Taj ponedjeljak, 5. listopada, glumica Slavica Knežević, željela bi što prije zaboraviti. Tada je njezina sina jedinca, 17-godišnjeg Jana Torjanca, na pješačkom prijelazu udario aotomobil, nakon čega je dva tjedna bio u komi. Ali moći će ga zaboraviti tek kad Jan potpuno ozdravi. U intervjuu za Story cijenjena glumica priča kako se ona i njezin bivši suprug, glumac i redatelj Marko Torjanac nose s nesrećom, kako provodi dane s Janom i raduje li se budućnosti. Story: Kako se Jan osjeća? Jan je trenutačno u Krapinskim toplicama i, prema mišljenju liječnika, oporavlja se na zadovoljavajući način. Naravno da to ide polako i trebat će mu puno strpljenja i vremena, a poznavajući njegovu hrabrost, uvjerena sam da će ga to dovesti do cilja. Ipak je to moja Škorpijica! Story: Vi ste cijelo vrijeme s njim, a tata Marko Torjanac dolazi svakodnevno. Kako vam prolaze dani? Ja sam neprestano uz njega, a Marko, uz to što svakodnevno dolazi, ostane s njim kad ja moram skočiti do Zagreba. To je na jedan dan, kad moram odigrati predstave. Potkraj listopada počela sam igrati one stare. Prioritet mi je Jan i dok on ne stane na noge i ne postane jači, ja ću obavljati svoj posao tako da on to ne osjeti, izmjenjujući se s njegovim ocem, usklađujući termine. Morala sam odustati od predstave ‘Alabama’ u kojoj sam trebala igrati jednu od glavnih uloga, i to ne samo zato što je trebala izići u studenome nego i zato što mi je i sad prerano za povratak i odvajanje od Jana. A i zato što je moja uloga takva da se ne bih mogla nositi s njom onako hrabro kao što sam na njoj počela raditi u lipnju. Story: Što pod tim mislite? Riječ je o majci kojoj ubiju 17-godišnjeg sina... Nema sličnosti s mojim životom, ali na sâm spomen sina, tih njegovih godina, riječi pune ljubavi i bola podsjećale bi me na šok koji sam 5. listopada doživjela i koji uvijek iznova proživljavam kad mi popusti snaga. Naravno, ništa ne bi bilo izvedivo bez razumijevanja ravnatelja Darka Stazića, kojem sam posebno zahvalna. Od početka je bio uz nas i pomogao nam na sve moguće načine. Doista me dirnuo taj čovjek. Ovo je prilika da zahvalim njemu i mojim ljudima iz Gavelle koji me ne napuštaju ni dana bez podrške i utjehe. Ti moji ljudi iz Gavelle puno su više od kolega. CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY
Razgovarala Tamara Borić Snimke arhiv Storyja
