dmah nakon što mu je bilo bolje, zbrisao je iz bolnice da bi mogao nastavi­ti s pos­lom i dovršiti putopis o Južnoj ­Koreji. Da je 63-godišnji novinar i u­red­nik na HTV-u dobrog zdravlja i izvrsnog raspoloženja, uvjerili smo se razgovarajući s njim, a njegova simpatičnost krila se u tome što u sv­akom odgovo­ru, pa čak i onom o odnosu sa suprugom Anom i dje­com, 25-godišnjom Lanom Marijom i 16-godišnjim Mar­kom, pronalazi načine da ubaci i crtice s putovanja. Story: Svašta se nagađalo o vašoj bolesti. Što se konkret­no dogodilo? U utorak je bila posljednja klapa, posljednji intervju koji smo napravili u Kore­ji i izašli smo na veče­ru. Nas šestero popili smo tri boce čilean­skog vina, dakle, nismo ni pili, a m­oji su dečki, s obzirom na to da su mlađi, odlučili negdje zaružiti. Budući da se nisam baš dobro osjećao, vratio sam se u hotel. Dobio sam rela­tivno nisku tempe­raturu, a s obzirom na to da je to bilo dan prije povratka u Zagreb, nisam je odležao nego sam s temperaturom ušao u avion. Let traje 12 sati, a kako na deset tisuća metara u avionu sve b­uja i noge vam nateknu, tako se i ta temperat­u­ra razbuktala. Imao sam toplomjer koji je pokazivao od 39 do 39 i pol. Bio sam sve slabiji. Kada sam došao u Frankfurt, rekao sam im da imam temperaturu, a oni nisu na to reagirali. Nikakva karantena, nego su me poslali za Zagreb i rekli da se ondje konzultiram. Zvao sam suprugu i rekao da mi organizira liječnika koji će me pregledati čim dođem na aerodrom. Zvonimir Šostar odmah je organizirao zaraznu i ondje su me zadržali preventivno. Story: Što su vam dijagnosticirali? Izolirali su me i željeli provjeriti ono najaktualnije, svinjsku gripu. Nije nađeno ništa, ali nisu znali što mi je. I dalje sam imao visoku tempe­raturu pa su krenuli s antibioticima širokog spektra. Mislili su da je upala pluća, no nakon dva dana ta bi se upala već proširila, a ona se zapravo smanjila, pa su shvatili da nije to. Nakon još jednog dana, temperatu­ra je pala. Počeo sam normalno jesti. Oboža­vam bolničku hranu. Story: Jedan ste od malobrojnih koji uživa u bolničkoj hrani. Što vam supruga kuha? Pire, juhu, faširane šnicle, ujutro jaja, banana, sve su to stvari koje postoje i kod kuće, ali nek­a­ko me taj ritam promijenio pa onda kod kuće u­vijek uzmem neko lisnato tijesto, zabora­vim na jogurt. Mislim da šalicu mlijeka nisam popio već dvadeset godina. Story: Poznato je da ste pravi radoholičar. Ka­ko ste provodili dane u bolnici? Već sam se nakon tri dana osjećao odlično, tako da su mi došli u bolnicu kako bih snimio ton i napisao prvu emisiju o Koreji. A i ulijenio sam se pa sam molio da me puste jer nisam bio zarazan pa nisam imao što tražiti ondje još tri tjedna. Dalje su oni mogli ispitivati i bez mene. Ne pamtim da me nešto toliko iscrpilo. Obično jedanput godišnje dobijem nekakvu virozu, u­z­m­em tri aspirina, odem u krevet, pokrijem se po glavi, iznojim se i opet sam u sedlu.

Story: Čini se da se niste pretjerano zabrinuli. Jeste li mislili da imate svinjsku gripu? Uopće se ne bojim svinjske gripe. Evo sad mi sin ide u Ameriku, a ima tek 16. Od onih koji su se razboljeli umro je svaki stoti. Ipak ima netko tko je ne­zdraviji od mene, sporiji, i slabije vidi, lošije hoda. Na sto, a ne na deset. Ne znam ni koliko je ljudi umrlo od nje. Pedeset, šezdeset, a digla se cijela frka. Sum­njam da iza toga stoji neka farmaceutska tvrtka. Story: Jesu li se supruga i djeca zabrinuli? Da. No sin nije. I prije je putovao sa mnom i zna da se putuje udobnije nego što se čini. Ponekad se vozi­mo 800, 900 kilometara, i to ne uvijek po autocesti, što zna biti nes­nos­no, ali ne spava­mo uvijek po lošim mjesti­ma.
Story: Koliko je Marko imao godina kad je prvi put išao s vama? Putovao je sa mnom od jedanaeste pa sve do petnaeste godine. Story: Supruga se nije protivila? Ne. Tako je naučio engleski, francuski, sada uči njemački. Nema neko natprosječ­no znanje, no siguran je u komu­nika­ciji. Kad je na moru i kada neki Slovak ili Čeh ima problem, svi njegovi vršnjaci pobjegnu, a on, iako ne zna te jezike, pretpostavlja da bi mogao s njima komunicirati. Ne boji se ljudi. To je velika prednost. Pr­ema ljudima ne prilazi s nepovjerenjem. Danas zna svaki grad u Ameri­ci i Europi, kod njega nema miješanja Litve, Latvije i Estonije. Tu je apsolutno profitirao. Story: Putovao je tijekom ljetnih praznika? Da. Story: Namjerava li krenuti vašim stopama? Namjerava upisati pravo, kao što smo i kći i ja diplomirali. Story: Kći Lana nikad nije putovala s vama? Prije jest, ali ne po inozemstvu. Tada još nisam imao tih mogućnosti. Story: Ona radi? Da, u struci. Prošle je godine diplomirala. Zaposlila se nakon petnaest dana, unajmila stančić i rekla: “Sad sam samostalna.” A dan poslije: “Tata, daj za registraciju.”
