj ste sceni prisutni već dvadeset pet godina. Što u glazbi još niste ostvarili, a željeli biste? Volio bih napraviti turneju po hrvatskim kazalištima, gdje bih svirao svoje pjesme u raznim aranžmanima; od akustike, romantike do žestokog rocka. To je atmosfera u kojoj uživam jer sam se glazbom počeo baviti kako bih pjevao prijateljima. Moje pjesme progovaraju o bezvremenskim temama, o ženama, moru i brodovima. Pjevam o osjećajima koje sam proživio, o veselim i sjetnim trenucima, nikada tužnim. Story: Jednom ste izjavili da ste veliki hedonist. Što pod time podrazumijevate? Jedrim jer mi je lijepo, vozim motor jer mi je lijepo... Ne trebaju mi dva auta, ni dva motora, no uživam u životu! Važno je imati mjeru. Story: Biste li se mogli nazvati duhovnom osobom? Vjerujem da postoji Bog. U životu sam se u to uvjerio. Kao tehničar koji vjeruje u tri dimenzije i mjere, ne želim ulaziti u percepciju Boga. Ne vjerujem u bradonju koji sjedi na oblaku, ali vjerujem da ondje gore ima nešto i da je to nešto dobro. Story: Kao da vaš karakter ima dvije strane koje se prožimaju. S jedne je strane umjetnik, a s druge, mehaničar. Koja je strana dominantnija? Mehanika nam je potrebna za život jer ne možemo živjeti u oblicima. Ljudi su često utopistički nastrojeni pa imaju zahtjeve. Ne opterećujem se time... zadovoljan sam jer radim ono što volim, znam i što mi je predodređeno. Mislim da svojim pjesmama, na neki način, širim ljubav i toplinu. One mogu biti sjetne, a nikako tužne. Gledam naprijed - kako u pjesmama, tako i u životu. Vjerujem u, kako sam sâm to nazvao, kristalizam... Težim duhovnom savršenstvu, to je Krist, te materijalnom savršenstvu, a to je kristal. Ljudi ne mogu biti nijedno od toga dvoje jer smo nesavršeni i različiti. Meni je dobro kada je ljudima oko mene dobro, a ljudima oko mene je dobro kada je meni dobro. Story: Poznato je da ste se dugo godina borili s alkoholom. Koliko vam je snage trebalo da biste se suočili s tim problemom? Prestao sam piti prije godinu i pol. Tada sam pio samo crno vino, i to u velikim količinama. Uz vino, puno i jedeš. Jedan sam dan odlučio da više neću piti i - prestao sam. Prije sam imao faze kada sam prekidao na pola godine, na dvije... Ovog sam puta donio konačnu odluku. Prvi put kad sam odlučio prestati, a tada sam pio žestoka pića, i to po dvije litre na dan, bilo je lako, ali imao sam i veliku krizu. Zatvorio sam se u sobu, jeo laganu hranu i dobro se iznojio da sve izađe iz mene. Želja je trajala dva dana, treći dan nije. Poslije toga došao je trenutak kada sam odlučio popiti čašu vina, ali to je preraslo u više. Uslijedile su tri čaše, pa litra, a u konačnici sam došao do pet litara vina na dan. Neki imaju mjeru, ja nemam. Trebalo mi je puno godina da to shvatim. Mogu u sebe trpati goleme količine pića, što, naravno, ne valja. Alkohol je varljiv... Nisam nikada nikome govorio protiv alkohola. To je stvar sklopke u glavi. Story: Je li vas problem s alkoholom doveo do samog ruba? Što je presudilo da u konačnici dignete ruku na sebe? Ne. To nije bilo zbog alkohola. Bio sam umoran. Trideset sati nisam spavao. Nakon što se to dogodilo proveo sam deset dana u bolnici. Imao sam vremena suočiti se sa sobom. To je bio drugi svijet. Odbacio sam starog Bana i krenuo ispočetka. Story: Koliko je to promijenilo vaš odnos s obitelji? Čovjek ne može odrediti prioritete. Počeo sam se lomiti jer sam crpio golemu energiju kako bih pomogao na nekoliko strana, a naposljetku nisam pomogao nikome. Krenuo sam od sebe i sebe mijenjao. Došao sam sebi... Story: Tko vam je bio glavni oslonac u tim trenucima? Obitelj. Story: Imate sina i dvije kćeri, Marka, Anku i Mirtu. Kakav ste otac? Nisam strog niti zanovijetam. Postoji hijerarhija koja se mora poštovati. U