“Opraštam, ali ne zaboravljam”

Iako ga gledatelji često poistovjećuju s likom Šemse iz serije ‘Naša mala klinika’, Enis Bešlagić itekako zna biti ozbiljan. To njegovo drugo lice imali smo priliku upoznati u showu Nove TV ‘Supertalent’, u kojem je ponekad primoran uputiti i oštru kritiku kandidatima. Una­toč teškim i emotivnim trenucima koje proživljava s natjecateljima, oduševljen je svojom ulogom u žiriju kao i brojnim talentima koje će Hrvatska tek otkriti. Kada smo ga upitali za najveću ljubav u životu, odnosno za suprugu Sabinu i djecu, petogodišnju Asju i dvoipolgodišnjeg Maka, ovaj je 34-godišnji glumac ipak postao škrt na riječima. Story: U tročlanom žiriju, koji uz vas čine Nina Badrić i Dubravko Merlić, vi ste zaduženi za zabavu i smijeh? Ninu poznajem dulje. Vesela je, izvrstan imitator i žena koja može biti sve - i osoba koja će zabaviti društvo i ona koja će pjevati i raspla­kati vas. Dubravko mi je pravo otkriće. Doživio sam ga u političkim emisijama koje je radio, no zapravo je veliki emotivac, šaljivac i šarmer. Vrlo je iskren i ne trudi se zadržati znanje za sebe. Možemo reći da imamo tatu žirija, Merli­ća. On nas usmjerava kao da ima dvoje djece zato što ponekad od smijeha ne može­mo nasta­viti snimati. Mene zovu moralnom ver­tikalom. Pri­mjerice, neke djevojčice imaju odličan ritam, ali sa 13, 14 godina plešu previše seksepilno i bez obzira na to što možda zapale publiku, smatram da je to nemoralno. Već smo rekli da ćemo os­novati tvrtku koja će se zvati Žiri d.o.o. Primjerice, ako imate izbor za Miss grada ili neke zabave, odete na našu stranicu i unajmite nas.

Story: S obzirom na to da niste profesionalni plesač ili pjevač, prema kojim kriterijima ocjenju­jete kandidate? Sreća ovog showa jest u tome što ne zadovoljava samo nas nego i publi­ku u dvorani. Kad oni po­čnu vrištati i pljeskati, ne možete ni vi ostati na stolcu. Niste ni vi glumica, a komentirate kako ja glumim! Niste ni nogometaš, a komentirate koga bi Sla­ven Bilić trebao uvrstiti u igru. Netko vam se može svidjeti ili ne. Neke stvari mogu biti savršeno odra­đene, ali ne i zanimlji­ve. Gledajući 10-15 plesača već i sâm vidim razliku među njima. Kad su mi govorili da će biti trenutaka u kojima ću se naježiti i zaplakati, nisam vjerovao, ali je uistinu tako. Story: Jeste li nekoga rasplakali kritikom? Kako da ne! Pogotovo kada se dotičemo scene i glumačkog dijela. Ne očekujem da će me kandidati oduševiti, ali ako već imaju stand up nastup, moraju barem nasmijati publiku. Znam da ja imam visoke kriterije, ali ako publika zijeva, moram uputiti kritiku. Ako si plačljivac, nisi za scenu. Ja sam taj koji je na audiciji iz glume prvi put pao, poznajem taj osjećaj i potpuno razumijem te ljude. Ali s druge strane, nikad nisam bio negativno raspoložen prema tim profesorima, nego sam izašao drugi put. Volim taj posao i pos­lije sam bio najbolji student na Akademiji. Story: Kako biste onda ocijenili svoje pjevanje? Mogli smo vas čuti u hitu ‘Jazz.ba’. To ni nije pravo pjevanje, nego više zezancija. Tekst je napisao Narcis Mujčina i dao ga Žeri koji je pozvao mene i Antimona. Brzo smo to snimili. Ušao sam u studio, otpjevao jednom i Že­ra je rekao da je to dovo­­­ljno. Znali smo da će to bi­ti ili potpuni fijasko ili do­bra zezancija. Srećom, ispalo je ovo drugo. Nitko ne zna zašto, ali u regiji je posta­la veliki hit. Vjerojatno su ljudi željni rasterećenih tek­stova pa ćemo možda napraviti i nastavak. Pre­dložio sam da sljedeća bude ‘Bjež.ba’. Story: Za što ste još 
