Naš najpoznatiji dirigent, maestro Vjekoslav Šutej, ponovno proživljava teške i neizvjesne trenutke, ali ipak se pun nade u utorak podvrgnuo još jednoj transplantaciji koštane srži. Budući da je tijelo nakon prve operacije obavljene u Seattleu odbacilo transplantat, maestro je potkraj lipnja opet završio u bolnici, gdje se ispostavilo da će trebati novi zahvat. Ovaj je put transplantaciju obavio u Hrvatskoj, u KBC-u Rebro, a iako je i donor trebao biti iz Hrvatske, matične su stanice na dan operacije avionom stigle iz Amerike.
- Kad se prvim usporedbama vidjelo da u Hrvatskoj postoji kompatibilan donor s mojim mužem, zvalo se tu osobu da dâ novi uzorak krvi, a s tim i svoj pristanak. Ispostavilo se da je idealan. No kad su ga poslije pitali je li spreman dati stanice i doći na bolnička ispitivanja da bi se vidjelo je li zdrav, zamolio je da ga se ne zove jer odustaje iz obiteljskih razloga. Svi imaju pravo odustati. No ovo nije bilo ugodno jer smo izgubili puno vremena računajući na njega, a i pružio nam je veliku nadu. Ne moram ni reći koje je veselje zavladalo zato što je idealan donor, a uz to i Hrvat s našim genima. U kartonu mojeg supruga u Americi ostalo je pet potencijalnih donora, od kojih su dva podudarna. Ondje morate imati glavnog donora i rezervnog ako se prvom nešto dogodi. Kontaktiralo se jednog od njih i prikupile su se matične stanice - rekla nam je njegova supruga Ivana, koja je stalno uz Vjekoslava otkako mu je prije više od godinu dana dijagnosticirana leukemija.
- Nadam se i vjerujem. Polako ćemo se oporaviti. Neće biti lako. Bit će puno teže nego prvi put jer kad nešto ponavljate i u neku ruku krpate, uvijek je teži oporavak i veća vjerojatnost za komplikacije, ali idemo korak po korak. Imamo obitelj, ljude koji vjeruju u njega, u nas, tako da nam je lakše tu nego u Americi. No nije lako kad drugi izjavljuju, kao što je to napravila Mirna Berend, da je to težak i bolan zahvat za donora i kako rehabilitacija traje po nekoliko mjeseci. Želim joj poručiti neka pronađe jednog donora i osobu koja je transplantirana da porazgovara s njima i da se od srca ispriča Zakladi Ane Rukavine - iskrena je Ivana koja se u ovim trenucima oslanja na najbliže.
- Trenutačno radim jer kod nas, ako je osoba na bolničkom liječenju, nema pravo na njegu. Doista imaju razumijevanja. Pomaže mi i mama, koja ne živi u Zagrebu, ali dođe svaki put kad je neka kritična situacija. I Alemka, njegova kći iz prvog braka, tu je svako popodne i pričuva djecu kad odem navečer u bolnicu - priznaje stomatologinja i asistentica na Stomatološkom fakultetu koja snagu pronalazi i u knjigama o ovoj bolesti. No najveća su joj motivacija djeca, petogodišnja Ema i trogodišnji Nikša.
- Pokušala sam im objasniti zašto to toliko traje. Čudno im je što se tata više ne može javiti na telefon. Pitaju što se događa. Nedostaje im. Ali ne smiju u bolnicu. Nije preporučljivo jer su mali pa sa sobom uvijek nose određeni rizik od infekcije - kaže Ivana koja se nada da će ovaj put sve proći u najboljem redu.
- Moj muž uvijek kaže: “Kad izađem, onda ćemo...” Tijelo mu je užasno slabo, ali duh je jak. Ovo nije zadnji vlak u koji smo se ukrcali!
Napisala Nikolina Kunić
Snimke Story arhiv, Cropix