svakom je sustavu nečija riječ zadnja. Ipak, s druge strane, odrasli griješe kada imaju djecu u tinejdžerskoj dobi. Ne sjećaju se kakvi su oni tada bili. Ja znam kakav sam bio. Znam kako je imati potrebe za izlascima, društvom i ostalim... Story: Jednom ste izjavili kako ne biste željeli da djeca krenu vašim stopama. Počeo sam svirati za sebe i svoje prijatelje. S Diktatorima mi je lijepo i svirati i putovati. Ali dok sam došao do te faze, bilo je doista bolno. To je bila borba. Danas svatko može snimiti nešto i zato se nalazimo u situaciji da ima malo dobrih autorskih radova. Moja se djeca ne bi morala boriti, ja sam se izborio. Nisam im nikada ništa branio, važno mi je samo da su sretni. Sin radi, najstarija kći studira arhitekturu, a najmlađa je u srednjoj školi. Najljepši su to dani i trebaju uživati dok su mladi. Story: Na koga više nalikuju, na vas ili suprugu Dominu? Svi su različiti, ali u njima vidim neke karakterne osobine i svoje žene i sebe... Story: Kako podnosite činjenicu da svakim danom odrastaju i samim time vas sve manje trebaju? Izvrsno! Tome i težim. Imam iskustva jer sam sudjelovao u odgoju mlađe sestre i brata. Nikada se ne miješam, pogotovo ne u ljubavni život, ali ako vidim da postoji potreba, zaštitit ću ih. Pametni su i bistri. Ne treba ulaziti u tu kemiju jer ljubav nije roba, nego vibracija. To je njihov izbor. Ipak, ne mogu osjetiti tu kemiju prema, primjerice, budućem zetu. Story: Mislite li da se može ponoviti vaša generacija splitskih rokera? To se ponavlja po razdobljima i ne samo u Splitu nego i u Zagrebu i Rijeci, gdje također postoji jaka rock scena. Istina, sada je nastupilo autorsko zatišje, ali postoji pogreška koju mladi glazbenici rade - odmah žele napraviti intervju za vodeće časopise, žele steći slavu, popularnost i novac. Ako kreću od tog stajališta, postat će zanatlije. Mi, Daleka obala, okupili smo se oko pjesama jer su one važne, a mi smo, manje-više, sporedni. Kad sam krenuo u te vode, bio sam mehaničar. Tada sam štitio svoje pjesme koliko i kako god sam znao i mogao. Moraš vjerovati u svoje pjesme, to je bit glazbenika. Primjerice, vjerovao sam u ‘Morsku vilu’, moja publika uvijek rado sluša tu pjesmu, a opću je popularnost stekla tek kada je za to došao trenutak. Story: Otkud crpite inspiraciju? Ljudi ne znaju o kome pjevam i tako će i ostati. Bilo je situacija kada u publici vidim ženu o kojoj pjevam, a ona ni ne zna da pjevam njoj... Svatko ima svoju Tonku, Rozu, morsku vilu i svatko zamišlja svoju. Ne želim rušiti tu viziju. Story: Kako provodite slobodne trenutke? U samoći. Tišina mi odgovara jer su mi stalno u glavi neke pjesme. Posao mi je takav - noću sam budan, a nemam se vremena prebacivati u dnevni raspored. Igram igrice, to me jako opušta. Volim strateške igrice, smišljanje napada i obrana, to me ispunjava. Story: Jedrenje zauzima važan dio vaše svakodnevice. Je li to gušt ili stil življenja? Jedrenje je predivno. Kad je nevrijeme, nije lijepo, ali kada sve završi, sretan sam. Jedrim od svoje jedanaeste godine. To je u meni. Uživam u tome. Tek kad sam na moru, shvaćam kolika je ljepota u letu ptica, moru, valovima, svemu oko nas. Treba nam vrlo malo da bismo uživali u onome što nam je nadohvat ruke. Story: Bojite li se starenja? Uživam u njemu! Story: Primjećujete li da starite? Primjećujem to po ljudima oko sebe. Publika mi je dosta mlada. Kada mi priđe neki ćelavi i kaže da je sin od mog školskog kolege, tada znam da sam ostario. To je stanje duha. U kvartovski kafić u kojem pijem kavu dolaze i umirovljenici. Postoje dvije skupine umirovljenika: oni koji govore o starosti i bolesti te oni koji se zafrkavaju i pričaju optimistično. Družim se s ovim drugima.
Razgovarala Ana Lukiček Snimio Tomislav Može