talentirani? Imam samo jedan talent koji maksimalno iskorištavam - onaj za igru. U životu se treba što više igrati i biti veseo. Ne želim trošiti život na negativne ljude. Pone­kad se iživciram pa bih svašta rekao, ali sam tip koji prespava. Opraštam, ali ne zaboravljam. Story: Jeste li humorom osvojili i suprugu? Vjerojatno, ne znam čime drugim. Mi smo prijatelji cijeli život, puno smo se družili. Story: A posjedujete li talent i za kućanske poslove? Naravno. Naslijedio sam ga od mame jer kad odgajate dva sina, pokušavate od njih napraviti nešto. Da znaju kuhati, čistiti po kući... I mislim da je uvelike u tome uspjela. Stvari koje su me ponekad živcirale, kao usisavanje i slaganje ormara, jako su mi pomogle kad sam živio sâm kao student. Čak sam se uhvatio kako maltretiram cimere da moraju održavati stan. Postajem isti kao mama. I jako sam temeljit. Ako dođem kući i ako je prljavo, neću leći, nego ću prvo počistiti. Story: Pomažete li supruzi i u kuhanju? Kad dvadeset godina gledaš kako ti mama priprema jelo, stva­rno moraš shvatiti što gdje ide. Za­nimaju me takve stvari. Često pitam mamu za neki recept. Story: Imate dvoje male djece i stan vam je zacijelo prepun igračaka. I njih pospremate za djecom? Ne. Tu njima puštam slobodu i pospremim tek navečer, kada odu spavati. Održavanje i čišćenje prašine može, ali ne diram neki njihov svijet. Maleni su pa neka šaraju, pišu, neka rade što žele. Trebaju imati svoju kreativnost. A kako odrastaju, tako ukinem nešto, primjerice, šaranje po zidovima. Polagano ih učim nekim radnim navikama. Story: Jeste li strog otac? Nisam. Povisim ton jer sam čovjek sa svim emocijama. Imam i ja svoje loše dane. Čovjek sam od krvi i mesa. Emo­tivac sam. Dosta stvari radim srcem. Story: Puno putujete. Trenutačno s obitelji živite u Zagrebu? Često se selim i putujem. Ponekad sâm, pone­kad s obitelji. Snimam od Slovenije do Hrva­tske, Srbije i Bosne. No tako živimo otpočetka. Story: A gdje će djeca krenuti u školu? To su pitanja koja mi postavlja i žena. Ne znam što će biti sutra, a kamoli takve stvari. To su teme kojih ćemo se u kući još sigurno doticati. Vidjet ćemo. Možda malo ondje, malo ovdje. Da djeca upoznaju druga društva i mentalitete. Story: Gledaju li vas djeca na televiziji? Shvaćaju li da je to tata? Shvaćaju. Odrasli su s tim da sam na televiziji i kod kuće. Možda im je ponekad nejasno zašto mi prilaze ostala djeca. Oni danas odrastaju uz svu ovu tehnologiju, snimaju se mobitelima i kamerama tako da ne misle da sam ušao u televizor. Ponekad se brinu za mene. Ako je neka scena u kojoj me netko napada ili tuče, iako ja sjedim pokraj njih, boje se za mene. Story: Slušaju li ‘Jazz.ba’? Slušaju, ali ne pretjerano. Slušaju sve od ‘Me­de Brunde’ do ‘Jazz.ba’. Asja obožava Ninu Ba­drić. Upoznale su se i čak imale jedan zajednički nastup. Tada je imala tri i pol godine i znala je sve njezine pjesme. Imala je sve: mini-pojačalo, mikrofon i štikle koje nosi Nina. I onda je prije otprilike sedam, osam mjeseci prestala jer je kao već velika. Bojao sam se da će otići u šoubiz. Story: Zašto ste se bojali toga? Mislim da je to za ženu iznimno težak posao. Pritom dobije i neke negativne etikete koje će joj otežati život. Mislim da puno više uživaju žene koje se dobro udaju, a o njima ne znamo ništa, nego one koje se bave šoubizom, a proživljavaju sve te napise u novinama. Teško je naći nekoga tko će pristati na sve to. Ženama je puno teže uspjeti u muškom svijetu. Dođu godine kada trebaju postati majke, a dobile su dva projekta kojima će ostvariti karijeru. Story: Dobiju li vaša djeca sve što požele? Ne, zato što im ne mogu sve omogućiti. Ja sam se igrao s kamenčićima na plaži, a ne s auti­ma na struju. Moraju znati kad nešto mogu dobi­ti, a to je obično kada zasluže. Katkad ih i iznenadim s nečim. Moraju znati da ima i onih koji nemaju priliku dobiti ni pola toga kao oni. Takvu djecu upoznaju kroz moj humanitarni rad.