Story: Je li vam teško palo to što je otišla od vas? Pa blizu je, a i dolazi svaki dan. Story: Na ručak? Na večeru jer radi do pet. Story: Kakav ste otac svojoj djeci? Pružate li im i više nego što treba? Primjerice, nisam kćeri kupio automobil. Naslijedila ga je od svoje pokojne majke. Ali kad bih dobio na lotu, odustao bih od svih principa koje zagovaram i k­u­pio joj stan. I umjesto njezina des­e­t godina starog Clia kupio joj Mini Morris. Ali ne Aston Martin i stan veći od 70-75 kvadrata. To bi isto kupio i sinu, unajmljivao ga i novac od stanarine ostavio za neke nj­e­g­o­ve potrebe. Džeparac mu ne bi prešao dvije tisuće kuna jer smatram da se sreća i napredak ostvaruju kad se malo mučiš - kad imaš sve potrebe zadovoljene, atrofiraš. Sigurno sam vi­še dao djeci nego hrvatska prosvjeta. Story: Prilično ste kasno postali otac. Zašto? Da, pa ne znam. Kći sam dobio sa 38. Kasno sam se i oženio, sa 35. Story: Zato što ste ganjali karijeru? Prije sam bio manje konzervativan jer vidim da se neke konstante ne mijenjaju. Kad si mlađi, misliš da preko t­e­levi­zije možeš utjecati na neke stvari. A to je n­etoč­no. Neke teze vraćaš na početak i ne siluj­e­š ih. Mislim da ću nakon svega ovoga počastiti s­voju ženu - sjest ćemo u auto i otići u Rim. I onda na­mjeravamo na Ja­dran. Meni je život bez Jadrana nezamisliv. Story: Iznenadite li ženu često putovanjem? Dvaput smo išli u Francusku, a sada ćemo u Italiju. Story: Koliko dugo traju vaša putovanja? Otprilike pola godine. Posljednje je bilo od 1. rujna do 20. svibnja. Story: Pročitala sam izjavu vaše supruge Ane da ste baš kupili stan, a u njemu niste proveli ni tjedan dana. Volim taj stan. Ana ga je predobro uredila. Na neobičnoj je poziciji i u potpunosti mi odgovara. Nije velik i star je 80 godina. Na prvom je katu, što je dobro jer uvijek mogu do prvog kata ako se pokvari lift, a na balkon je žena stavila cvijeće. Najbo­lje je što iz dnevne sobe lijevim okom gledam Ilicu, tramvaje i g­rad, a des­nim Trg francuske republike i vidim s­amo krošnje drveća, čujem ptice i mislim da s­am u Samoboru. No bez grada ne mogu. Zagreb je najmanji grad u kojem sam ž­i­vio. Story: A što je s vašim stanom u Beogradu? Njega su mi oduzeli Srbi. Potrošio sam novac za sud. Čak su mi i namještaj oduzeli kao sudsku ovrhu. Ali mislim da ću se pobuniti. Jer kako u tišini mogu oduzeti nekome stanarsko pravo, a u velikoj muci tražiti svoje natrag tu u Hrvatskoj? Story: Što ćete kad ga dobijete? Najvjerojatnije prodati ga. No možda bi moja kći imala neki želju da s njim nešto napravi. U krajnjoj liniji, kada budem u mirovini, možda će mi biti jeftiniji život ondje, pa ako se stvari primire i oni uđu u EU… Story: Vaša pokojna supruga Olivera bila je Beograđanka. U kakvim je odnosima vaša kći s rodbinom? U dobrim. Posjećuju se. Story: A s Anom? U najboljim. Ali imate onaj problem što joj nije rođena majka pa nastaje profiliranje tog odnosa. Malo dijete misli da ako je voli kao majku, na taj način izdaje svoju mrtvu majku. I to je priča koja se povlačila u tim situacijama. Story: A Lana i Marko? Ima li među njima onog tipičnog bratsko-sestrinskog rivalstva? Apsolutno. Mislim da je to zdravo. U nekim stvarima su međusobno altruistični, a u nekim beskrupulozno sebični. Story: Pazi li Lana na njega? Da, tako što će njemu uvijek radije skuhati ručak ili ga pozvati u svoj stančić na ručak, što meni neće nikada. Ali on je više posvećen tom nekom davanju. Uvijek kad negdje ode, barem na dva-tri dana, sjetit će se i njoj nešto donijeti, a ona to napravi ako bude vremena. Nije bilo problema ni kada je o školi riječ. Nikada nisam morao ići na roditeljske. Išla je Ana.

Razgovarala Nikolina Kunić Snimio Dražen Kokorić Snimljeno u baru Vertigo